(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Evropska služba za vanjske poslove (EEAS) našla se u nezgodnoj poziciji za vikend nakon što se pojavilo nekoliko medijskih izvještaja da je navodno popustila kineskom pritisku zbog izvještaja o dezinformacijama povezanim s COVID-19.
I dok je pažnja usmjerena na ovaj incident, pravo pitanje je uloga strateških komunikacijskih timova bloka i kako bi oni trebali funkcionisati u budućnosti?
Sve je počelo ujutro 21. aprila, kada je internet stranica Politico Europe sa sjedištem u Briselu citirala interni izvještaj EEAS-a u kojem su detaljno opisane nedavne dezinformacione kampanje vezane za korona virus iz Kine i Rusije (kao i drugih aktera poput Irana) i gdje se navodi da će biti objavljen kasnije tog dana.
Ovaj mali dio informacije pokrenuo je čitavu lančanu reakciju o kojoj se u Briselu bruji i sedam dana kasnije.
Prvo, i najbitnije, vijest je stigla do Pekinga, koji je, sudeći po nekoliko medijskih natpisa i informacija koje imam iz EU izvora, reagovao bijesno. Neki diplomati rekli su mi da Kina prijeti da će otkazati samit na relaciji EU-Kina zakazan za drugu polovinu godine.
Email Delegacije EU u Pekingu odnosi se na kineskog diplomatu koji navodi da je Kina "uznemirena" zbog toga što će Brisel izdati izjavu u kojoj kritikuje Kinu i da kineske dezinformacije ne postoje.
Zlokobno, diplomata je navodno rekao da će biti "nesreća" ako EU javno okrivi Kinu.
Nijedan izvještaj EU nije stigao ni 22. aprila, niti u naredna dva dana, što je potaklo zanimanje nekoliko novinara iz Brisela koji su čuli informacije o kineskom pritisku i postavili pitanje službi za odnose s javnošću Evropske komisije.
Komisija je odlučno negirala da će bilo koji izvještaj biti objavljen ili da je zaustavljeno objavljivanje nekog izvještaja. U emailu između Petera Stanoa, glasnogovornika šefa EU za vanjsku politiku Josepa Borrella i novinara Bilda, objavljenog na Twitteru, prvi je napisao kako "želi objasniti malu zabludu u Politicovom izvještaju", a zatim dodao da “je ono o čemu su izvještavali neovlašteno curenje internog izvještaja.”
Ono na što se sve svodi je nedostatak preciznih detalja iz EU i medija.
Izvještaj koji je Politico citirao 21. aprila zapravo je bio interni izvještaj na 25 stranica koji je pripremila EEAS i koji nikada nije trebao biti objavljen, odakle dolazi insistiranje EU da izvještaj nikada nije bio za objavljivanje. Međutim, ovaj interni izvještaj poslan je diplomatama svih 27 država članica EU i nekoliko zvaničnika EU, što znači da je trebao procuriti.
Već dan kasnije RSE je dobio izvještaj i pisao o njemu. Ono što je standardna praksa u Briselu je da postoji duži, detaljni interni izveštaj koji se potom „pročisti“ i objavljuje u mnogo kraćoj verziji na internet stranici „EU vs disinfo“ (EU protiv dezinformacija). Upravo to se dogodilo u dva slična slučaja u martu i početkom aprila - bez mnogo buke.
Razlika ovdje je u tome što je pročišćena verzija izašla nakon tri dana. Za to vrijeme je nekoliko novina, možda i najoštrije New York Times, objavilo priče s anonimnim citatima, kao i odlomke iz internih mailova dužnosnika EU koji sugerišu na kineski pritisak.
Služba za osnose s javnošću EU još jednom je napala navodeći da je izvještavanje New York Timesa „netačno“ i zasnovano na „selektivnoj upotrebi naših odgovora i internih poruka izvađenih iz konteksta“.
Tri su stvari ovdje jasne: mediji su u najboljem slučaju bili nemarni sugerišući da će prvobitni izvještaj biti objavljen, EU je u najboljem slučaju nespretna u svom pokušaju negiranja da bi trebalo nešto objaviti i, što je najvažnije, kineski pritisak je stvaran.
Na kraju, čini se da pritisak Pekinga nije bio toliko učinkovit. Da, kritika Kine u „pročišćenom“ izvještaju nije bila tako značajna kao u originalnom dokumentu, ali jedine značajne stvari koje su izostavljene bile su reference na kritiku Kine o Francuskoj i prokineska mreža botova u Srbiji. Ostalo je bilo tamo. Čini se - bura u čaši vode na kraju.
Sve ovo pokazuje da je strateška komunikacija EU i dalje prilično amaterska. Sigurno da će biti problema kada na istom mjestu imate fact checkere i strateške analitičare kao i iskusne diplomate koji pokušavaju stvari držati diskretnima. Sukob između poriva prve grupe da prozovu nacionalne aktere koji se bave štetnim dezinformacijama i sklonosti ovih drugih da iskoriste svaki trik u knjizi da prikriju pukotine dugoročno je nemoguća jednačina.
Najbolje bi bilo odvojiti timove za strateško komuniciranje od svih institucija EU, omogućavajući im slobodu da se bave medijima i javnošću koliko smatraju prikladnim, a da pritom jasno imaju političku podršku EU. Ali kada su osnovne komunikacije u Briselu neusklađene kao što je pokazala ova epizoda, teško da možete očekivati razuman odgovor na tako delikatnu stvar.