Zijad Bećirović iz Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije analizira namjeru Srbije da od Rusije kupi šest borbenih aviona MiG-29, što je bila tema dana na "Zašto?".
- Dodvoravanje
Mislim da je politika Aleksandra Vučića da pokušava uspostaviti balans između Sjedinjenih Američkih Država, Rusije, Evropske unije i Kine i u tom kontekstu treba razumjeti i njegove aktivnosti u vezi nabavke oružja jer, na neki način, pokušava da udovolji svim akterima na međunarodnoj političkoj sceni.
To je na neki način politika dodvoravanja svima ali ipak do sada vješto balansirana.
Postavlja se, međutim, pitanje da li je to zaista Srbiji potrebno?
- Naoružavanje
Mi moramo biti svjesni činjenice da je Srbija potpisala Dejtonski sporazum i jedan njegov aneks ograničava broj vojnih efektiva.
E sad, vrlo često su se spominjale ideje o demilitarizaciji same BiH, međutim ukoliko dolazi do naoružavanja susjeda, koji su i supotpisnici Dejtonskog sporazuma, ta ideja o demilitarizaciji, odnosno smanjenju vojnih efektiva i u samoj BiH i u cijelom region dovodi se u pitanje.
- Potreba
Naravno i sa ekonomskog aspekta, Srbija se nalazi u jednoj jako teškoj situaciji, pogotovo što se radi o potencijalnoj kupovini aviona MiG-29 koji ustvari nisu novi avioni nego su to već korišteni avioni tako da će se postaviti pitanje koliko će iznosti njihovi troškovi remonta. Tu je puno nedorečenih stvari.
Naravno, ključno je da li Srbija u ovom momentu ima potrebe da nabavlja te avione ili da sredstva, ukoliko ih ima, upotrijebi daleko korisnije.
- Konzistentnost
Sigurnosna situacija u regiji je relativno solidna.
Srbija je okružena zemljama članicama NATO-a, proglasila je neutralnost samoinicijativno, odnosno nije međunarodno priznata, tako da to dovodi u pitanje konzistentnost jedne politike, od onog što se napiše, izgovori i onog što se praktički i učini.
- Pitanja
Moramo znati da je Sergej Šojgu jedan od ključnih ljudi Ruske Federacije i vjerovatno poslije predsjednika Putina i najključnija osoba tako da to što se Vučić ne nalazi sa predsjednikom Putinom ili premijerom Medvedevim ne znači u ovom kontekstu puno.
Upravo je minister Šojgu ključni čovjek za ta pitanja kao i za mnoga druga pitanja koja se tiču same saradnje Ruske Federacije sa Srbijom.
- Ssuprotnost
Međutim, to dovodi u pitanje politiku balansiranja između četiri ključna međunarodna aktera.
U nekim pojedinim trenucima Srbije je bliža jednima, u drugim situacijama drugima i stvara se neka vrsta ljubomore među ta četiri aktera što ne znači da ta politika može biti uspješna.
Vrlo je teško balansirati pogotovo kada o nekim pitanjima morate imati jasne stavove i nemate mogućnost da balansirate.
Država koja želi da postane članica Evropske unije u svemu slijedi politiku Evropske unije, pa i prema Rusiji. U ovom slučaju politika Srbije i Evropske unije prema Rusiji su ipak dijametralno suprotne.
- Region
Regija je ranjiva i reakcije država su po sistemu povezanih posuda.
Tu je prije svega, tradicionalni rivalitet Srbije i Hrvatske. Međutim tu su bitne i druge države jer imamo pitanje Kosova, imamo ovu situaciju u Crnoj Gori, koja je nastala pred same izbore, imamo tradicionalno situaciju u BiH i uticaj pogotovo ruskog faktora na Republiku Srpsku, tako da to dodatno naoružavanje nije doprinos stabilnosti i miru u samom regionu.
- Oporavak
Nije ni doprinos ni samoj Srbiji, prije svega s ekonomskog aspekta.
Naravno, treba održavati sve te avione, vojne efektive, to mnogo košta jednu državu koja je tek započela privredni oporavak i ne vidim neke potrebe za tim naoružanjem.
