Pred sutrašnju 70. godišnjicu Rezolucije Informbiroa nevladine udruge upozorile su da se ništa ne radi na očuvanju zatvorskog kompleksa Goli Otok.
Udruge koje čuvaju sjećanje na 14.000 nekadašnjih logoraša kažu da se radi o političkim žrtvama nekadašnjeg jugoslavenskogtotalitarnog sistema, koje treba pamtiti kao i sve druge žrtve svih režima koji nisu trpjeli opoziciju.
Nakon što je 1. lipnja 2016. godine zaslugom udruge „Goli otok – Ante Zemljar“ uspostavilo trogodišnji režim preventivne zaštite nekadašnjeg zatvorskog kompleksa na Golom otoku i susjednom otočiću Sveti Grgur, gdje su zatvarani i „preodgajani“ informbirovci, ništa nije učinjeno da se uspostavi sustav trajne zaštite, upozorila je u ime Centra za suočavanje s prošlošću Documenta Vesna Teršelič.
„Ključni zadatak je sada zaštititi Goli otok i Sveti Grgur i pripremiti konzervatorsku podlogu za trajnu zaštitu, kako bi preventivna zaštita uvedena 1.6. 2016. godine postala trajna.“
Naime, ako se nakon prestanka preventivne zaštite ne pokrene proces uspostave trajne zaštite, postoji realna opasnost da se cijeli prostor prenamijeni u turističke svrhe, bez imalo obzira na povijesni kontekst i potrebu održavanja sjećanja na ljude koji su tamo patili i stradali.
Trošak izrade konzervatorske podloge i valorizacije je negdje između 20 i 55 tisuća eura, Ministarstvo kulture nikako da odobri taj novac i – ako ništa drugo – ona predlaže da se pokrene crowdfounding kampanja kojom bi se napravilo prve korake prema trajnoj zaštiti zatvorskog kompleksa na Golom otoku i Svetom Grguru.
Kako su rijetki zatvorski kompleksi za zatvaranje i preodgoj političkih zatvorenika u cijelom bivšem socijalističkom lageru i na prostoru bivše Jugoslavije preživjeli ovih tridesetak godina tranzicije, Documenta predlaže da se u obnovljenom i sređenom zatvorskom kompleksu na Golom otoku formira obrazovni centar o političkom nasilju za sve postsocijalističke zemlje.
Formalno, između općina Rab i Lopar već godinama se vodi sudski spor oko vlasništva nad Golim otokom, što onemogućuje apliciranje za europska sredstva.
Govoreći u ime nevladine udruge „Goli otok – Ante Zemljar “ liberalni intelektualac i bivši hrvatski veleposlanik u Rusiji Božo Kovačević, čiji je otac također bio zatočenik Golog otoka, iako nije bio Staljinov obožavatelj, upozorio je da žrtve Golog otoka, s obzirom na njihovu raznorodno nacionalnu pripadnost, nisu mogle biti u postsocijalističkom razdoblju „nacionalizirane“ i upotrijebljene kao politički argument protiv ovih ili onih, i postoji opasnost da ih se zaboravi.
„I žrtve Golog otoka su političke žrtve jugoslavenskog komunističkog režima. I one trebaju biti zapamćene, baš kao i druge žrtve tog i drugih političkih režima koji nisu trpjeli političku opoziciju.“
Na Golom otoku i Svetom Grguru je od 1949. do 1956. godine, kada je to postao zatvor za kriminalce, bilo zatvoreno oko 14.000 ljudi. Ubijeno je, poginulo ili umrlo od posljedica bolesti i neljudskih uvjeta njih oko 600.
Preživjeli logoraši s Golog otoka i Svetog Grgura u Hrvatskoj su nakon 1990. ostvarili pravo na financijsku kompenzaciju, ovisno o trajanju njihovog zatočenja, kao i drugi politički zatvorenici iz jugoslavenskog razdoblja.
