Ratni komandant Vojske Republike Srpske (VRS) Ratko Mladić osuđen je na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i zločina protiv čovječnosti. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju proglasio ga je krivim i za progone, istrebljenja, ubistva, deportacije, prisilno premještanje, terorisanje, protivpravne napade na civile, te uzimanje talaca.
Sudsko vijeće Haškog tribunala, kojim je predsjedavao sudija Alphonso Orie, (te Christoph Flügge i Bakone Justice Moloto) osudilo je Ratka Mladića po 10 od 11 tačaka optužnice.
Glavni tužilac Tribunala Srege Brammertz, komentirajući presudu, novinarima je kazao:
"Presuda je napisana na više od 17.00 strana i moramo je dobro proučiti i pročitati. Ja razumijem frustraciju zbog tačke 1 i to je jedina tačka gdje nije donesena presuda za genocid, ali su zločini kvalificirani kao zločini protiv čovječnosti i za to je osuđen. Ono što je novo u ovoj presudi jeste da su suci prepoznali da je broj pojedinaca imao genocidne namjere u tim općinama i to je korak u pravom smjeru", naveo je Brammertz.
Specijalni TV program RSE
Tokom četverogodišnjeg procesa, koji je započeo 16. maja 2012, izvedena su 592 svjedoka, te predočeno oko 10.000 dokaznih materijala. Sud je u obzir uzeo i 2.000 presuđenih činjenica.
Genocid u Srebrenici, ali ne i drugim opštinama
Profesionalni vojnik i najtraženiji haški bjegunac, koji se od pravde skrivao punih petnaest godina, kriv je za genocid nad bosanskim Muslimanima u Srebrenci, zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda (UN).
Predsjedavajući sudija Alphons Orie, govoreći o tački optužnice kojom se Mladić tereti za genocid u Srebrenici, rekao je da je Vijeće konstatovalo da su pripadnici VRS namjeravali da unište bosanske Muslimane koji su činili dio zaštićene grupe.
"Vijeće je konstatovalo da su fizički izvršioci namjeravali da unište bosanske Muslimane u Srebrenici koji su činili značajan dio zaštićene grupe. Vijeće je, shodno tome, konstatovalo da su nad bosanskim Muslimanima u Srebrenici i njenoj okolini počinjena krivična djela genocida, progona, istrebljivanja i ubistva, kao i nehumana djela prisilnog premještanja“, rekao je Orie.
Snage VRS stvorile su prethodno atmosferu nesigurnosti i nepodnošljivosti u Srebrenici. Odvajali su muškarce, među kojim je bilo i dječaka starih 12 godina, ali i starijih od 60 godina. Sud je konstatovao da ih je nekoliko hiljada sistematski poubijano. Također, navedeno je i prikrivanje tragova zločina, iskopavanjem masovnih grobnica, te premještanjem tijela žrtava u druge grobnice izvan Bratunca i Srebrenice.
Vijeće se nije uvjerilo da je postojao plan da se počini genocid 1992. godine u šest opština: Ključ, Kotor Varoš, Sanski most, Prijedor, Vlasenica, Foča, jer su Muslimani, prema mišljenju Sudskog vijeća, činili malu grupu da bi se takva namjera mogla utvrditi.
Vijeće zaključuje da su u nekoliko opština počinjena ubistva, koja su predstavljala zločin protiv čovječnosti i konstatiralo da su mnoge žrtve ubijene prije, za vrijeme i nakon napada bosanskih Srba na nesrpska sela, okolnosti su bile strašne, oni koji su se pokušali braniti bili su suočeni s nemilosrdnom silom.
"U nekoliko opština počinjeni su zločini koji su zločini protiv čovječnosti i protiv običaja ratovanja. Zločini su bili strašni", kazao je sudija Orie, navodeći primjere mučnog zlostavljanja Bošnjaka u nekim gradovima Bosanske Krajine. Prema riječima sudije, zatvorenici su mučeni u Betonirci i neki prebačeni na Manjaču u užasnim uslovima.
