U udžbenike istorije za srednje škole u Republici Srpskoj (RS) od ove školske godine ući će dio o ratu '90-ih, a isti udžbenici biće u upotrebi i u Srbiji. O posljednjem ratu se, uprkos moratoriju koji je prije gotovo dvije decenije izdala Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), uči i u školama u Federaciji BIH.
Pitanje je kakav je pristup događajima oko kojih u zemlji ne postoji konsenzus. Udruženje profesora i nastavnika Historije/Istorije/Povijesti - EUROCLIO HIP BiH, planira dosadašnjim narativima i kreiranju krive slike, suprotstaviti novi kurikulum i multiperspektivni pristup.
Cilj je, kako u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) navodi predsjednica Udruženja Melisa Forić Plasto, mlade ponukati da sagledaju cijelu sliku, a ne samo pojedine epizode i događaje, te da izučavanje istorije prestane biti novi izvor podjela, već lekcija o važnosti mira.
Više znaju o istoriji Srbije i Hrvatske
RSE: U školske klupe najprije polako, a sada evo i zvanično se uvodi izučavanje dijela historije iz vremena devedesetih. Brojne su kontroverze, poput onih koje se planiraju uvesti u škole u Republici Srpskoj zajedničkim udžbenikom sa Srbijom. Šta takav potez može prouzrokovati na duge staze?
Forić Plasto: Ti potezi već postoje. Ovo nije ništa novo. Teme o proteklom ratu uvedene su još tokom prošle školske godine u osnovne škole i već je publikovan i u prošloj godini korišten udžbenik koji ima sadržaje koji se odnose na teme o posljednjem ratu. Postoji ta tendencija, ne samo u RS nego u dijelu Federacije u kojima s izučava istorija po hrvatskom nastavnom planu i programu, gdje imate udžbenike koji su izrađeni i potpuno nalikuju sadržajima iz Srbije i Hrvatske. To je praksa koja postoji od 1992. godine naovamo, kada su jedno vrijeme udžbenici uvoženi iz susjednih država, a sada se nastavni sadržaji usklađuju sa onima u našoj zemlji.
Dugoročno, to je jedna poruka koja se tiče BiH i percepcije BiH kao države, jer na osnovu ovih primjera učenici koji uče po tim udžbenicima više znaju o istoriji Srbije i Hrvatske nego BiH.
RSE: Kako riješiti pitanje izučavanja događaja iz posljednjeg rata, tim prije što svjedočimo revizionizmu, rehabilitaciji pokreta i ličnosti koji su u najmanju ruku kontroverzni, povezani sa fašizmom?
Forić Plasto: Revizionistički su pokreti u istoriografiji jedan fenomen koji postoji od devedesetih naovamo. Možda u posljednje vrijeme primijetimo tendenciju porasta u tumačenju pojedinih tema, a u skladu sa političkim dešavanjima u tim zemljama. Tu je opasnost i tu se istorija nađe kao oružje u rukama političara s kojom se često manipulira i posredno i neposredno, kroz zvanične obrazovne institucije, medije i svjedoci smo da se kreira jedna kriva slika. Ono što mi kao Udruženje profesora i nastavnika Historije/Istorije/Povijesti - EUROCLIO HIP BiH zaista nastojimo da promoviramo je ideja multiperspektivnog pristupa takvim temama uz uvažavanje različitih perspektiva, prikazivanja različitih tumačenja određenih događaja i korištenja koliko god je to moguće izvornog materijala.
Svjesni smo da su izvorni materijali dostupni i kroz arhive Haškog tribunala, dostupni su online, ali i kroz različite publikacije i na neki način poticanjem kritičkog razmišljanja i učenja učenika vještinama kritičkog analiziranja izvora i izvlačenja suštine iz onoga što izvor govori stvara se jedna interpretacija koju svaki učenik za sebe može izvući. To je ideja koju promoviraju sve evropske konvencije o nastavi istorije, poput konvencije Vijeća Evrope o podučavanju nastave istorije u postkonfliktnim društvima, gdje se jasno vidi da je multiperspektivnost ključ u razumijevanju upravo ovakvih kontroverznih i osjetljivih događaja.
Učiti djecu poštovanju ljudskog života
RSE: Je li to moguće, s obzirom da se događaji iz najnovije historije prvenstveno politički zloupotrebljavaju, a s druge strane politika je ta koja na koncu i upravlja ministarstvima obrazovanja?
Forić Plasto: Ukoliko nastojimo opremiti i podučiti nastavnike da se može raditi na drugačiji način mislim da rezultati mogu biti bolji nego ako se držimo standardnog predavanja, gdje nastavnik ispredaje te lekcije i ispriča onako kako je to napisano u udžbeniku. Drugačije je kada se uključe različite perspektive, kada se sagleda priča u jednom širem kontekstu, a vrlo često se tome ne pribjegava nego se samo izdvajaju pojedine epizode i događaji iz istorije, na njih se stavlja fokus, a ne sagledava se jedna kompletna slika koja je u slučaju priče o prošlosti i neophodna.
