Autor: Brus Panije Priredila: Mila Đurđević
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Kada je izbila kriza u septembru 1993. radio sam u Centralnoj Aziji. Povremeno bih slušao delove programa Radija Majak iz uzbekistanskog sela u kom sam tada radio.
U to vreme sam redovno poslom putovao za Moskvu - vodio sam sociološki projekat u centralnoj Aziji za Univerzitet u Mančesteru i Međunarodni Soroš Fond za kulturnu inicijativu. U Moskvu sam išao kako bih predao materijal od naših kolega iz Centralne Azije, podigao platu za njih i dopunio sopstvene zalihe za kuću uoči povratka seoskom životu.
Sticajem okolnosti, stigao sam u rusku prestonicu 1. oktobra. Prijatelji koje sam imao tamo pričali su mi sve o brzom razvoju događaja. (Više me je iskreno zanimala žurka za koju su mi neki prijatelji rekli da se organizuje u subotu uveče, 2. oktobra u Hotelu Penta.)
Prvi put sam video zgradu ruskog parlamenta, poznatu kao Bela kuća, na putu ka Hotelu Penta. Bila je okružena kamionima, tankerima iz sovjetske ere, koji su sa strane imali velike natpise u zavisnosti od toga šta su prevozili – mleko, vodu ili nešto drugo. Oko zgrade parlamenta je bila postavljena bodljikava žica. Ljudi u malim grupama su se kretali sa obe strane barikada.
Nedelja, 3. oktobar za mene je trebalo da bude dan za kupovinu. Vikendom je bilo isuviše mnogo ljudi u irskoj prodavnici u ulici Arbat (ulica u pešačkoj zoni u istorijskom središtu Moskve, prim.prev.) Postojala je, međutim, još jedna irska prodavnica na Vrtnom prstenu ("Sadovoje koljco", kružni put najbliži centru Moskve, prim. prev.) Imali su skromniju ponudu, ali ja sam svakako želeo da kupim samo ono osnovno – kao što je toalet papir.
'Neka vojna vežba'
Baš pre nego što sam stigao do prodavnice, pored mene je prošao je konvoj ruskih vojnih kamiona pun vojnika. Kamioni su se kretali prilično brzo. Nisam mnogo razmišljao o tome. Viđao sam i ranije vojne konvoje u gradovima, naročito u Moskvi. "Neka vojna vežba", pomislio sam.
Nedugo nakon što sam se vratio u stan, zazvonio je telefon. Bio je to moj prijatelj Italijan, Ferante. On je radio u Rusiji i živeo je nedaleko od stana u kom sam ja boravio kada sam bio u Moskvi. Znali smo se za zabava i baš smo se videli na žurci u Hotelu Penta u subotu uveče.
Naš razgovor otprilike je tekao ovako:
"Gledaš li ti ovo?", pitao je.
"Gledam šta? Tek sam se vratio", odgovorio sam. "Šta se dešava?"
"Pucnjava u Ostankinu", rekao je Ferante misleći na TV toranj u Moskvi. "CNN prenosi. Dođi do mene".
Tada mi je bilo jasno odakle vojni kamioni. Požurio sam do Ferantea i seo sam sa njim da gledam TV.
"Izvoli", rekao je Ferante i pružio mi čašu vodke.
Trgnuli smo po vodku i gledali program, zatim još jednu, pa nastavili da gledamo.
Istovremeno smo slušali i lokalnu radio stanicu, dok su Ferantea zvali ljudi širom Moskve. Bilo je jasno da Ostankino nije bilo jedino mesto gde se odvijala drama.
Ferante nam je obojici usuo još vodke. Ispili smo po još jednu čašicu i onda je Ferante počeo da priča.
"Znaš..", i onda je zastao. Pauza se činila duga, a onda je izgovorio upravo ono o čemu sam razmišljao u tom momentu: "Voleo bih da sam bio ovde 1991.", Ferante je mislio na događaje koji su doveli do raspada Sovjetskog Saveza. "Nešto bitno se dešava. Hajde da izađemo i vidimo".
