U Bosni i Hercegovini, premda u posljednje vrijeme manje transparentno, nego u susjedstvu, pritisci na medije traju bez prestanka. Uobičajene su personalne premještaljke u javnim servisima, ali tome se ovdje ne poklanja prevelika pažnja, a svi su mediji, jednako elektronski i printani, izloženi ekonomskom iznurivanju i čestim sudskim procesima, koji ih dodatno iscrpljuju. Istina, ima i onih koji su vremenom postali istinski ljubimci vlasti ili drugih političkih i ekonomskih moćnika, ali, svaka milost ima svoju cijenu.
Za sami početak: roditeljska pažnja. Nudimo vam jednu dionicu maratonskog plivanja uzvodno. Civilizacijskim tokovima nasuprot.
Dnevnik Televizije Republike Srpske. Pola osam navečer: "Dobro večer, gledate dnevnik. Ovo su vijesti dana. Skandalozna odluka, Haški tribunal osudio prvog predsjednika RS-a, Radovana Karadžića na 40 godina zatvora. Oslobođen optužbi za genocid u sedam opština. Haški tribunal nije pravna, već politička institucija, poručio predsjednik Milorad Dodik. Vučić kategoričan, Srbija neće dozvoliti da se odluka protiv Karadžića pretvori u napade na Srpsku".
Ovako je zvučao izvrnuti rukav uvrnutih veselnika što su se udružili da, umjesto javnosti, služe jednom jedinom čovjeku i njegovim naumima. Javni se servis vremenom transfromisao u javnu kuću, pa nije ni čudo što, takvom okruženju primjerenim, premda javnom diskursu nedoličnim registrom, o ovom mediju govori Dodikov politički oponent, Dragan Mektić, ponosni nosilac prijetećih insignija državnog ministra bezbjednosti.
"Da se od botoksa ne vidi lice novinara. Predlažem da se u bordel boju ofarba studio i onda ćemo imati night klub. Kakve vi poruke šaljete sa takvim facama? Hoće li iscuriti silikon?", rekao je Mektić.
Mektićev vokabular, na žalost, ne razlikuje se od ovdje prevlađujućeg kad su mediji u pitanju. Nije isključeno da je i sam Dodik istoj adresi onomad sijao vatru, ali vremenom je, ono što se lažno predstavlja kao javni servis, leglo na rudu. A oni što bi rado svojim putem, bezmalo pa svakodnevno, obasuti su riječima od kojih smo dužni zaštititi vaše uši.
O značenjima poruka neka posvjedoči ovaj pristojni dijalog "dobrog čovjeka Milorada" sa jednim kolegom: "Ne mogu doći, gospodine Dodik, jer ste rekli prvom prilikom kada me vidite da ćete me nakautirati". "Hoću, to budi siguran."
Superteškaš se nikad ne šali. Nekad se doimalo kako je bezrazložno srdit. Marketinga radi mračan, prijeteći i neodmjeren. Danas, međutim, svjedoci smo opasnog podrhtavanja projekta, pa se svekolika rigidnost entitetskog lidera postepeno puni smislom.
"U cijeloj toj strukturi moći osjeća se već duže vrijeme vrlo izražena nervoza zbog toga što postoji neko ili nešto što nije pod njihovom direktnom kontrolom", ističe Milkica Milojević, predsjednica Udruženja nezavisnih novinara BiH.
Većina medija u Republici Srpskoj, ko zna na čiju sve žalost, podleglo je sličnim pritiscima, a ono što nisu u Dodikovoj hladovini, zaštitu od njegovih prijetnji, obilno crpe od opozicionih lidera koji su, gle apsurda, vlast na državnom nivou. Na mostu izgubiš, na ćupriji dobiješ. Nekako slično je i u federalnom dijelu države.
"Kod nas postoje drugi oblici pritisaka. Recimo privatni mediji su izloženi pritiscima sofisticiranijeg oblika. Nećete dobiti reklamu, nećete dobiti informaciju. Na primjer, Klinički centar Koševo, gdje je nova direktorica supruga člana Predsjedništva. Tamo ima, ni sama ne znam, koliki broj zahtjeva za intervju. Intervju nove direktorice je dobila samo jedna novina, koju bije glas da je napravljena novcem iz inostranstva, samo za potrebe tog člana Predsjedništva", kaže Rubina Čengić, urednica nedjeljnika Start.
Često ljudi upadaju u zamku i zabludu da je u FBiH bitno drugačija situacija nego u RS-u, a nije – kaže Milkica Milojević.
"U FBiH postoje razni centri moći, koji se međusobno sukobljavaju preko leđa građana, koji se međusobno prepucavaju. Onda se iz toga dobija nekakav privid raznolikosti i privid slobode, a to je policentrično raspoređena moć. Opet moćnici pokušavaju da posjeduju sve, pa i javni prostor", navodi Milojević.
To je jedan začarani krug – smatra Čengić.
"Ljudi iz tih krugova politike i privrede se ne libe da prijete. Niko nije kažnjen za svoj loš rad. Čini mi se da samo budu kažnjeni mediji i novinari za rad koji se ne sviđa onom ko treba da radi nešto javno i odgovorno", ocjenuje Rubina Čengić.
Najdrastičniji oblici pritiska na novinare bili su fizički nasrtaji na urednike portala Točno.net i policijski upad u redakciju portala Klix.ba, koji su potaknuli javnost, ali i novinarsku zajednicu, da malo podignu glas. Ali, sve je bilo pa prošlo.
"Oni su jednostavno htjeli izvršiti transparentan oblik javnog pritiska nasilja i novinarima pokazati - ovo je ono što će vam se desiti ako se budete bavili ovom pričom", kaže Faruk Kajtaz, predsjednik mostarske podružnice Udruženja nezavisnih novinara.
Senad Pećanin, advokat koji je, zbog prepoznatljivih razloga, digao ruke od uspješnog sedmičnika Dani kaže: "Napadi na novinare, posebno u državama kakva je BiH, jesu simptom ozbiljne društvene poremećenosti, koja na žalost ukazuje na konture ozbiljnog fašizma".
Čini se, ipak, kako su ekonomske disciplinske mjere najžešći, najčešći i najučinkovitiji oblici pritiska na medije. Malo po malo, sve više naslova nestaje sa ovdašnjih trafika, a najnoviji primjer je odlazak u IT zapećak uticajne Slobodna Bosne.
"Ugasila se zbog ogromnog broja tužbi i ogromnih odšteta koje sud izriče na štetu Slobodne Bosne i nepostojanje reklama", kaže Rubina Čengić.
Tužna je priča o ekonomskim pritiscima najočiglednija kad je u pitanju potencijalno najveći i najuticajniji medij ovdašnji. Javni servis na državnom nivou. Naprosto, vodeći političari, optužujući ovu kuću da radi u korist građana, već godinama pozivaju svoje podanike da ne plaćaju taksu, pa se RTV BiH-a jednostavno urušava.
"BHT se našao na udaru sa raznih strana upravo zato što su bili u službi građana, zbog čega i postoje. Mi građani smo vlasnici BHT-a, mi građani finansiramo taj BHT, mi građani smo poslodavci tim novinarima. Sasvim je normalno da oni rade u interesu svojih poslodavaca", navodi Milkica Milojević.
Ovi, ipak, još rade. Do kad će – ne zna se.
