Visoka politička kontrola medija i finansiranja medija i visoka vertikalna koncentracija vlasništva u medijima u Srbiji, neki su od zaključaka istraživanja Balkanske istraživačke mreže BIRN i nemačkog ogranka Reportera bez granica o vlasništvu nad najuticajnijim medijima u Srbiji.
Kako se u istraživanju “Medijski pluralizam u Srbiji” navodi, u protekle dve godine televizije sa nacionalnom frekvencijom su u potpunosti stavljene pod kontrolu vlasti ili ljudi povezanih sa njom jer su „krajem prošle godine nekadašnja B92 i Prva televizija dobile novog vlasnika bliskog vladajućem SNS-u“.
Prema rečima istraživača Vladimira Kostića, jedan od najbitnijih nalaza je da je došlo do veće političke kontrole televizijskih stanica sa nacionalnom frekvencijom u odnosu na 2017. godinu kada je BIRN prvobitno radio ovo istraživanje.
„Imali smo prodaju TV Prve i O2 koju je kupio Srđan Milovanović, brat poverenika Srpske napredne stranke (SNS) za Niš. Javnosti je, međutim, manje poznato i da je sam Milovanović povezan sa još jednom televizijom, a to je Hepi i to na taj način što je 2017. godine Kopernikus (kablovski operater tada u suvlasništvu Milovanovića) dao pozajmicu Hepiju. Ta pozajmica, odnosno zalog za tu pozajmicu stavljeno je na skoro 90 posto vlasništva Hepija“, navodi Kostić.
Prema nalazima ovog istraživanja, rizik od „koncentracije medijske publike“ je visok i to na sve tri medijske platforme (TV, radio, štampa), odnosno na sve tri platforme četiri najveća vlasnika imaju više od 50% udela u gledanosti, slušanosti i čitanosti.
Jedan od zaključaka je i da postoji ozbiljna politička kontrola medija posebno imajući u vidu da su, kako tvrdi koordinatorka istraživanja Tanja Maksić, mediji u velikoj meri oslonjeni na finansiranje države.
„Ono što mi znamo je da država daje najmanje 6,5 milijardi dinara za medijski sektor, od toga oko 4 milijardi za javni medijski servis. Oko milijardu dinara država daje putem javnih konkursa. Ono što ne znamo je kolika su druga davanja koje idu kroz formu državnog oglašavanja“, navodi ona.
U istraživanju se ističe da nema kompletnih javno dostupnih podataka o dodeljivanju državnih sredstava za reklamiranje medijima što, kako se navodi, „ovaj posao čini jednim od najmanje transparentnih aspekata medijskog tržišta u Srbiji“.
