Sveštenik iz Bara koji je preveo Kur'an: Čovjek je čovjeku čovjek

Pedesetjednogodišnji pravoslavni sveštenik porijeklom iz Bara Milan Radulović od nedavno je privukao pažnju medija u regionu svojim zahtjevnim poduhvatom, prevođenjem svete islamske vjerske knjige Kur’an sa arapskog na ukrajinski.

Pravoslavni fakultet završio je u Čikagu, magistrirao u Solunu, okončao Islamske studije u Bejrutu, doktorirao u Rimu. Već duže živi u Torontu, u Kanadi. Tu je sveštenik u Bugarskoj pravoslavnoj crkvi i profesor istorije filozofije na tamošnjem Islamskom fakultetu. Osim arapskog i ukrajinskog, tečno govori još nekoliko jezika, među kojima su i albanski, italijanski, ruski, grčki, francuski, engleski kao i, kako sam voli reći, srpsko-hrvatski.

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa za sebe kaže da je naprije čovjek, pa tek onda sveštenik. Da voli sve ljude koji su dobronamjerni, ma koje vjere bili, kao i one koji u Boga ne vjeruju.

RSE: Profesore Raduloviću, šira javnost za Vas je saznala nakon što ste Kur'an preveli na ukrajinski. Dakle, jedan pravoslavni sveštenik preveo je islamsku svetu knjigu sa arapskog na jezik koji pripada porodici slovenskih jezika, što je drugi takav slučaj nakon prevoda Miće Ljubibratića. Šta je bio Vaš osnovni motiv i zašto baš prevod na ukrajinski?

Radulović: Rodivši se u gradu Baru, cio život živio sam za to da gradim mostove između ljudi. Nikako berlinske zidove. Za mene je čovjek bio i ostao najveća kategorija. Poznavajući ukrajinski došao sam do dva prevoda Kur'ana koja su izuzetno kvalitetna, međutim samo kao književna djela. A zaista im fali ono ajetsko slovo, ona ajetska riječ, fali im onaj napjev koji se daleko čuje.

RSE: Šta je tu bila Vaša suštinska poruka prevodom Kur'ana na ukrajinski, i u simboličkom i u stvarnom smislu, i muslimanima i nemuslimanima u Ukrajini?

Radulović: Muslimanima da im približim arapski tekst, pa da oni koji ne znaju arapski razumiju svaku izgovorenu riječ. A nemuslimanima da vide da su muslimani vjernici, da oni poštuju Knjigu. E sada, u jednoj suri piše - ono što ne znate pitajte sljedbenike Knjige, odnosno Jevreje i hrišćane. Znači da je jedan suživot, jedan zajednički život postojao za vrijeme ranog islama, da treba da postoji i danas. Da hrišćani i muslimani, Jevreji, svi ljudi treba prvenstveno da budu ljudi, da žive lijepo i zajedno, jer vjera nije bauk, vjera je samo put prema Bogu.

RSE: Prepostavljam koliko je delikatno bilo prevoditi svaku suru, odnosno svaki ajet Kur'ana, koji islamskim vjernicima nijesu ništa drugo nego same Alahove riječi, koje im je prenosio poslanik Muhamed. Nije li to zahtijevalo od Vas jedan dodatni obzir, jednu posebnu pažnju?

Radulović: Svakako da jeste. Poznavajući dobro arapski jezik, baš sam bio delikatan da svaku suru i svaki ajet doslovno prevedem. Morao sam ih uskladiti sa arapskim napjevom Kur'ana. Jer Kur'an se pjeva, Kur'an se ne recituje, i on mora zvučati tako lijepo i na ukrajinskom, da je jednostavno kao spjev, kao pjesma. Tako da sam izuzetno bio pažljiv i zato je taj poduhvat trajao skoro godinu dana.

​RSE: Profesore, nijeste li Vi za aktuelne prilike i trendove u religiji jedan neobičan duhovnik? Ekumenista, ali i neko ko se snažno zalaže za dijalog među svim religijama, posebno sa islamskom, o čemu upravo svjedoči odluka da Kur'an prevedete na ukrajinski?

