Hrvatski književni kritičar, esejist i leksikograf Velimir Visković u intervjuu za RSE ističe da je društvo u Hrvatskoj došlo do takvog stupnja "da se ne priznaju hijerahije vrijednosti", ali i komentira lošu medijsku sliku naročito onu na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT).
Visković, također, govori i o tome kako se u Hrvatskoj proganjaju oni koji misle drugačije od vladajućih, ili imaju drugačija krvna zrnca, te zašto će film General koji snima Antun Vrdoljak o Anti Gotovini biti po ukusu hrvatskih branitelja.
RSE: Svjedoci smo novog vala nacionalizma i šovinizma, homofobije prema drugim i drugačijim u Hrvatskoj. Napadi na medije, posebno neprofitne, udar na Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), suzavcem na klub LGBT-a. U što se to pretvara hrvatsko društvo?
Visković: Mislim da je taj trend primjetljiv u posljednje tri godine, zapravo od trenutka kada je Tomislav Karamarko preuzeo Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) i uspio je homogenizirati na nacionalističkoj platformi. Počelo je sve s onim prosvjedima branitelja, ratnih veterana, optužbama protiv tadašnje vlasti, predsjednika i premijera da nisu dovoljno hrvatski orijentirani, izravnim prijetnjama, pa i onima po život, jer su se postavljale plinske boce po ulicama, dolazilo se pod prozore premijeru i skandiralo.
Taj jezik psovke i prijetnje je legitimiziran kao sastavni dio političkog folklora. Tome je na ruku išlo i ponašanje tadašnjeg premijera Zorana Milanovića koji su trudio pokazati kako je i on hrvatski nacionalist što je kulminiralo u zadnjem izbornom ciklusu, kada je on dokazivao svoje hrvatstvo ljudima koji su se prema njemu ponašali kao prema neprijatelju, ali su se prijetvorno ponašajući od njega dobili izjave kojima se on kompromitirao pred vlastitim biračima.
RSE: Anonimci u kulturi sada počinju određivati što je vrijedno, a što nije, što se smije, što ne smije. Izdavačima se prestaju dodjeljivati sredstva, jer objavljuju knjige koje nisu po ukusu crkvenih i HDZ-ovskih krugova. Što učiniti?
Visković: Došli smo do toga da se ne priznaju hijerahije vrijednosti. Ljudi koji se godinama bave kulturom znaju koliko tko vrijedi nevezano uz njena ili njegova politička uvjerenja. Do godinu unatrag bilo je gotovo svejedno tko će biti ministar kulture iz redova HDZ-a, jer se on naprosto ponašao kao ministar cjelokupne hrvatske kulture.
Odjednom se pojavo Zlatko Hasanbegović, kao padobranac koji nema nikakve veze s hrvatskom kulturom i on je naprosto rekao: "Ja ću rasturiti sve te interesne kadrovske namještaljke i klanovske sprege koje vladaju hrvatskom kulturom". On jednostavno nije prihvatio činjenicu da ljudi ne ulaze u kulturu, film, književnost po nekakvim političkim ili bilo kakvim drugim kriterijima, nego imaju profesionalne reference. A upravo profesionalne reference je on proglasio nevažećim, jer on je tu došao da provede revoluciju u hrvatskoj kulturi i da sam odredi vrijednosti.
Uostalom, u jednom intervjuu Hrvoje Hribar, smijenjeni ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra je rekao kako je Hasanbegović od njega izričito tražio da ima uvid u stimulaciju filmskih projekata iako je to protivno statutu HAVC-a, jer politika se ne smije miješati u distribuciju sredstava i interevnirati nekim svojim političkim ili parapolitičkim kriterijumima.
I, naravno, kada ga je ovaj pitao sa čime je nezadovoljan, moguće je da je odgovorio da ima tu previše Srba i da ih treba maknuti. Možda je to rekao u nekoj evazivnoj formi, ali podrazumijevalo se – moji ideološki neprijatelji ili oni koji su obilježeni krvnim zrncima koji nisu u skladu sa kulturnom politikom ove zemlje naprosto moraju biti potisnuti u drugi plan. Oni moraju biti proglašeni i građanima i umjetnicima drugoga reda.
RSE: U jeku napada na HAVC, počelo je snimanje filma Antuna Vrdoljaka o Gotovini. Valjda će to biti film po ukusu braniteljskih udruga.
Visković: Mislim da će biti, iako su HAVC i HRT prekršili legitimne procedure dodjeljujući sredstva tom filmu. HAVC je dodijelio 4,2 milijuna kuna (oko 560.000 eura), dijelom vjerojatno i kao pokušaj uprave da se dodvori Vrdoljaku. Ukupno, čini mi se, taj projekt, film i tv serija, košta oko 14 milijuna kuna (nešto manje od 2 milijuna eura). Novca očito ima. No, uvijek se to može usporediti sa nekim projektima koje je radio Veljko Bulajić – Bitka na Neretvi, Kozara koji su u tadašnjim razmjerima bili skuplji i bili snimani s velikim filmskim zvijezdama.
