Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Bosna i Hercegovina ni ovih dana, kad je obilježavala Dan državnosti – 25. novembra – nije bila pošteđena poricanja s pozicija i srpskog i hrvatskog velikodržavlja.
Srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine ponovio je tvrdnje o istorijskim težnjama srpskog naroda za ujedinjenje Srbije i Republike Srpske a prijem u Predsjedništvu povodom Dana državnosti omalovažio je kao „privatnu zabavu Komšića i Džaferovića o budžetskom trošku“.
Predsjednica Hrvatske iskoristila je „posjetu Bosni i Hercegovini“ - a zapravo uglavnom Hrvatima koji žive u bugojanskom, mostarskom i viteškom kraju – da u okviru vlastite kampanje za ponovni izbor uporno ponavlja kako će u svakoj prilici zastupati njihovu konstitutivnost i njihovo pravo da sami biraju svoje predstavnike.
Nasuprot toj kampanji poricanja bosanskohercegovačke državnosti i legitimnosti njenog po Ustavu biranog hrvatskog člana Predsjedništva iz Vašingtona je stigla vijest – potvrđena i slikom – o sastanku tog „nelegitimnog predstavnika“, pored ostalih, s funkcionerima Stejt departmenta zaduženim za provođenje američke politike na Balkanu: Filipom Rikerom, Metjuom Palmerom i Morin Kormak (Philip Reeker, Matthew Palmer i Maureen Cormack).
Komšićev prijem u Vašingtonu, iako je imao izrazito radni karakter i ticao se prioriteta u saradnji i partnerstvu u vezi s euroatlantskim aspiracijama Bosne i Hercegovine, na simboličnoj ravni bio je i poruka o uzaludnosti kampanje osporavanja legitimnosti po ustavu biranog člana Predsjedništva i posebno krajnje neosnovanih očekivanja u vrhovima Republike Srpske kako će s izborom Donalda Trampa (Trump) za američkog predsjednika otići sa scene „ostaci poražene Obamine administracije“ i kako će u Vašingtonu biti više razumijevanja za „srpsku stvar“.
Uloženi su i značajni lobistički kapaciteti u nastojanjima za približavanje novoj administraciji u kojoj su neki od najbližih predsjednikovih savjetnika, koji su bili spremni i da trguju s pristupom predsjedniku završili i u zatvorima. Ali, sa istekom i treće godine od Trampovog izbora odgovornost za provođenje američke politike na Balkanu povjerena je diplomatima s višegodišnjim iskustvom u regionu. Među njima je i doskorašnja američka ambasadorka u Bosni i Hercegovini koja je iz Republike Srpske osporavana kao „ostatak propale politike“ a sada je i dalje uticajan učesnik provođenja američke politike na Balkanu.
Tu politiku – kad je riječ o Bosni i Hercegovini – najsažetije je izrazio američki državni sekretar Majk (Mike) Pompeo kad je u čestitci povodom Dana državnosti poručio:
„Dok vi obilježavate svoju državnost, mi proslavljamo i snažno partnerstvo naših dviju zemalja. Naši odnosi pomažu i polaganju temelja mira na Zapadnom Balkanu i mi se nadamo da ćemo jačati i produbljivati te odnose i dalje. Sjedinjene Države takođe snažno podržavaju put Bosne i Hercegovine prema evropskim i euroatlantskim integracijama i pozdravljamo korake koje ste preduzeli na tom putu. Vaša nastojanja u vezi s tim pomažu obezbjeđenju regionalnog mira i prosperiteta“.
Pompeova čestitka može se gledati i kao prigodan protokolarni čin ali s fokusiranjem na „evropske i euroatlantske integracije“ ona pogađa u srž aktuelnog bosanskohercegovačkog trenutka.
U „evropskoj“ dimenziji: nedavni veto francuskog predsjednika na očekivani – i zasluženi – poziv Albaniji i Sjevernoj Makedoniji za pristupanje pregovorima o pridruženju Evropskoj uniji potakao je talas euroskepticizma. Njegova poruka je: ako Sjeverna Makedonija ni nakon pristajanja na promjenu imena nije dobila „zeleno svjetlo“, šta da očekuju ostale zapadnobalkanske države?
Posustajanje ili odustajanje od projekta priključenja Zapadnog Balkana Evropskoj uniji bio bi pogrešan odgovor na francuski stav o odgađanju daljeg proširenja Unije dok se ona sama ne reformiše i dok se ne osigura da nove članice ne doprinose širenju „migrantske krize“. Ispunjavanje uslova za pridruženje Uniji nije, naime, tek ugađanje briselskoj birokratiji: ono je – prije svega – put ugrađivanja evropskih vrijednosti u zakonodavstvo i praksu država koje teže pridruženju.
Bosna i Hercegovina, recimo, za početak ima 14 prioritetnih zadataka popisanih u Mišljenju Evropske komisije a da u višemjesečnim blokadama državnih institucija nije ništa uradila na njihovom ispunjavanju. To je dugoročan proces i bilo bi porazno ako – u zaokupljenosti francuskim vetom – region ne uradi svoj dio posla prije nego Francuska pokaže kako će provesti vlastitu viziju pridruženja zapadnobalkanskih država – Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova, Sjevere Makedonije i Srbije – Evropskoj uniji.
Slično je i sa „euroatlantskom dimenzijom“ bosanskohercegovačke budućnosti.
Zapaljiva debata o tome šta znači očekivano dostavljanje Programa reformi odbrane u Bosni i Hercegovini u sjedište NATO-a u Briselu – je li to isto kao i Godišnji nacionalni plan kojim se aktivira približavanje NATO-u – potiskuje u drugi plan jedino značajno pitanje: Da li Bosna i Hercegovina provođenjem reformi odbrane istovremeno unapređuje svoju osposobljenost za pridruženje zapadnom vojnom savezu?
Dodikovo ponavljanje i ovih dana ruske formule kako „euroatlantska perspektiva nije jedina alternativa“ za Bosnu i Hercegovinu postavlja pred zapadnobalkanske zemlje jednostavan izbor: Istok ili Zapad?
Facebook Forum