Radovan Karadžić, ljekar, pjesnik, predsjednik Republike Srpske, ratni zločinac… Put koji je prešao od rodne Petnice u Crnoj Gori, u kojoj se rodio 1944. godine, preko Sarajeva do Haga, Karadžić je trasirao mržnjom koja je izrodila neke od najtežih zločina počinjenih na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.
"Iz razloga sažeto iznesenih u toku ovog zasjedanja Pretresno vijeće je, pošto je saslušalo sve dokaze koje je iznijelo Tužilaštvo i Odbrana, utvrdilo da Vi, Radovane Karadžiću niste krivi po tački 1 - genocid, a da ste krivi po sljedećim tačkama optužnice: tačka 2 - genocid, tačka 3 - progon kao zločin protiv čovječnosti, tačka 4 - istrebljenje kao zločin protiv čovječnosti, tačka 5 - ubistvo kao zločin protiv čovječnosti, tačka 6 - ubistvo kao kršenje zakona ili običaja ratovanja, tačka 7 - deportacija kao zločin protiv čovječnosti, tačka 8 - nehumana djela, prisilno premještanje kao zločin protiv čovječnosti, tačka 9 - širenje terora kao kršenje zakona ili običaka ratovanja, tačka 10 - protivpravni napadi na civile kao kršenje zakona ili običaja ratovanja i tačka 11 - uzimanje talaca kao kršenje zakona ili običaja ratovanja. Pretresno vijeće osuđuje Vas, Radovane Karadžiću, na jedinstvenu kaznu od 40 godina zatvora", rekao je u četvrtak 24. marta 2016. godine O-Gon Kwon, predsjedavajući sudija Pretresnog vijeća Haškog tribunala.
Karijeru psihijatra je počeo u Sarajevu, nakon što je završio Medicinski fakultet, na kojem upoznaje suprugu Ljiljanu Zelen. Radio je na Psihijatrijskoj klinici. Potom odlazi u Beograd, gdje, ipak, nije uspio izgraditi željenu karijeru, pa se vraća u Sarajevo. Paralelno radio je i kao psihijatar FK Sarajevo i Crvena zvezda.
Sa prvim sudskim procesom suočio se 1984. godine, zajedno sa kasnijim stranačkim saradnikom, a potom i Haškim osuđenikom Momčilom Krajišnikom. Sud ga je teretio za pronevjeru, odnosno krađu materijala s gradilišta, kojom je izgradio vikendicu na Palama. Prvobitno je osuđen na tri godine zatvora, ali je kasnije presuda ukinuta.
Nedugo nakon toga počinju previranja u bivšoj Jugoslaviji. U politiku Radovan Karadžić ulazi 1989. godine, najprije kao jedan od aktivista u formiranju Stranke zelenih, da bi potom postao jedan od glavnih osnivača Srpske demokratske stranke (SDS), čiji predsjednik postaje godinu kasnije, na osnivačkoj skupštini stranke 12. jula u sarajevskoj dvorani Skenderija.
"Srpski narod je dospio do dna krize svoga cjelokupnoga bića i našao se toliko nisko da nema kud, nego da se oporavlja. Srpski narod se najteže i najsporije trijezni od pijanosti zabludama, ali su njegova otrežnjenja istorijska otrežnjenja i istorijski događaji", govorio je tada Karadžić.
Na prvim višestranačkim izborima stranka dobija povjerenje srpskog naroda i ulazi u vlast. Karadžić kao predsjednik stranke postaje važna figura. Kroz svoje predstavnike u republičkoj skupštini, aktivno diktira ciljeve koji postaju sve jasniji kako se bivša Jugoslavija počinje klimati. Za Karadžića nema alternative. Vođen idejama iz Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti njegov stav je jasan bez zajednice sa Srbijom kao maticom nema ni snage tog naroda.
"Srbija neće dopustiti da bude žrtvovana, Srbija neće dopustiti da bude razoreno srpsko nacionalno i državno biće, i da se moramo odbraniti odmah, sada, sada smo mnogo jači nego što smo bili 1914. godine, odnosno 1941. godine", istakao je Radovan Karadžić.