Ja želim Vrdoljaku da napravi akcijski film u rangu Neretve. Ne želim ulaziti u to kako će on izaći na kraj s nekim problematičnim dijelovima Gotovinine biografije. On nas u zadnje vrijeme uvjerava kako je, recimo, biti u Legiji stranaca, značilo biti u jednoj discipliniranoj, maltene osloboditeljskoj vojsci. A svi mi koji smo nešto čitali o Legiji staranaca znamo da su to bili psi rata koji su se skupljali sa svih strana, te da je tu bilo i onih sa kriminalnom biografijom.
Vjerojatno će tu biti nešto što bi se moglo zvati "glajhšaltovanje", jer ne smije se ispustiti iz svijesti da je Vrdoljak napravio neke zanimljive partizanske, akcijske, filmove. Vjerojatno će on o toj hrvatskoj ratnoj epizodi napraviti zanimljiv film, iako je te partizanske filmove radio s 40-tak, a danas mu je 85 godina. Vjerojatno mu je Hribar dao te novce kako bi izbjegao i to da mu Vrdoljak "sjedne za vrat".
Drugo, želio je pokazati svoje domoljublje, te kako ne financira isključivo projekte poput dokumentarca Dvor na Uni. Hribar ga se kasnije odrekao, vratio novce, no zašto se ne bi snimali filmovi koji govore o nekim tamnim epizodama iz domovinskog rata? Danas bi očito bilo nemoguće snimati filmove o Pakračkoj poljani ili Oluju nad Krajinom (dokumentarac Božidara Kneževića o zločinima Hrvatske vojske nad Srbima u i nakon akcije Oluja 1995. godine, op.a.). Ispada da je sada manji stupanj slobode u hrvatskom društvu nego je bio prije 15-tak godina.
RSE: Oživljavanje devedesetih na državnoj televiziji sve je snažnije. Emisije iz kulture postaju mjesta širenja mržnje, prozivanja ljudi, pa postaje normalno da se napadaju književnici zbog svojih tekstova. Napadaju se i znanstvenici, recimo Ivan Đikić koji upozorava na plagiranje u radovima ministra znanosti, pa buduća rektorica Sveučilišta u Rijeci kojoj se broje krvna zrnca. Rekla bih – jedna posvemašna mahnitost koja vuče u neka prošla i ružna vremena.
Visković: I te kako vuče u ružna vremena. U krajnjoj liniji, vrlo je malo medija ostalo preko kojih se mogu izraziti neki suprotni stavovi. Stalno se govori da je "normalno što je HDZ preuzeo televiziju, jer, kao da je pod upravom Gorana Radmana bilo bolje". Pa, Radman je morao prepustiti cijeli Četvrti program nacionalistima i desničarima i tu se hrvatovalo sve u šesnaest, a i neke emisije na Prvom programu, poput Pola ure kulture su bile nekakve oaze gdje se tamburalo o hrvatstvu na jedan prilično neukusan način.
Ovi danas su daleko pristraniji, ostrašćeniji nego oni prije dvije godine. U krajnjoj liniji, nije bitna činjenica što im opada gledanost, što im je lošiji program. U međuvremenu su došle još neke nacionalne televizije gdje se može čuti drugačije mišljenje, jer i onima koji dijele desna politička uvjerenja zanimljivo je čuti što misli druga strana. U programima HTV te druge strane naprosto nema.
RSE: Da li je nova ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek donijela neke promjene u kulturi?
Visković: Ja ne sumnjam u njezinu dobru volju, no ona je podvrgnuta takvom pritisku desnice da se apsolutno plaši poduzeti nešto što bi izlazilo izvan onih gabarita kulturne politike koju je ranije nametnuo Zlatko Hasanbegović. S druge strane, ostavila je stara Kulturna vijeća u sastavu koje je nametnuo Hasanbegović, iako je on dolazeći na funkciju posmjenjivao sva Kulturna vijeća i odmah postavio nove ljudi. Tražio je od ljudi s velikom kulturnom i intelektualnom reputacijom da napuste vijeća i postavio sebi odane ljude, istomišljenike, ljude koji – u krajnjoj liniji – sa kulturom nemaju nikakve veze.
Tako je u Vijeće za knjigu doveo jednu anonimnu novinarku iz Slobodne Dalmacije i jednu debitanticu, ženu s jednom knjigom, a koja je stekla reputaciju kao čuvarica iz vojnog logora Lora. Ti ljudi onda određuju da li će potpore za svoje knjige dobiti Ivica Đikić, Daša Drndić ili Velimir Visković, dakle ljudi koji postoje u ovoj kulturi desetljećima.
Hasanbegović je tako davao stipendije za književno stvaralaštvo novinarima koji su ga hvalili po portalima, a uskraćivao ih renomiranim autorima.
Facebook Forum