(Komentar *)
Podnošenje zahtjeva za reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije u četvrtak u Hagu izazvalo je predvidljive – i najavljene – još „nesagledive posljedice“ po odnose i unutar države i u njenim odnosima sa Srbijom.
Srpski prvaci, sa obje strane Drine, osuđuju zahtjev za reviziju kao jednostran potez bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića; okrivljuju ga da je na ovaj način izmjestio odlučivanje o državnim stvarima izvan institucija sistema; jednodušno poručuju da je on izazvao „duboku političku krizu“ a srpski član Predsjedništva Mladen Ivanić kaže da stvari više ne mogu biti kao da ništa nije bilo i ostavlja Izetbegoviću da on predloži šta i kako dalje.
Hrvatski član Predsjedništva Dragan Čović, valjda da ne ugrozi očekivanu srpsku podršku za svoj projekt formiranja trećeg entiteta, odnosno međunarodnopravno osuđene „herceg-bosanske“ paradržave, nije se značajnije oglašavao u ovom bošnjačko-srpskom sporu.
Oglasili su se i ambasadori zemalja članica Savjeta za provođenje mira u Bosni i Hercegovini sa „zabrinutošću zbog ozbiljne političke situacije“ – koju oni pripisuju inicijativi za reviziju presude – i „zbog mogućih posljedica koje bi to moglo ostaviti na funkcionisanje Predsjedništva, Parlamenta i Vijeća Ministara BiH“, pozivajući na poboljšanje političke atmosfere i uzdržavanje od jednostranih poteza“.
Tom izbalansiranom saopštenju, u kojem se spominje još i saosjećanje sa žrtvama genocida i ratnih zločina, malo se šta može zamjeriti osim da ono polazi od pretpostavke da kriza započinje sa podnošenjem zahtjeva za reviziju presude: kao da Bosnu i Hercegovinu u svim postdejtonskim godinama ne potresa uporna i permanentna kriza.
Njene manifesticije samo u novije vrijeme uključuju: na bošnjačkoj strani – neiskrenu, međusobno nepomirljivo posvađanu koaliciju, koju održava na okupu jedino zajednički interes za ovladavanje preostalim društvenim vrijednostima i uhljebljivanje partijski i rodbinski najbližih u javne institucije dok su njeni praktični efekti mahom zanemarljivi; na srpskoj – uporno potezanje prijetnje osamostaljenjem i otcjepljenjem; agitovanje, uz svestranu podršku srbijanske diplomatije, protiv rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija i slavljene ruskog veta na tu rezoluciju kao „velike pobjede“ i, najnovije, potpuno nepoštovanje odluke državnog Ustavnog suda o neustavnosti obilježavanja 9. januara kao Dana Republike Srpske; na hrvatskoj – guranje, uz svesrdnu potporu hrvatskih predstavnika u evropskim institucijama, zna se-HDZ, izborne jedinice i „trećeg entiteta“.
Tome se, automatskim svrstavanjem iza „interesa svog naroda“ i potezanjem navodne uloge „čuvara Dejtonskog sporazuma“, pridružuju i susjedne Srbija i Hrvatska, nastojeći da pred međunarodnim sagovornicima pokažu „poštovanje za suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, da bi – u svakoj novoj krizi – bespogovorno stali iza onoga što zahtijevaju njihova etnička braća.
Kako se, u okolnostima najaktuelnije „krize nesagledivih posljedica“, nositi s dva njena najkritičnije aspekta: samom obnovom postupka pred Međunarodnim sudom pravde i pozivanjem iz međunarodnih institucija za novu mobilizaciju u provođenju proevropskih reformi.
Da nije nepotrebno ispolitiziran, kao i sve u poratnoj Bosni i Hercegovini, zahtjev za reviziju presude bio bi to što on – nasuprot svim dozivanjima blokade držanih institucija zapravo jeste: međunarodnopravni postupak koji podrazumijeva i taj desetogodišnji rok za podnošenje zahtjeva za reviziju koji je mogao da se nastavi ili obustavi bez miješanja i prijetnji političkih prvaka. To što je kriza buknula tek koji dan prije isteka roka, izaziva i ozbiljne sumnje da li je za deset godina od donošenja presude sistematski rađeno na traženju i dokumentovanju novih dokaza, Prigovor kako zahtjev za reviziju presude temeljito narušava odnose i saradnju u regionu pati od nerazumijevanja kako je istina o devedesetima, sama suština – i nipošto prepreka – pomirenju i kako su postupci pred međunarodnim sudovima vitalan dio tog procesa. Da na tom poslu, uspostavljanja i njegovanja kulture sjećanja i bespogovornog poštovanja za žrtve na svim stranama, ima još puno da se poradi pokazuju i herojski dočeci haških osuđenika na povratku sa izdržavanja kazne, odlikovanja koja im se uručuju, nazivanje javnih ustanova po njihovom imenu. Kako zahtjev za reviziju, osim ako bude odbačen zbog kakve manjkavosti, podrazumijeva višegodišnji postupak – dugoročna kriza nije prihvatljiva opcija,
A šta s proevropskim reformama? I na tom terenu – osim ispunjavanja preliminarnih formalnih uslova kao što su podnošenje aplikacije za članstvo u Evropskoj uniji i prijem upitnika, na koji tek treba odgovoriti, vrlo malo je urađeno. Može li se taj projekt prevesti u praktičan red prioriteta, sa izmjerljivim koracima prema Briselu? Koliko god zvučao odavno već viđen, poziv Savjeta za implementaciju mira kako „svi politički prvaci treba da se uzdrže od jednostranih poteza i vrate principima kompromisa, dijaloga i konsenzusa pri donošenju odluka, kao i poštivanju bh. Ustava, institucija i vladavine prava“ čini se kao razuman početni korak.
* Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa
Facebook Forum