Nakon što je Slovenija istupila iz zajedničke države, njenim je stopama krenula i Hrvatska, u kojoj je počeo krvavi obračun. Već je izvjesno da će na put ka nezavisnosti krenuti i Bosna i Hercegovina.
Godišnja skupština SDS-a i Karadžićev govor jasno ukazuju šta je namjera: "Dakle, naš cilj je da se spasi onoliko Jugoslavije koliko se spasiti može, za one narode koji hoće u njoj da žive. Mi sigurno znamo da Srbi svi hoće da žive u toj državi i granica će biti tamo gdje su Srbi sa svojim teritorijama".
Svoj stav iznosi i na raspravi u Skupštini Bosne i Hercegovine 14. oktobra 1991. godine, upućujući i i prve otvorene prijetnje: "Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak! Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovde", konstatovao je Karadžić.
Deset dana kasnije Srbi formiraju paralelni organ pod nazivom "Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini".
SDS se već u proljeće 1991. naoružava i mobiliše srpsko stanovništvo u mnogim opštinama širom Bosne i Hercegovine. Pomažu im oficiri JNA i MUP-a. Značajnu podršku ima i od Srbije, a njegove veze sa akademikom Dobricom Ćosićem, kasnije predsjednikom SR Jugoslavije i predsjednikom Srbije, Slobodanom Miloševićem, ukazuju na to da je podrška zagarantovana.
Paralelno, počinju i pripreme za referendum o nezavisnosti BiH. Za Radovana Karadžića to je državni udar na SFRJ, koja se već uveliko raspadala.
"Vaninstitucionalno rješavanje svih pitanja u Bosni i Hercegovini – time se stvaraju uslovi za haos i nemire, i stvaraju se uslovi za konflikte i građanski rat. Srpski narod i stranka koja ga zastupa, prije svega Srpska demokratska stranka, koja ima 90 i nešto procenata povjerenja srpskog naroda, kao i Srpski pokret obnove, kao i neko poslanici srpske nacionalnosti iz drugih stranaka, spremni su da zaštite srpski narod od ukidanja institucije Ustava, zakona i poslovnika o radu", rekao je Karadžić.
Zaokruživanje srpskih teritorija glavna je strategija SDS. Na područjima na kojima su Srbi većina, prema mišljenju rukovodstva stranke s Karadžićem na čelu, za druge nema mjesta. Bar je tako novembra 1991. godine poručio na jednom od stranačkih skupova na kojem su se dogovarale pripreme za "Plebiscit srpskog naroda" kojim je namjera bila iskazati volju tog naroda za ostanak u Jugoslaviji.
"U srpskom selu, u srpskim krajevima nijedan muslimanski temelj se neće zakopati, uvezli vi Turke ne uvezli, jer ćemo mi dati uputstvo Srbima da ne smiju prodati Muslimanima zemlju. Prvi temelji koji se zakopaju letjeće u vazduh, i svaki temelj, koji se zakopa, letjeće u vazduh", kazao je Karadžić.
Već 21. novembra Skupština Srpskog naroda, nakon Plebiscita, objavljuje da sve opštine, mjesne zajednice, i naseljena mjesta gdje je više od 50% stanovnika glasalo da SR Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji, postaju dijelom "srpskih autonomnih teritorija".
Devetog januara 1992. godine, Skupština proglašava Republiku Srpsku Bosnu i Hercegovinu, u čijem će ustavu kasnije stajati da se sastoji ne samo od svih područja gdje su Srbi bili većina, nego i od "mjesta gdje je srpski narod manjina zbog genocida nad njim tokom Drugog svjetskog rata". Karadžić, sada već predsjednik Republike Srpske BiH, još jednom iznosi svoj cilj.
"A što se Jugoslavije tiče, od volje im. Mi svoju volju imamo, mi možemo da je provedemo. Imamo načina. Nema toga ko će uvesti dalje od Kozije ćuprije nezavisnu Bosnu i Hercegovinu! Na Palama je to Jugoslavija, već!", riječi su Karadžića.
Snajperisti iz Holiday Inna
Početak ostvarenja svog cilja Radovan Karadžić sa najvišim stranačkim saradnicima dočekuje s pjesmom proslavljajući pravoslavnu Novu godinu u Sarajevu, 13. januara 1992. godine u sarajevskom hotelu Holiday Inn.
