Nakon što su u junu 1992. godine srpske snage zauzele hrvatsko selo Komarica koje se nalazi na granici opština Doboj i Derventa potpuno je uništeno oko 430 kuća. Ta slika do danas se nije bitnije promijenila. Priča iz sela Komarica pokazuje i kako zapravo u praksi izgleda pomoć povratnicima, te koliko se razlikuju njena prikazana i stvarna vrijednost.
Kada su prvi put poslije rata u BiH stanovnici Komarice posjetili rodni kraj, u selu udaljenom tridesetak kilometara od Doboja, nisu zatekli ništa, kaže predratni predsjednik mjesne zajednice Stipo Ključević.
"Bilo je 427 kuća. Nijedna jedina nije ostala da je cijela. Što se tiče infrastrukture struju smo imali svugdje. Imali smo šest trafo-stanica u Komarici. Kad smo došli nijednog stupa, nijednog pedlja žice nije bilo, ama nigdje", prisjeća se Ključević.
Izgled sela do danas se nije značajnije promijenio. U svim dijelovima Komarice još uvijek nema struje. Dio dalekovoda je obnovljen zahvaljujući Gradskoj upravi u Doboju, kaže Ključević.
"Dvadeset i šest kuća ima obnovljenih. Trgovine nema. Škola i jedna i druga su srušene. Nema ništa", objašnjava Ključević, koji je svoju kuću obnavljao donatorskim i sopstvenim sredstvima.
Ostaci mnogih porušenih kuća više se ne mogu ni vidjeti zbog izraslog šiblja.
Prije bosanskohercegovačkog rata selo je imalo više od 1.000 stanovnika. Ovdje danas stalno boravi najviše 40 ljudi, kaže Ivica Kljajić, koji živi na relaciji Komarica – Slavonski Brod.
"Mene osobno šta najviše brine hoće li nas biti kad umru ovi stari koji gore žive, hoće li biti te smjene genaracija, hoće li se to ugasiti. A ja sam 99 posto uvjeren da se to neće ugasiti, da ćemo mi nastaviti ovdje život", veli Kljajić.
U posljednje tri godine, kaže Kljajić, nijedna donacija za obnovu porušenih kuća nije stigla u selo.
A prije tri godine Iva i Petar Stopić, koji u Komarici obrađuju oko 20 duluma zemljišta, dobili su traktor preko Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva kada je resorni ministar bio Jerko Ivanković Lijanović. Kako u ovom slučaju izgleda pomoć povratnicima, objašnjava Iva Stopić.
"Trideset posto plaćamo mi, ostalo oni. Mi smo dobili traktorski prikolicu i traktor. I mi svaki mjesec, devet godina, dajemo 130 maraka od sebe, od svojih 300 maraka penzije", kaže ova žena.
Tu možda ne bi bilo ništa sporno da se cijena poljoprivredne mašine na papiru ne razlikuje od stvarne vrijednosti.
Donirani traktor, prema računici resornog ministarstva, vrijedi blizu 46.000 maraka, ističe Petar Stopić.
"Ne vrijedi kompletan traktor i prikolica toliko. Znači, neko je napuhao cijenu. Kabina je sama 4.600 maraka, a od 'fergusona' kabina je 1.230 maraka u Orašju i još nije original kabina traktorska njihova. To su radili neki bravari u Zenici i to se prodaje. Belarus traktor, 82 konja, dupla vuča, ravni most 45.500 maraka. Onda ne može se porediti ovaj od 50 konja. Znači, kabina nije original. Kabina ne vrijedi više od 500 maraka. Vrata ne smiješ pustiti. Pet puta sam ih dosad vario. Stakla izlupana. Pipneš ga i ono ode", žali se Petar.
Na naše pitanje zašto je pristao na dobijanje traktora pod takvim uslovima Ministarstva poljoprivrede Federacije BiH ovaj povratnik u Komaricu je odgovorio ovako:
"Šta ću sad. Daj šta bilo. Mora svako sebi nešto uzeti. To je nama povratnicima. Tako ti je, pa ti se sad misli. Uzmi ili ostavi", navodi Petar Stopić.
Mlađih povratnika nema u Komarici, kaže Jozo Matić koji ima 82 godine.
"Nema posla ovdje. Ne može se živjeti bez posla. Trava i zidovi se ne mogu jesti. Mi koji imamo malo penzije tako petljamo. Daleko trgovina. Ne možeš otići pješke. Bole me noge. Posaljemo po nekome ili platimo kola pa odemo", kaže Matić.
Najbliža trgovina udaljena je oko pet kilometara od stanovnika Komarice.
"Dadnemo 10 ili 15 maraka za prevoz. Odemo i kupimo malo i dovučemo. Ja bi sad pojela neku voćku ili popila jogurt, ali nemam gdje. Da sebi kupim jedan kruh i idem kući. Ovako ako ga nisam ispekla, nisam ga ni pojela", priča Jozina supruga Anđa Matić.
Među rijetkim povratnicima u ovom dobojskom selu je i Petar Čičak. On smatra da se izgled sela još dugo neće promijeniti.
"Ja mislim da još 150 godina ovakvim tempom ne bi se vratio narod. Ne bi se moglo obnoviti, jer se tako obnavlja sporo i tako reći nikako. To nije obnova. To je mrcvarenje ljudi da se ne vrate", zaključuje Čičak.
Facebook Forum