Za "Zašto?" Radija Slobodna Evropa o negativnim percepcijama riječi “izbjeglica”, migrantskoj situaciji ili migrantskoj krizi, o tome kako nastaje jedna migrantska ruta, između ostalog govori Peter Van der Auweraert, koordinator za Zapadni Balkan, Međunarodne organizacije za migracije (IOM).
Zašto je riječ 'izbjeglica' danas stekla tako negativno značenje?
Mislim da postoje dva elementa – prvo ne trebamo pretjerivati u negativnim mišljenjima ako govorimo o Evropi i riječi “izbjeglica”. Mislim da postoji jedna tendencija i od strane političara i od strane medija da ponekad pridaju više pažnje negativnim nego pozitivnim glasovima. Ili kada se govori generalno o izbjeglicama i kako Evropa treba da zaštiti te ljude. To je jedna komponenta.
Kao drugo, mislim da negativna mišljanja dolaze iz činjenice da ljudi nisu nužno protiv pružanja zaštite izbjeglicama, ali mislim da postoji osjećaj, naročito nakon onoga što se desilo 2015-16., da je migracija nekako izvan kontrole, i mislim da je to ono što čini da ljudi strahuju. Ponekad su zbog toga gurnuti u neku vrstu antiizbjegličke retorike. Činjenica da svaki dan vide ljude koji prelaze Mediteran u pokušajima da dođu do Evrope; činjenica da smo vidjeli na hiljade ljudi koji prelaze granice nezavisno, sami od sebe svaki dan tokom 2015-16., mislim da je to kreiralo klimu u kojoj su ljudi jako zabrinuti da su stvari izmakle kontroli.
Mislim da je to razlog antizbjegličke retorike. I da je to razlog koji ljudi zamjenjuju utiskom da su stvari izmakle kontroli.
Kako komentarišete slučaj kapetanice spasilačkog broda Carole Rackete i njeno hapšenje?
Mislim da je situacija na cijelom Mediteranu veoma kompleksna. U skladu sa mađunarodnim zakonima jeste da ljudi koji su u nevolji trebaju biti spašeni na Mediteranskim morima. Mislim da to nije nešto što bi trebalo biti kontroverzno.
Ali izvan toga rečenog nemam neki poseban komentar na tu temu.
Migracije i politička klima - Zašto se biraju političari koji obećavaju zatvaranje granica i vraćanje izbjeglica?
Da, to ide s ukupnom klimom. Mislim da na lijevoj strani političkog spektra – sada govorim o Evropi – postoji jedan neuspijeh da se ponudi alternativna vizija kako treba da zatvorimo granice, treba da pošaljemo ljude nazad kući.
Ali želim da dam jedan komentar o slanju ljudi kući. To ne bi trebalo biti nešto što je svojstveno samo političarima desničarima. Moramo poštovati Međunarodnu konvenciju za izbjeglice, moramo pružiti međunarodnu zaštitu ljudima koji se za to kvalifikuju.
Takođe je jasno da Evropa mora da otvori prave puteve za dolazak na rad u Evropu, s obzirom da ima slobodnih poslova koje sami Evropljani ne mogu raditi. Ali takođe je jasno da bez obzira koliko su liberalne migracione politike uvijek će biti ljudi koji se u njih neće uklapati i koji će morati biti vraćeni. Mogu se dobrovoljno vratiti ali takođe mogu biti vraćeni i silom. To ne treba da bude ništa sramotno ako je urađeno u skladu sa standardima koji poštuju ljudska prava i ako je urađeno tako da poštuje međunarodne konvencije za izbjeglice.
Ljevica, ta progresivnija strana ponekad nije dovoljno otvorena o tome šta migracione politike i rukovođenje migracijama stvarno znače.
Ima li antimigrantskih stavova na Zapadnom Balkanu?