"U julu 1992. godine 24 zatočena bosanska Muslimana ugušila su se za vrijeme prevoza iz zatočeničkog centra Betonirka u logor Manjača. Stražari u Betonirci oduzeli su boce s vodom i natjerali neke zatočenike da jedu sol prije putovanja koje je trajalo devet sati. U kamionima je bilo vruće, bili su pretrpani i prekriveni ceradama, a zatočenici nisu dobili vodu. U pokušaju da prežive, neki od njih pili su sopstveni urin i bušili rupe u ceradama da bi došli do zraka, ali su s tim prestali kada su im zaprijetili policajci iz pratnje. Kad su stigli u logor Manjača, oni za koje se smatralo da nisu zdravi, vraćeni su u kamion kada je Božidar Popović, komandant logora, rekao: 'Vratite govna natrag, mrtvi mi ne trebaju', pojašnjeno je tokom izricanje presude.
Bosanske Muslimanke su redovno i brutalno silovane, naveo je Orie. Naveo je primjer Karamanove kuće, nadomak Foče, koja je služila kao zatočenički objekat za žene, dejvojčice, među kojima je bilo i dvanaestogodišnjakinja.
"Žrtve su ponekad dali pojedinim vojnicima, a nekad su ih tjerali da imaju spolne odnose s više muškaraca", objasnio je Ori.
Sudsko vijeće Haškog Tribunala ne smatra da je počinjen genocid u Prijedoru, u kojem su srpske vlasti u ljeto 1992. godine oformile tri ozloglašena logora: Omarska, Keraterm i Trnopolje, kroz koje je prošlo više od 3.000 ljudi, gdje su zvejrski ubijani.
Većina ubijenih pronađena je u masovnim grobnicama u okolini grada ili Sanske doline. Najveća otkrivena masovna grobnica u BiH je Tomašica kraj Prijedora, koja je godinama krila posmrtne ostatke više od 400 ljudi.
Ubijanje Sarajlija
Što se tiče optužbi za napad na Sarajevo, Sudsko vijeće je utvrdilo da su terorizirali civile u Sarajevu. Vijeće je zaključilo da su vršeni neselektivni napadi na civile i civilno stanovništvo u cjelini.
"Namjerno su pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a granatama i snajperima gađali stanovništvo Sarajeva i po lokacijama koje su imale malo ili nimalo vojnog značaja", naglasio je Orie i podsjetio da su građani Srajeva ubijani dok su obavljali svakodnevne aktivnosti.
Što se tiče sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), Vijeće je zaključilo da je od 1991. do 30. novembra 1995. postojao udruženi zločinački poduhvat, s ciljem da se bosanski Muslimani i Hrvati trajno uklone s teritorije Bosne i Hercegovine, na koju su bosanski Srbi polagali pravo, i to putem progona, istrebljivanja, ubistva, nehumanih djela prisilnog premještanja i deportacije.
"Ocijenivši, između ostalog, izjave, govore i ponašanje optuženog i rukovodstva bosanskih Srba, kao i radnje koje su počinili fizički, Vijeće je konstatovalo da dokazi ne idu u prilog zaključku da je krivično djelo genocida bilo dio cilja sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata", rekao je Orie.
Učesnici zločinačkog poduhvata
Među učesnicima sveobuhvatnog zločinačkog poduhvata bili su Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Bogdan Subotić, Momčilo Mandić i Mićo Stanišić.
Sudsko vijeće zaključilo je i da su pripadnici VRS-a uzeli pripadnike UNPROFOR-a za taoce 1995. godine.
"Vojnici i oficiri RS-a su, uključujući pripadnike vojne i civilne policije, zarobili i zatočili od 260 do 400 vojnih posmatrača UN-a i pripadnika UNPROFOR-a u Bosni i Herecgovini", rekao je Orie.
