Na upravo završenim izborima u Slovačkoj neonacisti su ušli u parlament. Ima ih i u Mađarskoj. Više zemalja Unije u parlamentu, pa i na vlasti, imaju radikalno desne stranke kojima nacizam baš nije u programu, ali... Ima ih i u Evropskom parlamentu. A Evropa se trese iz temelja. Migrantska kriza samo je ogolila sliku nefunkcionalne zajednice čije se članice zatvaraju u sebe, spremne žrtvovati s mukom dogovorena načela zajedničke politike. Upiranje prstom u ''krivce'', došljake, druge i drugačije, mobilizacija masa na radikalnoj antimanjinskoj politici, već je viđen i doživljen scenario.
Hrvatska je na putu da im se pridruži.
Ovdje je mantra – dosta više ustaša i partizana, imamo važnijih pitanja. Na prvi pogled zdravorazumska tvrdnja. Jer, doista, što je važnije od radnih mjesta, oporavka gospodarstva, budućnosti djece, slobode i sigurnosti. Kakva sloboda i kakva sigurnost, u kojem će se okruženju formirati djeca, kakva će to biti radna mjesta, robovska ili kreativna, hoće li u pustinji preživjeti samo najjači i odabrani, a ostali životariti pa i nestati – o tome se radi.
Ono što aktualna hrvatska vlast navještava put je je u nulto stanje, poništenje nacionalne i povijesne memorije, stvaranje čiste ledine na kojoj će se uzgajati ljudi i društveni odnosi oblikovani po mjeri njihovog skučenog vidokruga. Vidokruga koji još nije prežalio ishod Drugog svjetskog rata.
Za hrvatskog ministra kulture Zlatana Hasanbegovića 1990. je nulta godina. Za državu, za kulturu, za sve. U tome slijedi, i ponešto suvislije interpretira, svoga stranačkog lidera Tomislava Karamarka.
Nema nultih godina. Analogija na Njemačku 1945. promašena je. Zapadni svijet tada je uzeo Njemačku pod svoje.
Jednu zemlju, ako želi opstati na karti svijeta, čini ukupnost njezine povijesti, tradicije i djela stotina generacija. Uz kritički diskurs i revalorizaciju, naravno. Hasanbegović u svom najnovijem programatskom intervjuu kaže kako nema smisla raspravljati o antifašizmu. ''Sve su to jalove rasprave koje iznova opterećuju javni život, stvaraju beskrajne podjele koje se ni na koji način ne mogu prevladati, osim da se ova moderna hrvatska država liši svih tih zloduha prošlosti te kao svoj jedini temelj postavi pobjedu u Domovinskom ratu''.
Njegovi argumneti otrcane su ustaške emigrantske fraze – Hrvatska je bila porobljena, jer je svaka Jugoslavija negacija Hrvatske, komunisti koji su vodili antifašistički rat (''stjecajem okolnosti'', reći će povjesničar Hasanbegović) imali su svoje ideološke ciljeve i doveli su narod u ropstvo.
Ministar je opet osporio Ustav RH koji temelje države prepoznaje u mnogim povijesnim odrednicama, pa i u Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske. Ponovno je zanijekao antifašizam. Sam kaže da istupa planski, temeljito i stoji iza svega što govori. Ministar koji pretendira da je znanstvenik negira da je sporna mjesta u prošlosti moguće društvenim dijalogom uopće prevladati. Zar doista? Evropa, moderna Evropa, nastala je na konsenzusu o prirodi fašizma. Riječ je o platformi oko koje nema dileme. Odnosno, kada ima, Evropa se ruši. A tome upravo svjedočimo. Hrvatski ministar kontinuirano, svakim svojim istupom i tekstom, daje svoj doprinos razgradnji zajedničkog evropskog doma.
Njegovi argumneti otrcane su ustaške emigrantske fraze – Hrvatska je bila porobljena, jer je svaka Jugoslavija negacija Hrvatske, komunisti koji su vodili antifašistički rat (''stjecajem okolnosti'', reći će povjesničar Hasanbegović) imali su svoje ideološke ciljeve i doveli su narod u ropstvo. Izjednačavanje povijesne sudbine baltičkih zemalja pod SSSR-om i one Hrvatske u Jugoslaviji, također je ustaška, ovaj put doista – floskula.
Hrvatski bi ministar zato zatvorio raspravu o antifašizmu i počeo od ''nulte godine''.
I kao svoj doprinos nultoj hrvatskoj godini u svoj kabinet ministra kulture donio je portret Ante Starčevića, posuđen iz fundusa Matice hrvatske, što ga je izradio bosanskohercegovački slikar Behaudin Selmanović. Ne Marulića, ne Kranjčevića, ne Matoša, nego, eto, Starčevića. Giganta hrvatske kulture. A za slikara Selmanovića i intervjuu se ništa ne govori o njegovom radu, ali je zato bilo važno što je za vrijeme studija u Zagrebu ''pripadao starčevićanskim i nacionalističkim krugovima, a portert je poklonio Filipu Lukasu, znamenitom predsjedniku Matice hrvatske''. O slikaru Selmanoviću doista malo znam. Ali ponešto znam o ''starčevićanskim i nacionalističkim krugovima'' na Zagrebačkom sveučilištu 1930-tih. To su oni koji su batinali studente antifašiste, komuniste i lijeve haesesovce, četiri-pet godina prije početka rata. Frankovcima je pripadao i ''znameniti predsjednik Matice hrvatske'' Filip Lukas. Ubili su i studenta Krstu Ljubičića, čija sahrana se pretvorila u najveće antifašističke demonstracije u državi. U rodnim Arbanasima kod Zadra više nema njegove ulice, nema ni u Zagrebu. Ima jedno malo spomen-poprsje.
Ministar Hasanbegović pokazao je i tim činom kako zamišlja ''nultu godinu''. Kao godinu čistke pameti i pamćenja.
O antifašizmu ne bi raspravljao, jer je floskula. Ili možda zato što bi u toj raspravi postalo zorno da je utjelovljenje njegovih ''političko-nacionalnih i etičkih vrijednosti'' ustaška NDH, čiji je poraz “naša najveća nacionalna tragedija” (citat govora sa jedne sahrane 2012. godine).
Ne, hvala. Moja nije.
