Politizacija zločina, manipulacija žrtvama, korištenje komemoracija za uske dnevnopolitičke interese nisu nepoznanica za balkanske političare. Za mnoge od njih upravo su se mjesta gdje treba iskazati pijetet i poštovanje prema stradalim pretvarali u političke pozornice.
Upravo je to dovelo do toga da se uoči ili nakon svakog obilježavanja nekog strašnog zločina javni prostor zagadi govorom mržnje. Zbog svega toga žrtve su suočene sa retraumatizacijom i ne mogu krenuti naprijed sa svojim životima 20 godina nakon rata.
Šezdesetrogodišnja Nezira Sulejmanović iz Srebrenice nekoliko dana prije komemoracije u Potočarima obilazi iskopane mezare. Ove godine na tom će mjestu ukopati bratića. Među više od 6.000 ukopanih su i njena dva sina. Iako joj je ubijena skoro cijela porodica, ona ne poznaje jezik mržnje.
"Ovdje je i Marko i Gojko i Suljo i Huso i svi su dobrodošli sa namjerom da niko nikoga ne smije uvrijediti. Pustite ljudi rat. Pustite moje dvije unukice što su mi ostale od jednog djeteta. Ja sam imala četvoro djece, izgubila troje. Pustite makar ove dvije unukice i moje dijete da dođu u svoj rodni kraj. I borite se narode da ne damo nikom da nas zavadi", kaže ona.
(Video priča o Neziri Sulejmanović)
Za razliku od Nezire i brojnih drugih majki koje su sahranile svoju djecu, za neke je političare komemoracija i sjećanje na surovo ubijene, tek povod za skupljanje jeftinih političkih poena. Oni će donijeti cvijeće, pokloniti se, kazati koju zapaljivu riječ, sjesti u svoja luksuzna auta i vratiti se u svoje udobne domove, ostavljajući iza sebe one zbog kojih su navodno bili tu.
Dvadeset godina nakon rata čini se da istinskog poštovanja prema žrtvama nema. Refik Hodžić iz Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu kaže da je to logična posljedica činjenice da se na političkom nivou još vodi bjesomučan rat koji genocid u Srebrenici koristi kao oružje u pokušaju da se nametne dominantan narativ o ratu i stradanju. Sve u svrhu političkog profita.
"Tada se sve ono što je ustvari stvarnost, dakle da je počinjen genocid, da je u pitanju preko 8.000 ubijenih, desetine hiljada porodica, jedna polarizacija u društvu koja je parališuća u BiH, kada se radi o bilo kakvim pozitivnim procesima, to sve biva stavljeno u drugi plan, kako bi se izvukao što veći politički profit u odnosu na to, kako je Ćamil Duraković, jednom na Twiterru rekao: 'Ko je za genocid, a ko je protiv genocida'", kaže Hodžić.
Profesor međunarodnog prava na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Zarije Seizović na pitanje zbog čega umjesto poštovanja i pijeteta prema žrtvama pred svaku komemoraciju imamo pojačan govor mržnje kaže da se "od porodice, društva, pa čak do univerzitetskih obrazovnih institucija, proizvodi svijest o tome da smo različiti i da postoji prosta podjela na crne i bijele, što jednostavno nije tačno".
Psiholog iz Banjaluke Srđan Puhalo ocjenjuje kako "političari nemaju odgovore na mnoge stvari i onda im upravo takvi događaji služe za spinovanje javnosti, odnosno za skretanje pažnje sa drugih problema, pogotovo stoga što idu izbori".
"Veoma je važno da se pokažete da ste vi taj kojeg najviše te rane bole i koji je najveći zaštitnik tog naroda, ne bi li vam narod na izborima poklonio glas", komentariše Puhalo u tekstu koji u cjelosti možete pročitati OVDJE.
Srebrenica je test demokratizacije
Da cifra 8.372 predstavlja broj žrtava genocida u Srebrenici do danas će retko ko u Srbiji priznati ili znati. Osim nevladinih aktivista i stotinak građana, koliko ih se svake godine okuplja na tribinama, diskusijama, prikazivanju dokumentarnih filmova posvećenih Srebrenici, ovakvi događaji za širu javnost ostaju van radara.