Ferante je pozvao svog vozača, Rusa, da nas pokupi i zatim smo se uputili ka zgradi parlamenta. Sunce je baš bilo na zalasku.
A onda je postalo čudno
Imali smo problema da dođemo do dela grada gde se nalazio parlament. Pojedine ulice bile su blokirane. Jednom smo skrenuli u ulicu i videli pedesetak ljudi sa palicama i štanglama kako marširaju ka nama.
"Vozi u rikverc", vikao je Ferante, iako je vozač već pokušavao to da uradi.
Parkirali smo kod Hotela Ukrajina sa druge strane reke Moskve, preko puta zgrade parlamenta. Na mostu preko reke bile su postavljene barikade u blizini zgrade parlamenta, ali su pešaci lako mogli da pređu most. Šetali smo okolo i gledali pristalice Ruckoja i Hasbulatova kako prevrću kamione, pale vatru i pomeraju bodljikavu žicu. Svi su mnogo pili.
Masa je postajala sve veća. Stigli su i muškarci u vojnim uniformama. Nosili su sovjetsku zastavu. Pokušali su da formiraju kolonu od nekoliko stotina, činilo se – veoma pijanih pristalica Ruckoja i Hasbulatova. Bilo je prilično jasno da će stvari postati ružne.
Već smo pričali na engleskom kako je vreme da idemo. Zapalio sam cigaretu. Prišao mi je Rus koji je i sam popio nekoliko čašica vodke i zatražio upaljač. Nakon što sam mu pripalio cigaretu, počeo je da zuri u nas i rekao: "Pa, momci, idemo ili ćemo da sedimo ovde i piškimo?"
"Sedećemo ovde i piškićemo", odmah sam mu odgovorio. "Izvini, mi smo stranci, nije ovo naša bitka."
To je bilo dovoljno. Otišao je.
Otišli smo i mi. Preko reke do metroa, koji je začudo radio. Bio je pun, ali smo lako uspeli da dođemo do Tverskoj bulevara, gde su se okupljale Jeljcinove pristalice. I oni su pili, ali na pojedinim mestima atmosfera je pre ličila na onu na žurkama nego na političkim protestima. Sećam se prevrnutog kamiona. Na njemu je stajao neki mladić. Svirao je harmoniku i pevao po uzoru na nadaleko poznatog pevača balada Vladimira Visockog. Veliki broj okupljenih samo je sedeo na ulici, pili su i pričali.
Bilo je oko 3.00 sata ujutru kada sam stigao u stan. "Šta li će doneti dan?", pitao sam se.
U ponedeljak, 4. oktobra probudio me je telefon. Bio je to Ferante.
"Upravo sam se vratio iz centra. Bio sam na mostu kada je tenk pucao na parlament", izgovorio je u jednom dahu.
Previše toga za podneti
Bilo mi je to previše za podneti, tek što sam ustao iz kreveta. Došlo je do napada na zgradu parlamenta, pucnjava, ljudi su izginuli…
Dok sam sedeo za stolom i pio čaj, javljalo se sve više prijatelja. Znaš li šta se desilo? Jesi li čuo? Šta – da li sam čuo? Rekli su mi šta su oni čuli.
Par ljudi me je zvalo samo da provere gde sam, jer su znali da sam u Moskvi, a nisam se javljao na telefon celu nedelju veče.
Najbolje se sećam poziva svog prijatelja Semjuela. "Gde si bio sinoć?"
Kada sam mu rekao da sam išao od jedne do druge grupe na obe strane, vrištao je: "Jesi li ti normalan? Ljudi ginu tamo."
Poziv se završio tako što sam mu obećao da neću napuštati stan. I zaista, održao bih to obećanje da mi nije ponestalo šećera za čaj.
Pomislio sam da su šanse da nađem nekoga kako prodaje šećer u to vreme vrlo male, ali ne volim da pijem čaj bez šećera, pa sam se zaputio ka stanici metroa, koji je još radio. Ušao sam i odvezao se do stanice Arbat.