Konstatovao je da je namjera uzimanja taoca bila da se izvrši "pritisak na NATO da zaustavi vazdušne udare".
Ratko Mladić je prisustvovao izricanju presude uprkos upozorenjima njegovih advokata da je lošeg zdravlja. Zbog ljekarskog pregleda izricanje presude je bilo prekinuto, nakon čega su njegovi advokati tražili ili prekid ili izricanje kazne, bez čitanja sažetka.
No, Sudsko vijeće ih nije poslušalo, nego je Mladića udaljilo iz sudnice nakon što je ustao, psovao i vikao "Ovo je laž". Sudija Alphonso Ori je nastavio sa čitanjem presude.
Ovo je prvostepena presuda na koju pravo žalbe imaju i Haško tužilaštvo i Mladićeva odbrana.
Ratko Mladić je rođen 12. marta 1943. godine u Božanovićima kod Kalinovika. Završio je Vojnu akademiju u Beogradu. Bio u aktivnoj vojnoj službi Jugoslovenske narodne armije (JNA).
Predsjedništvo SFRJ unaprijedilo je Mladića u general-majora 1991. godine, a u aprilu 1992. u general-potpukovnika. U maju 1992. godine imenovan za komandanta Glavnog štaba novoformirane Vojske Republike Srpske.
Tokom rata u Bosni i Hercegovini strani novinari objavljuju snimke logora u BiH za koje vlasti Republike Srpske (RS), kao i Mladić, tvrde da su sabirni centri za izbjeglice. I priča o sarajevskih 1.460 dana pod opsadom otišla je u svijet.
Skrivanje i hapšenje
Još 11. jula 1996. godine Haški tribunal izdaje nalog za hapšenje Ratka Mladića i Radovana Karadžića, koji obavezuje sve države da ih uhapse i izruče. No, na izručenje Mladića čekalo se punih 15 godina.
Tadašnji izvještaji govore da je Mladić 1997. godine preselio u Srbiju i imao zaštitu države. Budući da je tadašnji predsjednik Slobodan Milošević takođe bio haški optuženik i nije sarađivao sa Tribunalom, te je i Mladić, kao i mnogi drugi koji su se tamo krili poput Radovana Karadžića, bio zaštićen.
Nakon hapšenja Slobodana Miloševića 2001. godine tadašnja vlast u Srbiji poslala je jasnu poruku da ratni zločinci nisu dobrodošli u Srbiji, Mladić se skrivao na, kako je vlast tvrdila, nepoznatim lokacijama.
Sjedinjene Države su 2003. godine zaprijetile Srbiji da će joj ukinuti pomoć ukoliko ne izruči Mladića. Vlada Srbije saopštava da lokacija skrivanja Ratka Mladića još nije poznata.
Godine 2011. Mladićev brat od strica Branislav Mladić priznaje da je skrivao Mladića u porodičnoj kući u Lazarevu kod Zrenjanina i dobija godinu dana uslovnu kaznu. Ratko Mladić uhapšen je 26. maja 2011. godine u toj kući.
Sudski proces protiv Mladića počinje 3. juna 2011. godine.
U decembru iste godine tužioci predaju četvrtu i konačnu verziju optužnice.
(Video: Prvo pojavljivanje Mladića pred Haškim tribunalom)
Aprila 2014. godine odbijen je zahtjev za oslobađanje Mladića od krivice. U oktobru 2014. Pretresno vijeće odobrilo je zahtjev Tužilaštva da ponovo otvori dokazni postupak i uvrstilo dokaze iz masovne grobnice Tomašica kod Prijedora koja je u međuvremenu pronađena.
Krajem 2016. godine izrečene su završne riječi na suđenju. Optužba je zatražila doživotnu zatvorsku kaznu. Odbrana je negirala zločinačko udruživanje, tvrdeći da je rat izazvala težnja Stranke demokratske akcije (SDA) ka "unitarnoj islamskoj BiH s muslimanskom dominacijom", od koje su se Srbi branili.
Facebook Forum