Šezdesetak djece porijeklom iz Bosne i Hercegovine živi u dva kampa u Siriji. Polovina od njih je mlađa od šest godina i rođena u ovoj zemlji. Sirija je bila izbor njihovih roditelja koji su uglavnom u ovu zemlju otišli živjeti na teritoriji tzv. Islamske države.
Nakon teritorijalnog poraza ove terorističke organizacije, djeca su s majkama smještena u kampove kojima upravlja kurdska administracija uz pomoć međunarodne koalicije predvođene Sjedinjenim Američkim Državama.
Oko 65 posto populacije u kampu Al-Hol su djeca. Više od 7.000 su djeca tzv. stranih boraca.
Petero djece porijeklom iz BiH najvjerovatnije je bez roditelja. Ovaj broj može biti i veći jer zvaničnih podataka nema. I mališani s majkama jednako teško podnose nehumane uvjete u kampovima, a posebno ranjena i bolesna djeca kojoj je potrebna dodatna medicinska njega.
Ipak, ova djeca koja nemaju sjećanja na svoj dom jer ga neki nisu ni imali, crtaju upravo to – kućice, sunce i oblake. Crtaju sigurnost koju nemaju.
Kućica za ptice djece koja ne znaju za dom
Djevojčica iz BiH u kampu Roj napravila je kućicu za ptice, kao simbol sigurnosti, slobode i porodične idile. Skoro dvije godine njen dom je šator u kojem je ili prehladno ili pretoplo, hrane je minimalno, a sanitarni uvjeti skoro da ne postoje. Ona, brat i sestra spavaju na zemlji, ali je pticama napravila dom.
Njena majka je teško bolesna i skoro svakodnevno dobiva infuzije i injekcije. Zbog cista na glavi neophodna joj je operacija.
Dječak je u istom kampu crtao kuću s crvenim krovom, visoko drvo kraj nje i sunce iznad. Veliko i sjajno, s plavim nebom. Vjerovatno je crtao prizor koji i ako je nekad vidio ne može ga se sjećati. O njemu mu je vjerovatno pričala majka, 22-godišnja Sarajka, jer kuće u Siriji nisu takve, a ovaj četverogodišnjak je već dvije godine u kurdskom kampu.
Bosanska djeca u kampovima crtaju i Sunčev sistem, vulkane ili prave ljude od plastelina. Svojim ručicama pišu poruke porodicama u Bosni.
Neka su crtala i ono što svaki dan vide – nepregledne šatore, njihove domove.
Crtež nam je vrlo značajno pomoćno dijagnostičko sredstvo, značajan je i u terapijskom procesu, a nekada je i jedini način na koji djeca mogu ispričati svoje zastrašujuće priče.- Irfanka Pašagić, psihijatrica
Psihijatrica i predsjednica udruženja Tuzlanska amica Irfanka Pašagić bila je suradnica na knjizi "Djeca pamte" (Srebrenica 1995 – 2005) koja se bavi crtežima djece izbjeglica iz Srebrenice i okoline za Radio Slobodna Evropa (RSE) komentirala je crteže koje su nacrtala djeca u Siriji:
"Crtež nam je vrlo značajno pomoćno dijagnostičko sredstvo, značajan je i u terapijskom procesu, a nekada je i jedini način na koji djeca mogu ispričati svoje zastrašujuće priče".
I djeca Sirije i djeca Bosne i Hercegovine su bila izložena dugotrajnoj traumatizaciji, podseća naša sagovornica.
"Ako znamo da trauma ima kumulativno dejstvo, onda možemo pretpostaviti kako se djeca osjećaju nakon višegodišnjih strašnih preživljenih događaja. Moram reći da me crteži djece iz Sirije najviše podsjećaju na crteže djece neposredno nakon dolaska iz Srebrenice. Na svakoj slici je bilo boja, kuća u kojima se nije vidjelo da neko živi, nije ni na jednoj bilo osoba, i životinja rijetko. Crteži su 'umrtvljeni', kao da bi ih, nakon svega sto su proživjeli. Svaka osoba, svaki pokret bi ih mogao ponovo povrijediti, a oni to više ne mogu. Tek kasnije su kroz crteže počeli pričati. Kada su se osjetili sigurnim. Djeca koja su ovo crtala to još nisu. I nastavljaju da pate, neizmjerno", kaže Pašagić.
Ona naglašava da svaki dan boravka u nesigurnim uvjetima produbljuje psihološku patnju djece i njihov oporavak čini težim i dugotrajnijim.