Moj osjećaj je takav da ako se fokusiramo naročito na Srbiju i Bosnu i Harcegovinu s međunarodnog aspekta ili političke strane – mislim da je bilo pozitivnih strana priče o tome šta se dogodilo s migracijama na Balkanu. Vrlo je malo antimigracione retorike, čak i danas u BiH, u Bihaću gdje postoje neki ljudi koji su veoma glasni u svojim stavovima protiv migranata. Većina ljudi se žali na to da vlada ne radi dovoljno. Mislim da je stanovništvo Zapadnog Balkana pokazalo stepen političke zrelosti jer su migracije novi fenomen za Zapadni Balkan; te tranzitne migracije gdje ljudi ostaju neko vrijeme i odlaze. Sve to nije dovelo da antimigrantskog stava ili retorike i moj osjećaj je da ta cijela situaciju u političkom smislu nije dovoljno plodno tlo za političare da pozivaju na antimigrantske stavove.
Koja od zemalja na Zapadnom Balkanu najboje rješava problem migracija? I kako procjenjujete saradnju IOM-a (Međunarodne organizacije za migracije) sa lokalnim vladama?
Način na koji vlade riješavaju ove probleme na Zapadnom Balkanu zaista zavise od zemlje do zemlje. Do određenog stepena to reflektuje njihovu odgovornost u odnosu na migrantsku krizu ili migrantsku situaciju. To je naravno uticalo na političku situaciju kao i na državnu strukturu.
Bosna i Hercegovina se bori da pruži dosljedan odgovor i mislim da ima poteškoća u tome isto kao što ima poteškoća da pruži dosljedan odgovor na bilo koje pitanje s kojim se suočava. To je svakako tako zbog same strukture države, ili prije zbog strukture vlade i njene ekstremno decentralizovane prirode. Jedno mnoštvo političkih partija koje imaju različite uplive u smislu državnog ili kantonalnog nivoa vlasti imate političke partije koje imaju različite političke interese.
Mislim da je sistem u BiH otežavajući u davanju dosljednog, koherentnog odgovora u odnosu na migrantsku situaciju.
Što se tiče Srbije, tamo postoji centralizovanija vlada koja se suočava s manje poteškoća. Njihove poteškoće bih prije nazvao operativnim. U smislu da im je trebalo vremena da uspostave kapacitete na terenu ali u Bosni izazovi su više politički. Za sve treba jako puno vremena i zapravo i sada čekamo na odgovarajuće političke odluke koje se tiču smještaja migranata.
U poređenju BiH i Srbije – Srbija je donijela političke odluke kroz svoj centralizovani sistem i onda se suočava sa operativnim izazovima koji se vrlo brzo utvrđuju uz pomoć međunarodne zajednice.
BiH se suočava s političkim problemima da bi se donijele poilitičke odluke a i onda kada su donesene političke odluke onda su tu operativni izazovi. To sve odražava politički sistem u BiH.
Mogu li migracije stvoriti tenzije među susjedima na Balkanu?
Naravno da mislim da migracije mogu stovriti tenzije među susjednim zemljama na Zapadnom Balkanu. Postoji zabrinutost, sada govorim samo o Zapadnom Balkanu, o vraćanjima s granice, o ljudima koji su iz jedne zemlje vraćeni u drugu bez poštovanja odgovarajućih procedura. Takođe mislim da je bilo dosta saradnje između ureda za migracije na Zapadnom Balkanu od 2016. godine. Ta saradnja i koordinacija će se najvjerovatnije i nastaviti.
Sada, da li je moguće ispolitizirati migracije da bi se stvorili problemi između dvije zemlje – naravno da ta mogućnost uvijek postoji.
Moje viđenje je da, bez obzira na političku realnost, na retoriku ili diskurse u medijima – realnost je ipak saradnja među ljudima a ne toliko stvaranje tenzija.
Kako se predviđa razvoj situacije s migrantima na Zapadnom Balkanu?
Nije da želim da izbjegnem davanje odgovora na to pitanje ali takve situacije je ponekad veoma teško predvidjeti. Mislim da na Zapadnom Balkanu, osim ako ne dođe do neke drastične promjene u smislu politike ili nasilja, nastavit ćemo da se suočavamo s tranzitnim migracijama u budućnosti.