Na ulici nije bilo saobraćaja. Pokušao sam da dođem do mesta gde se nalazila prodavnica u ulici Arbat. Međutim, ta strana ulice je bila blokirana. Na drugoj strani ulice bila je duga kolona ljudi iza metalnih ograda. Prešao sam ulicu kako bih bolje video. Kolona se prostirala ulicom u pravcu reke Moskve do otprilike poslednjih stotinak metara od raskrsnice gde se nalazio Aeroflot (ruska nacionalna avio-kompanija, prim. prev.) Drugi deo raskrsnice vodio je do zgrade parlamenta.
Iza ograde bilo je nekoliko hiljada ljudi. Nekako sam se probio kroz raskrsnicu, gde sam uspeo da vidim četiri oklopna vozila parkirana nasred puta. Uspeo sam da dođem do mesta gde se nalazila Kuća knjiga. Preko puta su se u nizu nalazile brojne prodavnice – irska prodavnica, prodavnica nameštaja i kućnih aparata Jupiter, kancelarija Aeroflota i desetine drugih. Na neke izloge je pucano. Na vrhu zgrade, na vidljivom mestu, stajali su pripadnici elitnih trupa Ministarstva unutrašnjih poslova (OMON). Obučeni u crne uniforme, gledali su šta se dešavalo dole na ulici. Na drugoj strani, na ulici, takođe je bilo mnogo pripadnika OMON-a.
Snajperi i mitraljezi
Iza metalnih barikada postavljenih u visini struka sa moje strane ulice, atmosfera je bila karnevalska. Ljudi su pričali o snajperima na raskrsnici, ali niko nije delovao naročito zabrinuto. Dok snajper nije osuo paljbu po oklopnim vozilima.
Jedno oklopno vozilo se okrenulo u pravcu zgrade na drugoj strani ulice i počelo da puca. Tad su ka njemu poleteli meci i od toga se digla prašina.
Masa je uzvikivala kao da je na sportskom događaju. "Pokaži im!", ljudi su vikali.
Pucnjava je stala, masa se umirila, a onda je trešten pijan mladić bez košulje preskočio metalnu ogradu i počeo da pleše raširenih ruku.
Dva odreda OMON-a su preskočila ogradu na drugoj strani ulice, otrčala do pijanog čoveka i tukla ga pendrecima. Uhvatili su pijanca, koji je već bio u besvesnom stanju, za članke i vukli ga do ivičnjaka na drugoj strani ulice.
Još jedan pucanj na oklopna vozila, još jedna povratna paljba i uzvikivanje posmatrača sa moje strane ulice.
Otprilike u to vreme, pomislio sam da je sve to isuviše bizarno i odlučio sam da odem. Taman kad sam krenuo nazad, čuo se gromoglasan zvuk iz pravca u kom sam krenuo i zemlja je počela da tutnji. Kolona oklopnih vozila, u kojoj je bilo mnogo tenkova, krčila je put prema raskrsnici.
Ljudi su dobacivali vojnicima: "Budite pažljivi!" i "Tamo su snajperi!"
Bacio sam još jedan pogled na raskrsnicu. Dva oklopna vozila zasula su zgradu mecima.
Voz u koji sam ušao na stanici metroa načas je izašao ispod zemlje i prešao most. Svi su gledali kroz prozor Bele kuće (sedište parlamenta, prim. prev.) čiji su gornji spratovi goreli.
Nabavio sam šećer, otišao kući i popio čaj. Otišao sam do Ferantea to veče. Opet smo pili vodku. Kod Ferantea se skupilo mnogo ljudi. Neki su kod sebe imali prazne čaure od metaka koje su skupili nakon napada na zgradu parlamenta. Svako je imao svoju priču.
Sledećeg dana sam spakovao kofere i 6. oktobra sam već bezbedno stigao u Centralnu Aziju.