Radulović: Za sebe ne bih rekao da sam ekumenista, za sebe bih samo rekao da sam čovjek. Jer ne bih sebe svrstao ni u jednu grupu. Ja sam pravoslavni hrišćanin, sveštenik sam, ali zaista volim sve ljude. I da li neko vjeruje, da li neko manje vjeruje, da li neko pripada hrišćanstvu, pravoslavlju ili zapadnom hrišćanstvu, da li neko pripada monoteizmu, van hrišćanstva, kao judaizmu ili islamu, to je zaista njegova stvar. On mi može biti prijatelj, bez obzira kako i na koji način vjeruje, i da li vjeruje uopšte.

RSE: Gledajući snimke Vašeg činodejstvovanja, rekao bih da sa jednakom ljubavlju i entuzijazmom nastupate kao hrišćanin u crkvenim bogomoljama i govorite u džamijama. U nekim od rijetkih intervjua rekli ste da za vas nacija nije bitna, da nacionalizam kao nipodaštavanje drugačije nacije i vjere potpuno odbacujete. Koliko sve to suštinski ima veze sa podnebljem iz kojeg ste potekli, gdje ste se kao ličnost formirali, a to je Bar. Grad u kome u harmoniji žive i Crnogorci i Srbi i Albanci i Bošnjaci, odnosno muslimani. Grad u kome pravoslavni hram nije veći od džamije niti raskošniji od biskupade?

​Radulović: To ste u pravu. Živeći u Baru ja nijesam mogao biti nacionalista. Zato što se u Baru vrednovao samo čovjek. Znači, da li je on bio pravoslavni hrišćanin, da li je on bi rimokatolik ili je bio musliman, vrednovao se čovjek. Moji drugovi su bili ljudi raznih vjera: Anto rimokatolik, Duško pravoslavac i Sabrija musliman. To su bili moji drugovi i ja sam se sa njima družio. Sad ne mogu reći da je jedan bolji od drugoga. Zaista mogu reći da je nacionalizam veliko zlo, bolest. Nipodaštavanje se neko za to što je on druge vjere. Kada neko može miješati nacionalizam sa patriotizmom i reći da je nacionalizam isticanje svoga. Da, isticanje svoga da bi se nipodaštavalo tuđe. Poslije toga ide šovinizam, ksenofobija itd. i to zlo dovodi zločina. Jer svako zlo je izvor od koga potiče zločin. Jer, zaista u mom gradu Baru nije bilo mržnje ni za vrijeme Prvog svjetskog rata i Drugog svjetskog rata i ovih novijih ratova. Bar je održao, ne samo mir i toleranciju, nego baš ljubav. Ljudi su se solidarisali.

RSE: Vi naglašavate bliskost pravoslavlja i islama. Istakli ste kako ste istinski prihvaćeni kao profesor na Islamologiji u Torontu i postavili rekao bih više retoričko pitanje: da li bi nekom hodži bilo dozvoljeno da predaje na nekoj bogosloviji?

Radulović: Nažalost ne. Do sada nijesam čuo za takav slučaj, mada sam i ja prvi slučaj da kao pravoslavni sveštenik predajem na Islamskom fakultetu.

RSE: Kakvu poruku onda izvlačite iz toga?

Radulović: Možda bi se to dogodilo u Kanadi, ali teško na našem podneblju.

RSE: U svakoj prilici ističite kako čovjek čovjeku nije vuk, kako je još govorio Sokrat u paganska vremena, već da je čovjek čovjeku čovjek. Zašto smo se danas udaljili od te humanističke matrice? I da li Vi u tome vidite negdje odgovornost ili udio i samih vjerskih poglavara?

Radulović: Mi živimo među ljudima koji imaju milijardu problema i sada ne možemo idealizovati da su sada svi ljudi koji dolaze u crkve i džamije odlični, da su perfektni i da nemaju mana, nemaju straha i određenih negativnih osobina. Sad, ne smijemo ih zbog toga kritikovati, niti nas to smije odbiti od vjere. Jednostavno, moramo kao ljudi imati više razumijevanja i pokloniti ljudima osmijeh. Da mi kao ljudi u svakom vremenu i u svakom prostoru, znači i u vremenu teških ratova i mržnje, budemo opet ta svjetlost oko koje će da se ljudi okupe i kažu - nije sve crno, opet nešto svijetli.