Često citiram u tom pristupu koji je najbolji recept za rad, profesoricu Dubravku Stojanović i njen tekst kako podučavati o Srebrenici, da se priča istražuje i podučava na tri nivoa, prvi su egzaktni podaci kada se nešto desilo, to su oni nepromjenjivi podaci, a onda ćemo u odgovoru zašto propitivati različite vrste izvora, od dokumenata, izvještaja medija koji su vrlo često i suprotstavljeni, imaju različit narativ, i na kraju, na trećem nivou itekako uključiti ljudsku dimenziju, a to su svjedočanstva, priče svjedoka, učesnikakoja će i kod djece moći izazvati empatiju i pokazati da u ratovima stradaju ljudi. Pokazati tu humanu dimenziju koju rat kao sukob dehumanizira.
Jako često ratovi, koji su sastavni dio naših udžbenika, su prikazani kao slijed događaja i brojevi žrtava, a ta ljudska dimenzija i vrijednost mira koji je narušen tim sukobom nije istaknut. Mislim da trebamo ići u tom pravcu da djecu učimo pozitivnim, univerzalnim vrijednostima slobode, mira, poštovanju ljudskog života za razliku od konflikata.
Istorija na Balkanu: Šta učimo jedni o drugima?
Odgovornost nastavnika i istoričara
RSE: Radite s mladim ljudima. Da li je, prema vašem mišljenju, djeci potrebno da imaju jedan ovakav sadržaj, tim prije što se manje više spoznaja o onome što se događalo tokom rata svodi na ono što čuju iz medija, ili što im kažu roditelji, a što s druge strane može biti jako kontroverzno, subjektivno, pa možda i štetno da duge staze?
Forić Plasto: Ratovi su prisutni u javnom prostoru, u medijima, kod kuće, svi imamo uspomene. Spomenici na ratna dešavanja i događaje su svuda oko nas. Na ta neka pitanja se mora odgovoriti sada. Ukoliko ostanemo samo u toj zoni jednog mišljenja i jedne interpretacije sredine u kojoj živimo, naravno da postoji opasnost, ali ako priču proširimo i dodamo i druge perspektive i različita tumačenja na pravi način, od profesionalnih istoričara, tek onda imamo mogućnost za otvaranje i sagledavanje priče u cjelini.
Upravo je to bila ideja vodilja koja je i nas opredijelila da i mi kao Udruženje pokušamo pokrenuti projekat koji će se fokusirati na ratove, jer smo bili svjesni da je moratorij koji je obznanjen 2000. godine i koji je sve te sadržaje o posljednjim ratovima držao po strani zvaničnih programa, iako su nezvanično postojali uvijek, sada želimo na neki način da ih promoviramo upravo kroz poticanje kritičkog razmišljanja kod učenika i sagledavanje slike o ratovima kroz multiperspektivan pristup. Smatram da je odgovornost nastavnika i istoričara da tome tako pristupe i sugeriraju učenicima ono što su vrijednosti kada učimo o tome, a ne da izučavanje o ratovima bude novi izvor podjela i rastuće mržnje, kao što je to slučaj kada pogledamo internet portale, forume, komentare na pojedine članke koji sugeriraju mržnju podjele.
RSE: Pitanje načina izučavanja nedavne historije za sebe veže brojne druge stvari koje mogu bitno da utiču i na sam proces pomirenja, te na način na koji percipiramo državu. Jedan od takvih je i pitanje jezika, evo konkretno zabrane izučavanja bosanskog jezika u Republici Srpskoj. Koliko takva isključivost može biti opasna i koliko mogu da se stvore nove podjele?
Forić Plasto: Stvaraju ih već, ne samo da mogu. To je život u kome mi živimo već skoro 30 godina. Stereotipi, isključivost, monoperspektivnost, podijeljenost na kraju krajeva, postojanje škola sa istim krovom s različitim vremenom početka nastave. Svako fizičko odvajanje mladih ljudi je kontraproduktivno za budućnost ove zemlje. To je nešto čega smo svjesni.
Ja sam optimista, pa se nadam da će se negdje nešto dogoditi. Ovi procesi EU integracija će na neki način, možda ubrzati procese reformiranja našeg obrazovnog sistema i u tom pravcu smatram da će se neka poboljšanja vidjeti. Ne treba gubiti nadu i ne treba prekidati dijalog. Gdje god postoji mogućnost saradnje i razmjene iskustva to treba poticati i kod mladih i kod profesionalaca. Isključenost i izolacionizam ne vodi nigdje, ako imamo prilike da sarađujemo i radimo zajedno onda to sve ima smisla.
Facebook Forum