Kada se pojavio rat, taj ružni, možda najteži period mog života - bilo teško i počelo je s logorima, sa nacizmom, sa strašnim teškim danima - tako svoje sjećanje na Drugi svjetski rat počinje Vera Velebit, supruga Titovog saradnika i poznatog diplomate, Vladimira Velebita. U potrazi za djecom koju je tokom rata spašavala Austrijanka Diana Budisavljević, došli smo do svjedoka i učesnika te akcije u kojoj je nekoliko hiljada, pretežno srpske djece, spašeno iz ustaških logora. Vera Velebit pamti dolazak prvog transporta djece iz Jasenovca, kao i ulogu koju je u Akciji Diane Budisavljević imala njena majka Ljubica Becić. Verin otac je bio poznati zagrebački slikar, Vladimir Becić.

"Znali smo za logore jer je moj ujak, tatine sestre muž, bio u Jasenovcu i umro je, nažalost, tamo. Sina su joj streljali kao mladog čovjeka. Imao je samo 21 godinu....", Vera nastavlja svoju priču.

"Sve skupa je bilo strašno. Pojavi se jedan dan moja majka, kojoj je gospođa Budisavljević telefonirala i pitala: "Gospođo Becić, da li biste mogli da mi pomažete u spašavanju srpske djece?". Moja majka je, naravno, rekla da hoće i tu smo našli i druge prijateljice moje majke koje su priskočile u pomoć. Tu je bila gospođa Bojanić, tu je bila gospođa Tavčar, od profesora Tavčara žena. Tu je bila i Tatjana Marinić. I još nekoliko prijateljica.

Ponovo je telefonirala gospođa Budisavljević, to je bilo oko pola šest, šest sati - pitala je moju majku možete li doći na glavni kolodvor, dolazi prvi transport djece iz Jasenovca. I majka se spremila, obukla kišni mantil, na rukav je stavila znak Crvenog križa i otišla je na kolodvor. Tu je bio sabirni centar i tu je vidjela tu djecu koja su dolazila sirota, izgladnjela, sa velikim trbuščićima. Tu je bilo oko pedesetak djece. Bilo je tako slabe djece za koju se može reći da ako ostanu tu još jednu noć, neće preživjeti. Morali su se spasiti. Moja majka je uzela jednu bebu koja joj je pružila ruke, stavila je pod kaput i nije je više puštala. To je bila Seka.

Te noći je moja majka do 11 sati radila oko djece i onda je došla kući. Mi smo bili svi van sebe jer je bio policijski sat u devet uveče, a nje nije bilo. Kada je došla kući, mi vidimo bebu. Što ćemo sada? Ništa za bebu nemamo. Uzeli smo košaru od veša s jastukom unutra i tu smo stavili bebu koja je imala veliki trbuščić.

Cijelu noć je stenjala - nije ništa osjećala, valjda je bila gladna i žedna. Nije htjela ništa piti, ništa jesti. Mislila sam da li joj je zima, da joj možda nije dovoljan taj mali jastuk kojim smo je pokrili, pa sam je uzela sebi u krevet. Čekala sam da se popiški, ali se nije popiškila. Bila je potpuno dehidrirana. I onda sam ju uzela i ona me pogledala velikim okicama.

Htjeli smo saznati ko je, čija je i kako se zove.

To nije bilo uzimanje djece sebi, već je to bilo spašavanje djece za roditelje.

Drugi dan sam s bebom otišla do Jeremijske dvorane i išla sam od grupe do grupe djece i pitala ko je ona i čija je. Ima li nekog. Došla sam do jedne grupe djece koji su povikali - "Naša Gospava, naša Gospava!". "Dajte je nama, majka je rekla da se ne smijemo razdvajati!". Kažem im: 'Ne, neću vam je dati. Ona ostaje kod nas dok se mama ne vrati. Vi ćete doći da je vidite'. Ja sam poslije otišla po djecu i dovela njih petero kod nas doma.

(Sekino ime je bilo Gospava, ali joj je Verina majka dala ime Zagorka, kada je saznala da se njena prava majka tako zvala.)

Djeca su nam rekla: "Mi smo Orići iz Paoča". To je selo kod Osijeka.

Mama je poslana na rad u Njemačku, a tata je bio u Jasenovcu. Saznali smo za tetku Kristinu. Ona je izgubila i djecu i muža, ona je ostala sama. Nadali smo se možda će se otac vratiti. Možda će se majka vratiti. Međutim, nije se niko vratio. Otac je ubijen za vrijeme pravoslavnog Božića u Jasenovcu. Majka je stradala u Gradišci.

Ja sam se 1946. udala za Vladimira Velebita i htjela sam Seku povesti sa sobom u Beograd. Moja majka je rekla: 'Ne, ona će ostati kod nas, mi nju volimo'.

Kada samo saznali od tetke Kristine da su roditelji ubijeni i da ona nema nikakve mogućnosti da ju uzme, majka je rekla: 'Mi ćemo je posvojiti i ona će imati ista prava kao i vas dvije. (Vera i njena starija sestra Mira)'.

Kada sam otišla za Beograd izgubila sam vezu sa Zagrebom. Ali ne sasvim. Bilo mi je žao. Kada sam pitala šta je s tim pokretom Diane Budisavljević, uvijek bi mi rekli - ništa se ne zna. Uvijek sam pitala - kako se ne zna, mora se znati, ona je veliki čovjek, ona je mnogo uradila za čovječanstvo. Ona je spasila hiljade djece.

Ona je to mogla kao Austrijanka i kao žena Julija Budisavljevića.

***** Vladimir Velebit (1907-2004)

​Bliski saradnik Josipa Broza Tita, Vladimir Velebit je vodio pregovore sa Churchillom, tokom Drugog svjetskog rata, bio je pomoćnik ministra vanjskih poslova u koalicijskoj vladi Tito-Šubašić i ambasador Jugoslavije u Londonu i Rimu. Obavljao je i brojne druge političke dužnosti.

U Zagrebu je nedavno objavljena njegova knjiga. U tim posthumno objavljenim memoarima pod naslovom Moj život Velebit spominje akciju spašavanja djece u Drugom svjetskom ratu. Odlomak iz knjige Vladimira Velebita:

Intervju sa Verom Becić Velebit možete pogledati OVDJE.