​RSE: Ipak, živimo u vremenima religijske isključivosti, gdje se nerijetko zaborave izvorni postulati i hrišćanstva i islama i judaizma. Vjerski fundamentalizam i fanatizam zna da pokrene mase i posije mržnju. Zašto dolazi do tih devijacija ireinterpretacija izvorne vjere? Ako Alah kaže Muhamedu da propovijeda da je svaki čovjek božije djelo, da je život svetinja, da je nasilje zabranjeno, zašto moderan svijet prolazi kroz skušenja terorizma, gdje su oni koji su nominalno pripadnici islamske vjere spremni na samožrtvovanje da bi ubijali druge?

Radulović: Fanatizam je prisutan svuda. Počeću od pravoslavlja. U našoj vjeri imamo grupu zilota, koji zaista nemaju ljubavi i tolerancije prema drugima. Imaju floskulu - pravoslavlje ili smrt! U islamu je slična stvar. Znači imate određene devijantne pokrete, koji nemaju osnovu u islamu, oni nemaju tolerancije, nemaju ljubavi, površno poznaju islam i predstavljaju ga u lošem kontekstu. Vjerujem i nadam se da je Bog zaista bog ljubavi za sve ljude i da neće ići za ovim trenutnim negativnim tokovima, koji su prisutni ne samo u hrišćanstvu i islamu, najviše se govori o islamu, ali su prisutni i u budizmu i u hihduizmu. Zlo pripada zlu, zlo ne pripada islamu, niti pravoslavlju, katolicizmu ili budizmu, zlo pripada zlu i ono će da se nađe u svim religijama i sada mi ne treba da na isključivost reagujemo isključivim.

RSE: Sa druge strane, sekularni i hrišćanski Zapad, gdje jača politička desnica, gdje imamo sve više vrenja na javnoj sceni, sve više se zatvara za migrante sa sjevera Afrike i Bliskog Istoka, ne uspijeva da sputa ksenofobiju, narastajući rasizam i vjersku i nacionalnu netoleranciju. Sve poprima gotovo obrise sukobacivilizacija. Šta se krije iza svega toga i zašto ideja multikulturalizma teško hvata korijene, odnosno zašto smo se udaljili od te humanističke matrice?

​Radulović: To je veoma teško reći, s obzirom na to da živim u Kanadi mogu da kažem da je ona od početka multikulturna zemlja, kao i Amerika. Međutim, uzevši primjer jedne zemlje kao Francuske, koja je nacionalna zemlja, francuski republikanizam je nacionalizam u početku, znači to je majka svih nacionalizama, koji se nekako ublažio pogotovo u posljednjih 50 godina od kraja Drugogsvjetskog rata. Međutim, desničari zaista nemaju ljubavi prema drukčijem i drugačijem. Tu se javlja ksenofobija, netolerancija, rasizam. Ali, ja zaista vjerujem da će dobro pobijediti zlo. I da će mržnja nestati, da mržnja neće dominirati. I mnogi ljudi koji su bili veliki nacionalisti postali su normalni ljudi. Ja sam neke od njih upoznao. Rekao mi je jedan rimokatolički sveštenik da je bio nacionalista 47 godina i kad je vidio da to ne vodi ničemu i da je nacionalizam velika prevara postao je normalan. I mi smo baš veliki prijatelji. Treba se liječiti od svake isključivosti.

RSE: I na tom Vašem fonu optimizma, vratio bih Vas u naš prostor. Sukobe zbog drugačije vjere ili drugačije nacije, nažalost, u najbrutalnijem vidu mogli smo da posmatramo devedesetih godina, prije svega u ratu u Bosni i Hercegovini. Koliko mislite da smo se 23 godine kasnije odmakli od te matrice? Imali smo nedavno priliku da vidimo, uprkos i dalje jakoj etničkoj i vjerskoj distanci, primjere da učenici koji odvojeno pohađaju vjersku nastavu, zajedno izvode islamske ilahije i pravoslavnu duhovnu muziku u Sabornoj crkvi, i to u gradu Mostaru koji je bio simbol podjela devedesetih. Kako na to gledate?

