Dopisnici su u novinarstvu "katice za sve", kako bi se reklo u Zagrebu. Izvještavaju o politici, sportu, kulturi, turizmu, zdravstvu.
Razgovaraju s predsjednicima država, političkim analitičarima, pjevačima, književnicima, po potrebi rade ankete i na tržnici. Kada si dopisnik radija, onda si usput i sam svoj tehničar i montažer.
Ja sam došao na Radio Slobodna Europa pred 22 godine, 1. veljače 1994. godine. Osnivalo se zagrebačko dopisništvo. Tada sam radio u dopisništvu riječkog "Novog lista" i na preporuku poznanika, također novinara, šefica dopisništva u nastajanju Ines Šaškor razgovarala je sa mnom, i počeo sam raditi.
Bilo je problema – od rigidne političke klime tada u Hrvatskoj do problema sa tehnikom, bilo je nerazumijevanja kod nekih kolega,većinom iz državnih medija, ali – kako sam nepopravljivi optimist koji će vjerojatno i sa vlastitog odra dobacivati kako je sve pod kontrolom i sve u najboljem redu – ja se sjećam samo smiješnih i veselih stvari.
Recimo – prvi tjedni rada dopisništva, mi smo još podstanari u jednom uredu. Treba snimiti prilog, a vani je oluja, grmi i sijeva. Što sad? Na kraju Ines i ja odlazimo u WC, jer se tamo grmljavina najmanje čuje, i ona barata kazetofonom, a ja snimam svoje "offove". Brzo smo postali pravi pogon, i moj je vrlo osobni sud da smo u tih deset godina – do zatvaranja zagrebačkog dopisništva 31. prosinca 2003. godine - proizvodili najkvalitetniji informativni program na hrvatskom jeziku.
Godinu i po pred zatvaranje pokrenuli smo i umrežavanje lokalnih radija u Hrvatskoj – ja sam bio glavni operativac – i skupili smo ih dvadesetak koji su prenosili naš program. Nakon zatvaranja dopisništva ostajemo samo Ankica Barbir-Mladinović i ja, a posljednjih godinu i po sam sam, jer je Ankica odabrala mnogo ljepši posao nego što je novinarenje – postala je baka s punim radnim vremenom.
Ja iz Zagreba pričam o događajima u Hrvatskoj slušateljicama i slušateljima u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, na Kosovu, u Srbiji i svugdje po svijetu. Po komentarima na našem webu vidim da me prate i u Hrvatskoj. Ima dosta kolega novinara koji moje priloge "lajkaju" ili "šeraju" na Facebooku, i to mi je priličan kompliment.
Međutim, nekako mislim da je najvažnije u poslu što ga obavljam – pokušati slušateljici i slušatelju u susjednim državama reći što se doista zbiva u Hrvatskoj, što su doista ovaj ili onaj hrvatski političar rekli ili napravili.
Dakle, biti uvjerljiviji od hrvatskih medija pod političkim utjecajem koje se prati u susjedstvu, i biti uvjerljiviji od tamošnjih medija pod političkom kapom i tabloida.
Kako to postići? Tako da nastojim ispričati priču od početka, objasniti motive za neki dobar ili loš potez, reći nacionalistima da su nacionalisti, ali i ukazati na one koji su još gori od nacionalista, koji zbog vlasti ili materijalnih interesa proizvode ili potpiruju nacionalizam. Nastojim razbiti stereotipe, ili ih bar poljuljati.
Nastojim pokazati kako građane s obje strane granica muče slični problemi, i kako su vlasti slično zbunjene oko načina kako te probleme riješiti. Nastojim pokazati da svugdje žive dobri i normalni ljudi, a da – na žalost – svugdje ima i onih manje dobrih.
Nastojim pokazati da činjenica da netko misli različito od vas ne znači da je odmah zločinac i pokvarenjak. To je, možda, najteži dio posla, pogotovo u ovom tvrdoglavom dijelu svijeta. Ali, ne planiram odustati. Do daljnjega.
