Iz perspektive bosanskohercegovačkih političara – građani žive sve bolje. U realnom životu sasvim je drugačije. Broj korisnika javne kuhinje u Banjaluci se udvostručio, a zabrinjavajuće je što u javnu kuhinju sve više dolaze i djeca.
I dok političari uvjeravaju da bh. građani nikada nisu bolje živjeli, sve više je onih koji sebi ne mogu priuštiti ni osnovna sredstva za život.
Samo u Banjaluci u ovoj godinu broj onih koji se hrane u Javnoj kuhinji "Mozaik prijateljstva" se udvostručio.
Osnivač "Mozaika prijateljstva" Miroslav Subašić kaže da je početkom godine broj onih koji su se hranili u ovoj javnoj kuhinji bio 450, a posljednjih dana 2018. ovdje se hrani više od 900 Banjalučana.
"Ono što je evidentno je da je za 100 posto više korisnika u odnosu na prošlu godinu. To su najviše stariji ljudi. U posljednje vrijeme sve više dolaze i ljudi koji imaju od 45 do 50 godina. Dolaze čitave porodice tako da imamo i sve više djece koja nam dolaze. Prema našem registru oko 200 djece prima našu pomoć", navodi Subašić.
Jedan od onih koji redovno dolaze kako u javnu kuhinju, tako i na druženje sa prijateljima je i penzioner Nadil Kiseljak. On kaže da mu penzija od 310 maraka (158 evra) potpuno nedovoljna.
"Radio sam 39 godina i osam mjeseci u banjalučkom Autoprevozu. Ja poštujem institucije, ali bih volio da ih pitam da li bi oni mogli sa ovim novcem, da žive u Banjaluci mjesec dana, da plate sve obaveze kupe lijekove i da se hrane. Da nije ovakvih organizacija i još nekih gdje možete da pojedete bar jedan obrok dnevno ne bi se moglo preživjeti. Penzije su male i ne možete sa njima pokriti troškove u Domovima za stare. Meni su u Mozaiku pomogli i da platim troškove liječenja, imao sam četiri operacije, jer sam to nisam mogao", kaže Kiseljak.
Od kako je prije 15 godina počela sa radom, u kuhinju dolazi i 85-godišnja Ruža Ramić, koja sa prijateljicama često dolazi na čaj.
"Još nisam preskočila skoro nijedan dan da dođem u 'Mozaik prijateljstva'. Kada ne mogu da dođem, donose mi hranu kući, a pošalju i ljude da me dovedu da se malo družim i ugrijem", priča Ramić.
"Mozaik prijateljstva" grad Banjaluka godišnje pomaže sa samo 7.000 maraka (oko 3.500 evra) i on ne bi mogao funkcionisati, kaže osnivač Subašić, da nema dobrih ljudi koji ga pomažu donošenjem hrane, odjeće, obuće, kao i dobrovoljnim radom ili novcem.
"Čak i istitucije koje imaju mnogo više novca za svoj rad poput Centra za socijalni rad nama šalje ljude. Ali, primarno nam je da što više ljudi iz našeg grada uključimo da i oni budu humani. U nama ima ta dobrota. Tako hranimo ljude. Sad ćemo imati pet svečanih ručkova. Mi nemamo pare za to, ali ćemo pokrenuti ljude da kod svojih kuća naprave ribu, meso, pitu, sarmu, kolače, bilo šta i donesu ovdje kako bi i ovi ljudi koji to sebi ne mogu priuštiti mogli dostojanstveno proslaviti sve ove praznike koji dolaze", riječi su Miroslava Subašića.
Facebook Forum