Dva mjeseca kasnije marta 1992. godine, Bosna i Hercegovina je nakon provedenog referenduma postala i nezavisna država.
Scenario koji je unaprijed pripremljen, odvijao se prema planu, pa su već u noći sa 1. na 2. mart srpski dobrovoljci naoružani puškama postavili barikade u Sarajevu, na dijelovima grada koje su smatrali srpskim.
Karadžića, koji je referendum dočekao u Beogradu, Rajko Dukić, predsjednik njegovog Kriznog štaba, obavještava o razvoju situacije.
Već je izvjesno da je rat na pragu. Četvrtog aprila 1992. godine iz hotela Holiday Inn snajperisti pucaju na građane koji su okupljeni na antiratnim demonstracijama pred skupštinom BiH. Na građane je pucano s mjesta u kojem je bilo sjedište SDS-a, a snajperisti su bili njihove pristalice.
Već prvih dana aprila u BiH uveliko dolaze paravojne jedinice, mahom iz Srbije ili sa ratišta u Hrvatskoj koje terorišu nesrpsko civilno stanovništvo. U Bijeljinu dolazi čelni čovjek Srpske dobrovoljačke garde Željko Ražnatović Arkan, čiji su se pripadnici postrojili pred Karadžićem.
"Sarajevo gori kao tamjan u crkvi"
Uveliko se oko Sarajeva razmiješta teška artiljerija, zauzimaju prostori općina na koje, kako su vjerovali, Srbi polažu pravo. Počinje opsada grada. Karadžić, svoje sjedište premiješta na Pale, mjesto nadomak Sarajeva odakle kontroliše ono što se dešava na ratištu oko grada.
Pjesnička duša, tako, vjerujući u to da je sve u gradu koji ga je primio 40 godina ranije srpsko, dovodi svoje prijatelje na brda iznad grada, kako bi se iživljavali nad civilima.
Jedan od njih je i ruski pisac Limonov kojem Karadžić ponosno dozvoljava da puca iz mitraljeza, dok mu govori o svojoj pjesmi o Sarajevu "koje gori kao tamjan u crkvi".
Od teze da je Sarajevo srpski grad nije odustajao.
"Mi moramo da dokazujemo međunarodnom faktoru da mi, u stvari, ne držimo nikakvu opsadu Sarajeva. U osnovi, mi štitimo naše teritorije i ovdje se vidi da je Sarajevo izniklo na srpskoj zemlji, kao srpskoj svojini, a i kompletno okruženje Sarajeva je srpsko, to su sve srpska sela, srpske varoši, srpska naselja. Ta pitanja ne bismo rešavali još, ali bismo samo tamo gde se etnički prostori preklapaju, odnosno gdje se mape preklapaju, to bi bio neki sporni dio u dolini Neretve, možda u dolini rijeke Save, eventualno ovdje, na samoj Drini", govorio je Karadžić.
Psihoanalitičko tumačenje narodnih pjesama, također je bila jedna od njegovih specijalnosti, a poput mitova koji prožimaju stihove, mahom guslarskih poema, gradio je vlastiti mit o svojim, kako ih je nazivao, neprijateljima.
"Mi smo sada neprijatelji sa Hrvatima i Muslimanima. To je donijela istorija, to je vjekovni antagonizam, prije svega između Srba i Muslimana, iako su ti Muslimani – nastali od Srba tokom duge turske okupacije, ali i vjerski život je očigledno ovdje bio veoma važan, i tako su naši Srbi prešli na islam, kao tursku vjeru – danas naši neprijatelji", istakao je Karadžić.
Kao vrhovni komandant vojnih snaga i najviša civilna vlast bosanskih Srba, obilazio je ratišta šireći propagandu.
