Godina koja broji posljednje dane Hrvatskoj je donijela mnoge promjene. Kakve su one i koje će biti posljedice?
Otišli su dugogodišnji lideri najvećih stranaka, Tomislav Karamarko i Zoran Milanović. U zaborav je otišao i kratkotrajni premijer amater Tihomir Orešković. Nakon diletantskog eksperimenta s njegovom Vladom, HDZ se s novim liderom Andrejem Plenkovićem u rekordnom roku uspio oporaviti, dobiti izbore i uspostaviti relativno stabilnu konzervativnu Vladu. Na političkoj sceni definitivno su se profilirale tzv. antisistemske stranke, od kojih se jedna, Most, ukotvila u vladajuću koaliciju, a druga, Živi zid, djeluje kao anarhoidno pribježište mase nezadovoljnika s raznih strana političkog spektra.
U ekonomiji, rast BDP-a i dobre prognoze za iduću godinu govore o prvim znacima oporavka. Stručnjaci upozoravaju na oprez – strukturno se gospodrastvo ne oporavlja, turizam kao glavni oslonac nije dovoljan pa ni poželjan, nema značajne nove proizvodnje, uvoz je i dalje među najvećima u EU, novih radnih mjesta nema, nezaposlenost ogromna, odlazak stanovništva u inozemstvo, i to onih u najboljim radnim godinama, se nastavlja. Djelomična porezna reforma, tour de force Plenkovićeve Vlade, bogatije je učinila bogatijima, a radno ovisno stanovništvo oštetila. Stvorila je nešto prostora za razvoj krupnom kapitalu, srednjim i malim poduzećima nije donijela ništa značajno.
Ipak, ukupni gospodarski trend ohrabruje.
Državna uprava i lokalna samouprava i dalje su glomazni činovnički aparat, spor i neučinkovit, te služe kao leno za uhljebljavanje stranačkih kadrova. Oni su glavna prepreka zdravom investicijskom novcu koji bi mogao preokrenuti privredne tokove. Korupcija nije bitno dirnuta. U toj oblasti nije učinjen ni ''r'' od bučno najavljivanih reformi.
U političkoj i društvenoj sferi neokonzervativna revolucija ubire plodove. Hrvatska se retradicionalizirala u gotovo svim oblastima društvenog života. Društvo se zatvara i provincijalizira. Sveobuhvatna reforma obrazovanja koja je neophodna za hvatanje priključka sa svijetom budućnosti praktički je blokirana.
Javni mediji pretvoreni su u vjerski servis. Klerikalizam je obnovljen. Nacionalizam je definitivno osvojio pravo građanstva kao poželjna ideologija. Ustaški i neoustaški ispadi se nevoljko sankcioniraju, u pravilu se relativiziraju i umanjuju. Sramotni odnos cijele vladajuće političke elite prema spomen ploči u Jasenovcu s oznakom "Za dom spremni" ilustracija je političkog daltonizma.
Zbog držanja pod kontrolom vlastite radikalne desnice i očuvanja svoje pozicije, premijer Plenković na dulje staze radi medvjeđu uslugu zemlji. S takvim ponašanjem elita, Hrvatska se spustila na ljestvici pristojnih zemalja.
U javnom društvenom životu nastavljen je trend, prisutan i šire u Evropi, distanciranja od politike i političara koji se doživljavaju kao klasa za sebe, udaljena od stvarnih interesa građana. Otuda i rast protestnih, tzv. nesistemskih stranaka i pokreta čiji lideri po uobičajenim standardima nalikuju lunaticima.
I Hrvatska se našla u situaciji, poznatoj u još nekim zemljama, uključujući i najveće, da što god o njima kažete, pa kada ih i argumentirano kritizirate – radite im reklamu. Tu leži tajna prodora, na primjer, jednog od čelnika Živog zida Ivana Pernara.
Svoje mjesto u svijetu Hrvatska je, već dulje vrijeme, definirala pristupanjem Evropskoj uniji i NATO-u. Ona je lojalna članica tih asocijacija i sebe je dugoročno situirala u taj politički, ekonomski, sigurnosni kontekst. Kontekst Zapada. Međutim i Zapad i cijeli svijet su u previranjima, bez jasne vizije. Najmoćniji ljudi svijeta zveckaju atomskim oružjem. Politička korektnost je potopljena, manipulacija, laž i difamacija postaju legitimno sredstvo političkog uspjeha.
Sve je to stiglo i u ove krajeve, potencirano ovdašnjim folklornim fašizmima. Nema se dojam da Hrvatska bitno utječe na svjetska i evropska gibanja. I to ne samo zbog činjenice što je objektivno mala zemlja, već prije svega zbog izostanka vizije i kompetentnosti vlastitih elita. Iako ima stabilan vanjskopolitički položaj, Hrvatska nema aktivnu vanjsku politiku. Onu koja, držeći se općih načela, radi u svoju korist a ne šteti drugima. Olako su ispuštena neka tržišta, a nisu pronađena nova, zanemareni korisni poslovi.
U odnosima sa susjedima stalno je na djelu klackalica toplo-hladno. Pravog iskoraka nema. Ekscesi, kojih je bilo i ove godine, ilustracija su nemoći, više nego što su bitno poremetili odnose. Blokiranje, pa odblokiranje Srbije u pristupnim pregovorima s EU, zaletavanje šefice države s tisućama islamskih boraca u BiH i dociranje toj zemlji, pa budalaste egzibicije s čokoladama, sve su to potezi sračunati zbog unutarnjopolitičkih bodova kod desnice. Takvi su bili i odgovori. Sve u svemu, sa ''susjednim Balkanom'', kako nova vladajuća ekipa voli govoriti, treba opet početi surađivati, što će se, nema dvojbe, i dogoditi.
A u međuvremenu nabavljati novo oružje i vojnu eskadrilu. Jedni iz SAD, drugi iz Rusije.
Stabilizacija političkih prilika je glavna promjena u Hrvatskoj u godini na izmaku. Kada se prisjetimo konca prošle godine i neizvjesnosti koja je graničila s ludošću koju je građanima priskrbio HDZ izabirući Tihomira Oreškovića za mandatara, onda je kraj ove godine čista idila. Ali kada se analizira stvarni sadržaj te stabilnosti, još se ne razaznaje čime će rezultirati.
Razvojem, napretkom, izjednačavanjem šansi ili novim raslojavanjima u društvu, podjelama, militarizacijom?
* Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove RSE
Facebook Forum