"Mi smo u ovoj zemlji ogromna manjina. Neophodno je raditi na desetine i desetine nivoa i za to imati, ne samo političku volju, nego i moralne pretpostavke", kaže Staša Zajović iz antiratne organizacije Žene u crnom koja i ove godine, uprkos pretnjama i napadima prošlih godina, organizuje niz aktivnosti uz jednu poruku - nikada nećemo zaboraviti genocid u Srebrenici.
Većina društava se jako teško suočava sa zločinima koji su u njihovo ime počinjeni, ocenjuje Žarko Korać, psiholog i potpredsednik u vladi premijera Zorana Đinđića.
"To nije nikakvo opravdanje, niti pokazujem bilo kakvo razumevanje, ali to je prosto istorijska istina. Narodi vole lepo da misle o sebi, vole da misle da su uvek bili na pravoj strani istorije, da su oni uvek bili tuđe žrtve, da su njihove žrtve uvek veće nego tuđe", ocenjuje Korać.
Nijedna se vlast u Srbiji do sada nije dovoljno trudila da svoj narod uveri u suprotno. Dok se to ne dogodi svaki 11. jul, umesto odavanja pošte žrtvama i priznanja genocida, ostaće obeležen ćutanjem ili tenzijama.
"Još uvek postoji potpuno različito političko gledanje na to šta je bila Srebrenica, čija je to odgovornost. A tamo gde postoji ta podela, ne postoji nikakva mogućnost da se to obeleži na iole jedinstven način", kaže Korać.
Prošlogodišnje tenzije, kada je premijer Aleksandar Vučić u Potočarima izviždan i oteran kamenicama, te prepucavanja u danima koji su usledili, nastavljaju se i ove, nakon što je Organizacioni odbor za obeležavanje godišnjice genocida odlučio da je državni vrh Srbije nepoželjan na komemoraciji.
"Porodice i oni koji govore u ime žrtava imaju pravo da zaista ne treba da dolazi niko ko nije spreman da prihvati ono što je urađeno. Napad na Vučića ipak ima veze sa njegovom političkom prošlošću koju ovde niko neće da pomene. Ne opravdavam napad kamenicama, niti mislim da iko treba da bude napadnut kamenicama, ali je činjenica da je Tadić bio dva puta i da ljudi u Bosni i Hercegovini odlično znaju ko je on. To što je Vučić napadnut je posledica njegove radikalske prošlosti i onoga što je radio i govorio u to vreme", navodi Korać.
Srebrenica, prema rečima Žarka Koraća, ostaje test stepena demokratizacije društava na prostoru bivše Jugoslavije. Srbija ga, uz negiranje, manipulaciju brojevima i prećutkivanje, do danas nije položila.
"Onda bi morali da govore o tome šta je ta politika koja je dovela do srebreničke tragedije. Morali bi da govore o onome o čemu ovde niko ne želi da priča, a to je - šta je uopšte Republika Srpska. Kako se završio rat u BiH, zašto su etnička čiščenja Bošnjaka bila pre svega duž Drine, gde se geografski nalazi Srebrenica, zasto se to baš tu radilo. Time onda imate i temu kako danas izgleda BiH i šta su posledice tih etničkih čišćenja, genocida i zločina", rekao je Korać.
Dok neka vlast ovaj korak ne napravi, obeležavanje srebreničkog genocida ostaje u okviru organizacija civilnog društva, baš kao i sećanje na brojne druge zločine srpskih snaga tokom ratova devedesetih.
"Paradoksalno je da kajanje i žaljenje često izražavaju upravo ljudi koji nemaju nikake odgovornosti za to. Podsetio bih da je Vili Brant potpuno spontano kleknuo pred spomenikom u varšavskom getu, on uopšte nije bio u Nemačkoj tokom Drugog svetskog rata, nije bio u nemačkoj armiji, bio je u imigraciji, dakle nikakvu odgovornost za zločine Nemačke nije imao. Mi ćemo još dugo putovati dok dođemo do te tačke", zaključuje Žarko Korać u tekstu koji možete u celosti pročitati OVDE.
Facebook Forum