"Mi smo se tukli u onoj mjeri u kojoj smo smatrali minimalno i u kojoj smo smatrali da treba da zaštitimo svoje interese. Međutim, ako nas nateraju da zaista svi obučemo uniforme i da centralizujemo snabdevanje, čak proglasimo ratno stanje, onda više neće biti nikakvih primirja. Onda se ide na potpuno uništenje našeg neprijatelja. Mi smo do sada htjeli da im omogućimo neki remi ishod ovoga rata. Oni očigledno to neće. I sada je naše opredjeljenje, naša orijentacija, da se neprijatelj mora uništavati i uništiti", riječi su Radovana Karadžića.
Brojni mirovni pregovori propali su, a Karadžić je, u jednom od medijskih istupa, svoju mržnju i namjeru da uništi sve što nije pod njegovom vlašću, podveo pod želju međunarodnih faktora.
"Ja vrlo često mislim da neko u svijetu upravo to želi – da Srbi i Hrvati unište Muslimane i da u Evropi ne bude nijedne muslimanske države. Ja vrlo često mislim da neko u svijetu upravo to želi – da Srbi i Hrvati unište Muslimane i da u Evropi ne bude nijedne muslimanske države", rekao je Karadžić.
Genocid u Srebrenici
Ključni je čovjek po čijim je direktivama jula 1995. godine počinjen genocid u Srebrenici.
S ciljem uspostavljanja onoga čemu je težio, eliminisanju granice između srpskih država na rijeci Drini odlučuje uspostaviti koridor. Srebrenica i Žepa, kao dvije enklave u kojima su još uvijek bili Muslimani, stoji mu na putu.
Tako, 8. marta 1995. godine izdaje Direktivu 7, za enklave Srebrenica i Žepa, te naređuje da se muslimansko stanovništvo ukloni.
U toj direktivi naređuje se sljedeće: "Što prije izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime spriječiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi."
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju optužio ga je 25. jula 1995. za ratni zločin. Još uvijek je bio aktuelni predsjednik Republike Srpske BiH.
Kraj rata Karadžić je dočekao na Palama, kao predsjednik RS BiH. Međutim, njegova je mirnodopska vladavina trajala kratko.
Devetnaestog jula 1996. godine potpisuje uz prethodno odobravanje Slobodana Miloševića, svoju ostavku. Odluku je saopštio jedan od tvoraca Dejtonskog sporazuma američki diplomata Richard Holbrooke (Ričard Holbruk).
"Od jutros, Radovan Karadžić nije više predsjednik Republike Srpske, povukao se sa svog položaja i svih funkcija. Gospođa Plavšić je privremeni predsjednik i na tom će mjestu ostati sve do izbora. Karadžić prihvata isto tako trenutno i definitivno da odustaje od svih političkih aktivnosti. Neće se pojavljivati u javnosti, na radiju ili televiziji, i ni na koji način neće učestvovati na izborima. Želim da podcrtam da je znao šta potpisuje – potpisao je kraj svoje političke karijere. Treće, od danas 19. jula Radovan Karadžić napušta fuknciju predsjednika SDS-a i odrekao se svih funkcija, ovlašćenja i odgovornosti koje odatle proističu", naglasio je Holbrooke.
Karadžić je u intervjuu za BBC već dao naslutiti kako se ne misli predati pravdi.
"Ako pokušaju da hapse, ne samo mene već bilo kojeg građanina moje zemlje, biće krvoproliće i mnogo, mnogo zapadnih vojnika, i biće to noćna mora za zapadne armije", izjavio je Karadžić.
Hapšenje u Beogradu
Nedugo zatim, Karadžić je pobjegao, prethodno uzevši 36 miliona maraka iz trezora Narodne banke RS, kako je tvrdio tadašnji opozicioni političar, a danas predsjednik RS Milorad Dodik.
Za njim je raspisana potjernica Interpola, a vlada Sjedinjenih Američkih Država ponudila je nagradu od pet miliona dolara za informaciju koja bi dovela do njegovog hapšenja.
Krio se pod imenom Dragan Dabić. Bavio se alternativnom medicinom i slobodno se kretao, jer mu je duga brada i kosa umnogome pomogla da zaštiti svoj identitet.
Uhapšen je u Beogradu, 21. jula 2008. godine.
Prebačen je u Hag gdje je nakon petogodišnjeg procesa prvostepeno osuđen na 40 godina zatvora za najteže zločine po međunarodnom pravu, među kojima i genocid.