Da li će BiH biti više pogođena problemom ili će se ljudi više vraćati u Srbiju to zavisi od onoga što će se dešavati na drugim lokacijama. Sada vidimo da postoji porast granične kontrole na granici između Slovenije i Italije što će imati impakt na mogućnost ljudi, koji su trenutno u BiH, da nelegalno pređu iz Hrvatske i Slovenije u Italiju. Kakav će to uticaj imati na migracione rute? Da li će ljudi pokušavati da nađu druge puteve koji će biti lakši za prelazak – teško je predvidjeti. Ako to promatrate s mikro nivoa mislim da će i narednih godina regija Zapadnog Balkana nastaviti da bude područje gdje će se pokušavati preći iz jednog dijela EU, najprije Grčke i Bugarske prema Zapadnoj Evropi ili prema sjevernijim dijelovima Evropske unije.
Izazov za zemlje Zapadnog Balkana je da osiguraju raspolaganje s dovoljno kapaciteta kako bi rješavali te stvari vezane za migracije i možda započeti dijalog ili nastaviti dijalog s EU na jednom strukturalnijem rješenju u smislu kako se ove vrste tranzitnih migracija mogu možda smanjiti na Balkanu.
Kako se stvaraju migrantske rute? I šta određuje njihov pravac?
Mnogo je stvari koje određuju pravac migrantskih ruta. Ali dozvolite da vam dam jedan primjer rute koja je nastala krajem 2017. godine kroz Bosnu i Hercegovinu. Kako se sjećate BiH uopšte nije bila dio migrantske rute 2015-16.
Dogodilo se nekoliko stvari: ljudi su bili zaglavljeni u Srbiji, ruta kroz Srbiju i Mađarsku bila je gotovo zatvorena; iz Srbije prema Hrvatskoj veoma komplikovana; Srbija – Rumunija, iz niza razloga migranti nisu željeli da idu kroz Rumuniju. Ono što se nije vidjelo je to da su krijumčari počeli da testiraju novu rutu – kako mogu iz Srbije i Bugarske doći do Zapadne Evrope. Tada smo vidjeli prve krijumčare kako testiraju tu rutu krajem 2017. godine. U to vrijeme, htjeli smo da BiH vlasti budu spremne. Vidjeli smo da mladi muškarci, najčešće sa sjevera Afrike koji su povezani sa krijumčarima testiraju rutu kroz BiH.
Onda su otkrili da kada odete u Una-Sana Kanton, to je 60 kilometara udaljeno od Slovenije, prve zemlje Šengena, odatle je moguće otići u Austriju ili Italiju.
A, šta se onda desilo? Dvije i tri stvari su ključne. Prvo, migranti počnu međusobno da govore, povezani su aplikacijama WatsApp, Viber, Facebook, tako počinju da govore jedni drugima – ovo je ruta kojom se može ići. Možda još važnije, krijumčari rade i počinju da nude “usluge” migrantima koji su zaglavljeni u Srbiji ili Grčkoj, Bugarskoj, govore migrantima možemo vas dovesti u BiH, u Italiju ili u Austriju. Tako to radi.
I onda, jednom kada se pročuje informacija među migrantima da je moguće, kada postoje neki primjeri za koje ljudi čuju, npr. ta i ta osoba je prošla kroz Bosnu i sada je u Berlinu ili negdje u Švedskoj ili Belgiji. Te priče ojačavaju ubjeđenje da je ta ruta prohodna i može ih odvesti negdje, onda su tu i krijumčari i tako se to nastavlja osim u slučaju da se desi nešto što će napraviti drastičnu promjenu kao u slučaju u Srbiji gdje je prelazak u Zapadnu Evropu postao jako težak ili nemoguć. Niko ne rukovodi tim procesima, to su migranti, tu su krijumčari i dok god je put otvoren, ljudi dolaze.
