Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
U ovim danima smjene dviju godina, koliko god bili u iskušenju da potisnemo u stranu razmišljanja o 2019. kao još jednoj u nizu spiskanih godina u ispunjavanju euroatlantskih aspiracija Bosne i Hercegovine, iskustva iz godine s kojom se rastajemo korisna su makar i kao pouka kako ne treba raditi.
Na oba ključna pravca euroatlantske budućnosti, približavanju Evropskoj uniji i približavanju NATO-u, učinjen je značajan proceduralni korak, istina, više od spoljnih nego unutrašnjih aktera, ali to je otvaranje koje sada zahtijeva bosanskohercegovačke korake i inicijative.
U vezi sa EU – krajem maja objavljeno je Mišljenje Evropske komisije o zahtjevu za članstvo u kojem su navedene prioritetne obaveze Bosne i Hercegovine u ispunjavanju uslova za pridruženje.
U vezi s NATO aspiracijama – tek ovih dana, na samom isteku 2019, formiran je državni Savjet ministara čime je uklonjena i blokada bosanskohercegovačke obaveze da se u sjedište zapadnog vojnog saveza uputi godišnji nacionalni plan saradnje s NATO-om. Istina, to što je poslano u Brisel po jednima i nije nacionalni plan nego samo program reformi koji ne prejudicira odluku o članstvu u tom savezu. Drugi će, naravno, tvrditi kako je program reformi samo drugo ime – politički smokvin list – za nacionalni plan i kako on predstavlja korak na putu pridruženja.
Pravu vrijednost tog koraka pokazaće tek analize i inicijative iz Brisela.
- Dokument koji ide u NATO dovoljan da BiH nastavi integracije
- Vijeće ministara formirano, Program reformi poslat u Brisel
- Skupština RS usvojila zaključke, dio opozicije zbog incidenta napustio sjednicu
Ali, višemjesečna blokada usvajanja i slanja tog dokumenta u sjedište NATO-a ukazuje i na najslabiju tačku u bosanskohercegovačkim aspiracijama za pristupanje bilo EU ili NATO-u: nepostojanje čak i najosnovnijih pretpostavki vladavine prava. Svi najznačajniji međunarodni partneri jednodušno su podržavali stav kako je slanje godišnjeg nacionalnog plana ranije utvrđena zakonska obaveza i kako je odluka entitetske skupštine Republike Srpske o „vojnoj neutralnosti“ neustavna jer međunarodna politika je u nadležnosti države a ne entiteta.
Osim toga – u Zakonu o odbrani, usvojenom 2005. potpunom saglasnošću predstavnika sva tri „konstitutivna naroda“ izričito se kaže: „Parlamentarna skupština, Vijeće naroda, Predsjedništvo, te svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provodiće potrebne aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a“.
To je okvir u kojem svi relevantni međunarodni faktori vide zakonski osnov bosanskohercegovačke kandidature.
Ali, to je i tačka na kojoj verbalno najuporniji protivnik bosanskohercegovačkog pristupanja NATO-u, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik, dobija politički „pojas za spasavanje“ od lidera najmoćnije bošnjačke partije Bakira Izetbegovića. U kontinuitetu političkog nasljeđa svoje partije – u kojem je sve, i Ustav bosanske države; i uvođenje u status ravnopravnih partnera u odlučivanju o budućnosti države lokalnih „izvršilaca radova“ na miloševićevsko-tuđmanovskom projektu podjele Karadžića i Bobana; i odbacivanje u mirovnom procesu naziva Republika Bosna i Hercegovina i ozakonjenje Republike Srpske ... – stvar “dogovora naroda“, lider SDA je nasuprot najširoj međunarodnoj saglasnosti kako su NATO aspiracije Bosne i Hercegovine stvar provođenja usvojenih zakona rekao: „Ako Srbi neće u NATO, onda i nećemo u NATO“.
To je politički kontekst u kojem Bosna i Hercegovina ulazi u 2020: u njemu se i ne naziru izgledne inicijative za ispunjavanje uslova popisanih u Mišljenju Evropske komisije a upadljivo je koliko je i najavljena nova vladajuća koalicija – predvođena s SDA i njenim prvim pratiljama (DF i SBB) – i prije nego što je učinila bilo šta osim raspodjele ministarskih i drugih položaja uticaja i moći – svu „energiju promjena“ usmjerila na rušenje jedinog do sada dokazano uspješnog projekta nakon izbora 2018: Vlade kantona Sarajevo.
Njen premijer Edin Forto ovih dana je snimio video u kojem je, slijedeći primjer premijerke Novog Zelanda koja je u dva minuta nabrojala dvogodišnje rezultate svoje vlade, pokušao da jednogodišnje rezultate Vlade kantona Sarajevo nabroji u jednom minutu: Imao je šta reći za puna dva minuta a ipak nije sve stigao nabrojati. Ono što je rekao zvučalo je impresivno – i po popisu učinjenog i posebno po stavljanju u prvi plan aktivnosti vlade životnih pitanja građana.
Među nabrojanim rezultatima rada kantonalne vlade su investicije u gradski saobraćaj; uvođenje prirodnog gasa u 370 objekata; uvođenje javnog registra 115 socijalnih prava; obnova porodilišta i otvaranje nove pedijatrije; osiguranje mjesta za svu djecu u vrtićima; briga o boračkoj populaciji uz dodjelu 34 stana borcima uz još 17 stanova datih na korištenje i zapošljavanje 22 borca ... i objavljivanje registra svih zaposlenih u javnom sektoru s podacima o pozicijama i platama.
Brojni međunarodni partneri na projektu „mirne Bosne“ – uključujući i Savjet za implementaciju mira, i američku diplomatiju i zapadnoevropske zemlje - vidjeli su u Vladi kantona Sarajevo primjer kako u Bosni i Hercegovini „može i drugačije“. Taman dovoljno da njeno rušenje postane prioritet, pa dijelom čak i misija, nove vladajuće koalicije.
Facebook Forum