Fotograf Bjorn Steinz radi kao freelancer i predavač na fakultetima u Češkoj i Nemačkoj uglavnom iz oblasti dokumentarne fotografije. Izlagao je svoje radove u više zemalja i sarađivao sa velikim svetskim časopisima.
RSE: Gospodine Steinz, kad smo se upoznali pokazali ste mi sjajne fotografije koje ste napravili davne 1992. godine, fotografije koje govore o onima koji su proživjeli ratne dane i teška vremena. Kako su one nastale?
Steinz: Radio sam kao volonter u izbjegličkom kampu u Varaždinu, u Hrvatskoj prije 24 godine, i tamo sam proveo zimu sa 1992. na 1993. godinu. To je bio prvi put da sam radio na dokumentarnom projektu tako da sam u stvari radio u kampu i pokušavao dokumentovati šta se tamo dešavalo u periodu koji sam tamo proveo.
RSE: To su bila teška vremena za Zapadni Balkan, rat je harao posvuda. Kako ste došli u Varaždin? Kako je to iskustvo i ono što ste vidjeli, tj. rat i njegove posljedice, uticali na ono što ste sad?
Steinz: U Varaždin sam došao zahvaljujući pomoći prijatelja mojih roditelja. On je tada bio svećenik i radio je za kršćansku organizaciju koja je slala volontere u kampove u bivšoj Jugoslaviji, u to vrijeme u Hrvatsku. Prateći vijesti, koje su bile strašne i devastirajuće, postajao sam jako umoran i htio sam nešto uraditi. Tako da sam pokušao naći način da to ostvarim i naišao sam na ovu organizaciju koja je volonterima plaćala put i hranu, te slala u kampove.
Tako smo počeli raditi, uglavnom s djecom, pokušavajući im pomoći da na neki način zaborave ono što im se desilo. Nekad bi ova djeca, kad bi se igrala, otplovila u neki drugi svijet i mislim da im je to zaista pomagalo. Ali cijela priča se posložila ovog ljeta kada sam dobio e-mail od jedne Bosanke koja živi u San Francisku. Ona je naišla na jednu moju fotografiju koja se nalazi na internetu i u čijem je potpisu pisalo "kamp u Varaždinu". Tako je ona i došla do mene i moje adrese, te me upitala da li sam radio u tom kampu tokom devedesetih. Od tada smo počeli komunicirati. To mi je pomoglo da shvatim da su te fotografije ponovo oživjele nakon toliko vremena.
Pregledao sam svoju arhivu, ali – pošto su mi neke fotografije u Njemačkoj a neke u Češkoj, i to na crno-biijelim negativima – bilo ih je mnogo teško pronaći. Ipak, uspio sam da ih skeniram i napravim galeriju i to je ono što imam. Na žalost, nemam imena osoba sa slika ili bilješke, jer sam se u protekle 24 godine često selio i po Aziji i drugdje, pa sam ih izgubio. Trenutno nemam imena tih ljudi, odnosno imam samo jedno ime.
RSE: Ali, niste izgubili jedno ime. U Vašim fotografijama i u Vašem pamćenju ostao je jedan dječak star sedam ili osam godina za kojeg se sjećate da se zove Elvis. Sjećam se da ste za njega rekli da je poseban. Zašto?
Steinz: Kao prvo, njegovo ime. Za mene je Elvis predivno ime. To je, vjerovatno, razlog zašto sam ga zapamtio. Kao drugo, mi nismo mogli komunicirati govorom jer on nije pričao engleski, a ja nisam pričao hrvatski, bosanski ili neki drugi. Tako da smo pričali "rukama i nogama", kako mi to kažemo. Razumjeli smo se. Sjećam ga se kao vrlo finog i "budnog" dječaka koji je volio učiti i raditi. To su moje uspomene na njega.
RSE: Da li je on u kampu bio sam?
Steinz: Ne, mislim da je on tamo bio sa porodicom. Tu je bila žena koju su svi zvali "nana" i kad sam se prvi put s Vama upoznao, shvatio sam da to nije bilo njeno ime, nego da je to nadimak za "bake". Tako da sam na taj način izgubio još jedno ime. Dakle, on je tu bio sa svojom bakom i vjerovatno sa sestrama ili braćom, i s drugom djecom. Ne znam da li je to bila jedna porodica ili su bili prijatelji iz istog mjesta – toga se, na žalost, ne mogu sjetiti.
RSE: Da li biste voljeli da ga pronađete, da vidite kako je on, a i drugi, nakon 24 godine? Jednom ste mi rekli da su Vas proganjale misli o tome šta im se desilo i da Vas je brinulo da saznate kako su i gdje su.
Steinz: Zaista bih volio da ga sretnem. Osjećam kao da smo jako davno započeli razgovor i volio bih da ga nastavimo. Ja sam, u međuvremenu, ostario a on je odrastao. Sad mora da ima oko 30 godina. Nemam pojma na kojoj je tački svijeta i šta radi, ali baš zato bi bilo odlično da ga nađem. Bilo bi sjajno ako bismo se sreli.
RSE: A da li ste razmišljali o tome da on, možda, ne želi da ga se nađe?
Steinz: Jesam, ali ako on to ne želi – to moram poštovati. Nikoga ne mogu prisiliti da uradi nešto što ne želi. Takođe, ne znam ni kako bi vraćanje uspomena moglo uticati na njih. Nadam se da to neće probuditi negativne uspavane uspomene, ali možda bi pomoglo da se one "prerade".
Na primjer, Hana, jedna od izbjeglica sa kojom sam kontaktirao, je rekla da se ona nikad nije vratila nakon što je napustila Evropu. Neko vrijeme je živjela u Njemačkoj, ali kad je rat završio tamo nisu više mogli ostati, tako da je porodica odselila u Ameriku, gdje i sad žive. Kad smo se dopisivali i kad je vidjela fotografije, vidio sam koliko to emotivno utiče na nju, iako je tad imala samo šest godina. I iako se nikad nije vratila, fotografije koje sam joj poslao jako su uticale na nju.
RSE: Da li ste se Vi ikad vratili?
Steinz: Ne, nisam.
RSE: A da li biste željeli?
Steinz: Da, želio bih. Vrlo mi je važno da kažem da sam – osim u vrijeme kad sam radio u izbjegličkom kampu, to je bilo tokom 1992. i 1993. godine – bio još jednom u području Splita gdje sam takođe radio u izbjegličkom kampu. I to je jako uticalo na mene, jer me je naučilo kako da saosjećam s izbjeglicama.
I sad kad smo svjedoci ove najveće izbjegličke krize od kraja Drugog svjetskog rata, teško mi je shvatiti da mnogi ljudi nemaju nikakvo saosjećanje prema onima koji su izgubili sve i koji bježe od rata. Možda bi mladim ljudima pomoglo da rade s izbjeglicama, kako bi razumjeli šta znači biti izbjeglica.
Facebook Forum