"Toksični stres u djetinjstvu, kakvom su izložena ova djeca, može ostaviti posljedice na čitav život, ali ne mora. Kada se vrate u zemlju koja im pripada, prvo što se ovoj djeci mora obezbijediti je sigurno okruženje i osjećaj da je nekom do njih stalo. Po onom što možemo pročitati u medijima, većina porodica djece i žena iz Sirije želi njihov povratak i sam njihov ulazak u sredinu koja je dobronamjerna, gdje su dobrodošli, gdje će osjetiti sigurnost je najbolji lijek koji im se može dati. U pozitivnom okruženju djeca će sama shvatiti gdje pripadaju".
Ranjeni tinejdžeri i povrijeđena djeca
Mnoga djeca u ovim kampovima su teško ranjena ili bolesna i usprkos ovome i dalje čekaju na odluku zemalja porijekla na repatrijaciju.
U Siriji je tokom oslobađanja posljednjeg uporišta tzv. Islamske države ranjen Ismail H. iz Bosne i Hercegovine.
Ovaj 16-godišnjak trenutno je u zatvoru u Roju gdje je prebačen iz kampa Al-Hol. Njegova majka Ćazima H. je s troje djece ostala u kampu Al-Hol. Prema informacijama do kojih je RSE došao, dječaku je potrebna medicinska njega jer je teško ranjen. On se uspio iz zatvora putem Crvenog križa javiti majci samo jednom. Njegov otac živi u Bosni i Hercegovini.
Naše nečinjenje da im se omogući povratak čini nas saučesnicima u zločinu koji im se sada dešava.- Irfanka Pašagić, psihijatrica
I 13-godišnji dječak M. iz Danske, čiji roditelji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine, ranjen je u akciji oslobađanja Baghouza. Za razliku od Ismaila, M. je deportiran iz kampa Al-Hol u Dansku jer i on i roditelji imaju dansko državljanstvo.
Dječak je teško ranjen u kičmu zbog čega je paraliziran. On je sve do deportacije bio s majkom i još sedmero braće i sestara u kampu Al-Hol odakle je zbog neophodne medicinske njege izmješten prvo u kamp Roj na sjeveru Sirije. Iz ovog kampa je prevezen do granice s Irakom, gdje ga je preuzele danska delegacija. U Danskoj su brigu o njemu preuzeli članovi porodice.
Dječak se, kako saznaje RSE, nakon deportacije u Dansku osjeća dobro i pruža mu se potrebna medicinska njega i terapija. Danski mediji su izvještavajući o slučaju povratka dječaka pisali da je riječ o presedanu jer je to prvi slučaj deportacije iz Sirije i da može poslužiti kao primjer za povratak drugih državljana ali i kao primjer za druge zemlje u slučaju povrijeđene djece ili djece bez roditelja.
Medicinsku evakuaciju dječaka na graničnom prijelazu Semalka s Irakom obavila je danska delegacija koju je predvodio predstavnik Ministarstva vanjskih poslova. Dječakov otac Edin Š. poginuo je u Siriji, a majka Elmina A. je sa sedmero djece ostala u kampu Al-Hol. Ona je kurdskoj administraciji dala dozvolu da se dječak deportira bez nje iako je i sama tražila od danskih vlasti da i nju i drugu djecu vrate u Dansku.
U kampu Al-Hol smještena je i djevojčica Iman. Iman je u posljednjem uporištu tzv. Islamske države Baghouzu zadobila opekotine lica, dok su njena majka i mlađi brat poginuli. Nju je sa sobom povela Sirijka koja je još uvijek nije prijavila Crvenom križu kao dijete bez roditelja.
Iman je, prema nezvaničnim informacijama, osim opekotina na licu u požaru oštećen vid na jednom oku. Zbog svega ovoga i činjenice da je Iman dijete bez roditelja, upućeni su brojni apeli da se dijete uzme od Sirijke i smjesti u odjel za siročad ili u bolnicu, međutim to se još nije dogodilo. Međunarodni komitet Crvenog križa već četiri mjeseca pokušava ostvariti kontakt s Iman i potvrditi gdje se ona tačno nalazi, međutim zvaničnih informacija nema.
Imanina nana Samra iz Sarajeva sve informacije dobije nezvanično. Ministarstvo sigurnost BiH ranije je na upit RSE o maloljetnim osobama bez roditelja u kampovima u Siriji kazalo da rade na nekoliko slučajeva i da su u sve uključene međunarodne organizacije i partneri.
Mnogo druge djece također je ranjeno ili povrijeđeno. Neka od njih su izgubila dijelove tijela ili su zadobili opekotine, dok neka u svojim tijelima još nose ožiljke rata. Prema informacijama UN-a, više od dvije stotine djece umrlo je u Al-Holu.
"Nepojmljivo je da djeca, posebno ona bez oba roditelja nastavljaju da pate. Naše nečinjenje da im se omogući povratak čini nas saučesnicima u zločinu koji im se sada dešava. Za odrasle postoje zakonske kazne ako su krivi, za djecu, posebno onu bez roditelja. ne vidim opravdanje zašto već nisu u Bosni i Hercegovini. Realno, nema osobe, ako hoće, koja ne zna da su većina žena i sva djeca samo žrtve zla drugih.
