Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Ovih dana obilježenih svjetskom pandemijom korona virusa u kojima svjetski lideri govore kao o "ratu s nevidljivim neprijateljem" u rasponu od američkog predsjednika koji je sam sebe promovisao u "ratnog predsjednika" ne prihvatajući nikakvu odgovornost za krizu do generalnog sekretara Ujedinjenih nacija koji upozorava kako "jesmo u ratu u kojem ne pobjeđujemo" najnovije Galupovo istraživanje javnosti pokazuje kako su građani Bosne i Hercegovine među onima u svijetu koji u najvećem broju, njih 72 posto, smatraju kako korona virus nije tako strašan kako se predstavlja.
Takav odnos prema globalnoj katastrofi koja još nije dostigla vrhunac i niko joj ne može predvidjeti kraj objašnjava se bosanskohercegovačkim iskustvom iz rata devedesetih.
To iskustvo uključuje sjećanja na najmonstruoznija ubistva: djece u nevinoj igri pred kućom, na sanjkanju ili u ratnoj učionici; dvije žene u povorci za mir, doktorice hitne pomoći, ljudi u redu za vodu ili humanitarnu pomoć; ubistvo snajperom 7-godišnjeg dječaka, Nermina Divovića, dok ga majka za ruku vodi ulicom u centru Sarajeva; spaljivanje čitavih solitera na današnjem sarajevskom Trgu heroja uz neviđena zlodjela "etničkog čišćenja" od Prijedora i drugih gradova do genocida u Srebrenici.
I sa takvim iskustvima iz ne tako davne prošlosti građani Bosne i Hercegovine mogu u nekim manifestacijama nošenja s prijetnjom korona virusa prepoznati i duhove devedesetih, uključujuči formiranje kriznih štabova koji po sastavu i kompetenciji nerijetko više odslikavaju aktuelne vlasti nego što ulijevaju povjerenje i uvažavanje javnosti; uvođenje policijskog sata i ograničenja u kretanju uz prve znake neizvjesnosti u vezi sa snabdijevanjem i – za razliku od komšijske solidarnosti u suočavanju s nestašicom i nesigurnošću devedesetih – preporuke za potpunu izolaciju i prekid bliskih susreta čak i sa najbližima.
To nije samo balkansko iskustvo: guverner države Njujork – žarišta pandemije u Sjedinjenim Državama – Endrju Kuomo (Andrew Cuomo) uveo je pored ostalih drastičnih mjera izolacije i "Matildin zakon", nazvan po njegovoj majci, koji poziva na uzdržavanje od posjeta čak i vlastitoj majci ili baki kako bi se obustavilo širenje virusa.
U bosanskohercegovačkom slučaju: poređenja sadašnje zdravstvene krize s ratnim stanjem imaju i dublju, i potencijalno katastrofalnu, pozadinu.
Riječ je o tome da su – u okolnostima krize i zastrašujućih scenarija njenog širenja – na scenu isplivali i pokušaji obnavljanja propalih i međunarodnopravno osuđenih udruženih zločinačkih poduhvata.
Entitetske vlasti u Republici Srpskoj poigravale su se vatrom polovinom februara kad su najavljivale postavljanje policijskih punktova i drastičniju kontrolu kretanja na "granici" između Federacije i RS-a.
Štab civilne zaštite livanjskog kantona otišao je i korak dalje: na zasjedanju u nedjelju, 22. marta, donio je odluku kojom se državljanima Bosne i Hercegovine zabranjuje ulazak na područje tog kantona.
Odluka je izazvala energično reagovanje predstavnika državnih organa u Sarajevu, uključujući i najavu državnog ministra bezbjednosti da će podnijeti krivičnu prijavu protiv kantonalnog premijera Ivana Jozića, i u ovom slučaju je odluka koja je donesena u nedjelju uveče službeno poništena već u ponedjeljak ujutru.
Ovi slučajevi postavljanja granica unutar Bosne i Hercegovine svakoga s razumijevanjem istorije devedesetih podsjećaju na rat više i od zastrašujuče zdravstvene krize.
Te "granice", s formiranjem etnički "čistih" država u državi – ratne "Republike Srpske" i ratne "Hrvatske Republike Herceg-Bosne" – bile su uzrok i poticaj za najveća ratna zlodjela: od Miloševićevih i Tuđmanovih dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine u Karađorđevu dokumentovanih, pored ostalog, Tuđmanovim crtežom granica na salveti na diplomatskoj večeri; preko dogovora o razgraničenju između njihovih "izvođača radova" u zločinima u Bosni i Hercegovini Karadžića i Bobana u Gracu i kasnije Bobana i Vučurevića u Hercegovini u kojima će Hrvatima pripasti jedna a Srbima druga obala Neretve dok je Muslimanima namijenjen prostor između njih: u Neretvi.
To je istorijski kontekst u kojem se jedino može posmatrati i razumjeti energično reagovanje državnih institucija Bosne i Hercegovine na pokušaje oživljavanja "granica" i "država u državi" pa i povlačenje najavljenih ili već donesenih odluka o "granicama" nakon što je testirana otpornost države na izazove seoskih lola koji bi da ograđuju teritorije i proglašavaju "suverenitete" unutar suverene države.
Njena otpornost na ucjene testira se i ovih dana u odluci o raspuštanju starog i imenovanju novog federalnog kriznog štaba. Po službenom obrazloženju: riječ je o nezadovoljstvu radom kriznog štaba u kriznoj situaciji.
Po neslužbenom: o opstrukciji u nabavci neophodne medicinske opreme za borbu proziv korona virusa.
Po saopštenju Hrvatskog narodnog sabora: radi se o nastojanju bošnjačkog političkog vrha za dominaciju nad hrvatskim narodom i njegovim interesima.
Riječ je o potencijalno dugoročnom nesporazumu: status "konstitutivnog naroda" nije i legitimacija za opstrukciju funkcionisanja države, i pogotovu za ucjene u vezi s Ustavom i državnim budžetom ili za uzimanje dijela međunarodnih isporuka opreme po uzoru na ratno prisvajanje značajnog dijela vojne pomoći Bosni i Hercegovini od strane HVO i hrvatske države. Pandemija, u tom kontekstu, upućuje i na saradnju i solidarnost umjesto ucjena i prijetnji.
Facebook Forum