Radulović: Dozvolite mi da samo pomenem neke divne ljude, kad ste već spomenuli Mostar, a to je episkop Grigorije, koji je bivajući episkopom hercegovačkim sada episkop frankfurtski, baš zaorao jednu lijepu brazdu ljubavi i prijateljstva. Takođe, rimokatolički sveštenici i imami su tome doprinijeli. Mostar je bio razoren od strane svih vojnih i paravojnih grupa, stradali su civili najviše, ali se on obnavlja duhovno. Znači, ljudi su ljudi i zaista kada vidite obnovljen manastir Žitomislić, obnovljeni Saborni hram u Mostaru, da se pjevaju rimokatoličke misne pjesme, pravoslavno liturgijsko pjesmopjenije i islamske ilahije, od istih ljudi, od iste omladine, vama je zaista srce puno divljenja, a njima je srce ispunjeno ljubavlju jer oni popravljaju greške njihovih roditelja i njihovih djedova.

Vjerujem i znam da je mlađa generacija mnogo bolja od starijih. Zato što mladi ljudi nijesu nacionalisti, vidite da su oni zaista spremni na promjenu i da oni žele da se druže, oni žele da upoznaju drugu kulturu. Recimo, kad razgovarate sa mladim muslimanima i muslimankama oni će rado da vas pitaju kako to piše u Bibliji, koje izdanje Biblije koristite. Takođe će mladi pravoslavci da vas pitaju nešto o Kur'anu, interesuju se o Siri Muhamedovoj itd. Tako da je velika nada, pogotovo kad je u pitanju Bosna, a poznajem dosta mladih ljudi koji studiraju i na islamskom fakultetu i na pravoslavnom Bogoslovskom fakultetu u Foči, ono su zaista divni i oni se druže. Pomenuo bih jednog divnog mladog čovjeka Kenana Hodžića, koji je završio islamski fakultet u Zenici i koji je u toj međuvjerskoj komisiji za mir i toleranciju i suživot. I on baš organizuje da se mladi ljudi druže u crkvama, samostanima, manastirima, džamijama, sveštenici, svećenici i imami, uvijek jedno da se što bolje upoznajemo o da širimo mir i ljubav u narodu.

RSE: Ako dozvolite sljedećim pitanjem vratio bih Vas na prostor sa koga ste potekli. U Grčkoj pravoslavnoj crkvi u Torontu ove godine ste izveli kompoziciju crnogorskog princa Mirka Petrovića Njegoša, pod naslovom 'Dostojno jest', a na osnovu nota koje ste pronašli u Kraljevskom arhivu u Budimpešti, što je potpuno nepoznato našoj javnosti. Šta je za Vas to značilo?

Radulović: Za mene je to baš jedan kulturan događaj. Za princa Mirka kao kompozitora jako malo ljudi zna. Princ Mirko je bio čovjek koga nije interesovala ni moharhija ni politika. Princ Mirko je bio veliki kosmopolita i bio je pravi kompozitor. Umro je u Pešti 1918. godine. Bio je zarobljen i poslije, po naredbi Keisera Franza Jozefa pušten je, jer iako je Franz Jozef ratovao sa njegovim ocem Kraljem Nikolom naredio je da se princ Mirko pusti. On se liječio u sanatorijumu, a 1909. godine u Pešti izveo je u operi 'Dostojno jest'. Nijemci, Mađari i ostali pitali su crnogorskog konzula: „Pa zar vi imate Baha?“.

RSE: U konačnom profesore Raduloviću, neko će reći kako je Vaše propovjedanje vjere pomalo idealizovano i gotovo utopističko u previše podijeljenom i antagonizovanom svijetu. Šta je Vaša poruka svima na današnji dan, koji hrišćanikoji se pridržavaju starog Julijanskog kalendara slave kao dan rođenja Isusa Hrista?

Radulović: Kada se hrišćanin sretne sa nekim ko nije hrišćanin ili sa drugim hrišćaninom, recimo rimokatolikom ili protestantom, sa nehrišćanima, muslimanima i Jevrejima, sa ateistima, i kada ih u privatnom razgovoru pita da li im smeta što je pravoslavni hrišćanin, oni će reći da ne smeta. Pa hajmo da se družimo, hajmo da se upoznajemo, hajmo na večeru, da budemo prijatelji, i počnimo od toga. Znači, treba da se družimo, ne smijemo se zatvarati u crkvena i džamijska dvorišta. To je veoma opasno. Mi smo stvoreni da se volimo, da opraštamo i nikako da zlopamtimo.