Djecu niko ništa nije pitao. Nisam čula da je bilo ko od onih na vlasti ovo ikada rekao, a trebali su. I morali. I mediji u ovom procesu destigmatizacije imaju značajnu ulogu. Bilo bi korisno čuti i iskustva drugih, kao na primjer Kosova, koje je uradilo puno za svoje građane koji su bili u Siriji", kazala je o djeci bez roditelja Pašagić.
Fabrizio Carboni, regionalni direktor ICRC-a za Bliski Istok, kazao je nedavno da se stanovnici Al-Hola suočavaju s apokaliptičnim uvjetima, pozivajući zemlje da repatriraju svoje državljane. Posebno je upozorio na situaciju u kojoj su djeca, koja su ništa više nego žrtve.
"Ne smijemo ostaviti djecu usred ničega, izloženu ekstremnoj vrućini, hladnoći i nasilju", kazao je Carboni na press konferenciji u Genevi.
Međunarodni komitet Crvenog križa vodi improviziranu bolnicu u kampu, osigurava vodu i hranu za stanovnike kampa, ali nije u stanju brinuti samostalno za više od 70.000 ljudi. "Neke od zemalja koje su godinama ponavljale kako su djeca uvijek i samo žrtve danas odbijaju prihvatiti djecu".
Kako naći rješenje za djecu?
Pitanje povratka bh. državljana iz Sirije iziskuje da se nađe dugoročno rješenje kroz programe deradikalizacije i stručne pomoći, posebno za djecu. Važno pitanje jeste i stav lokalnih zajednica koje će svakako igrati ulogu u reintegraciji ovih osoba.
Ne smijemo ostaviti djecu usred ničega, izloženu ekstremnoj vrućini, hladnoći i nasilju.- Fabrizio Carboni, regionalni direktor ICRC-a za Bliski Istok
"Zbog negativnog stava prema povratnicima iz Sirije bit će teže naći najbolje rješenje za one koje nemaju srodnike. Za djecu bez oba roditelja, ako nema rođačke porodice koja bi ih prihvatila, najbolje rješenje je svakako kvalitetna hraniteljska porodica. Ono što je ključno, jeste da dijete ima stalnu, odraslu osobu u svom životu, koja brine o njemu i koja ga voli.
Neophodno je po povratku što prije djecu uključiti u školu ili obdanište, a kroz dobru saradnju sa nastavnicima i djecom, posebno onim iz istog razreda, njihova socijalizacija će biti uspješna. Pomoć treba biti pružena i drugim članovima porodice, jer samo ako su oni dobro, mogu pomoći i djeci. Moram napomenuti da sva djeca, bez obzira na traumatizaciju, neće trebati psihološku pomoć, već će uz pomoć porodice i uz kvalitetnu podršku škole, uspjeti da nastave dalje bez posljedica.
Posebno dobre šanse imaju ona djeca koja su rat provela sa roditeljima ili sa nekim odraslim koga znaju i kome vjeruju, čija je stabilna briga i ljubav najmoćnije sredstvo zaštite u uslovima toksičnog stresa. I to je upravo razlika o opasnostima i težim posljedicama za djecu bez roditelja, što njihov povratak u Bosnu i Hercegovinu čini najhitnijim".
Iz Ministarstva sigurnosti BiH, koje je zajedno s drugim tijelima i stranim partnerima nadležno za povratak bh. državljana iz Sirije, ranije je navedeno kako je pokrenuto niz aktivnosti kad je riječ o ovom problemu, ali još uvijek se ne zna kada i kako će biti vraćeno oko stotinu osoba, od čega najveći broj djece.
Ministar Mektić je na pitanje RSE 18. juna kazao da je proces povratka bh. državljana u fazi postupka.
"Imali smo jednog državljanina kojeg smo prihvatili. Kad se stvore uslovi da možemo prihvatiti još nekoga, prihvatit ćemo. Državljanima Bosne i Hercegovine ne možemo sporiti ulazak u svoju zemlju. Drugo je stvar da li je počinio neko krivično djelo i da li ćemo ga zato procesuirati".
Pašagić smatra da je utjecaj traume na psihu djece poguban.
"Svaki dan je dragocjen, jer dijete bez roditelja je daleko izloženije traumatizaciji i njenom razarajućem utjecaju kako na psihičko, tako i na fizičko zdravlje. Mislim da bi zajednička akcija civilnog društva, koje se po pitanju ove djece slabo čuje, morala biti glasna i probuditi one koji o tome odlučuju. Ovako ispada da su oni bitni samo svojim porodicama, svim ostalim samo teret. A djeca pate. A mi dobro znamo kako je to teško i gledati".
Facebook Forum