Tema prošlonedjeljne kolumne Govoreći bosanski ("Vladavina bespravlja" – o neprimjerenim napadima političkih prvaka i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH na institucije državnog pravosuđa i odsustvu kulture poštovanja za vladavinu prava) poprimila je ove nedjelje dramatične razmjere: nakon hapšenja lidera Saveza za bolju budućnost Fahrudina Radončića, čija je koalicija s vladajućom SDA Bakira Izetbegovića euforično proglašavana trijumfom "bošnjačkog jedinstva" i političkim potezom koji otvara put "stabilizaciji Federacije" i euroatlantskim perspektivama zemlje, iz vrhova obje bošnjačke partnerske stranke na vlasti uslijedila su reagovanja koja potvrđuju njihovu potpunu nedoraslost, čak i razumijevanju, a pogotovu ne uspostavljanju i afirmaciji ideje vladavine prava.
Radončićeva uporišta, njegova stranka i njegov list (Dnevni avaz), do novih razmjera su rasplamsali teorije o "pravosudnoj mafiji", "tihom državnom udaru", pokušaju zaustavljanja euroatlantskog progresa Bosne i Hercegovine, navodnoj sličnosti zavjere protiv proevropskog premijera Zorana Đinđića, i njegove likvidacije u Srbiji, sa sadašnjom zavjerom za političku likvidaciju Radončića; ugrožavanju i Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine; "staljinističkom metodom vladanja"...
Intelektualci i komentatori po narudžbi pridružili su se ovoj kampanji na način koji neodoljivo podsjeća na akademsku i medijsku pripremu terena za Miloševićevo poništenje Jugoslavije "u institucijama-na ulici", svejedno: hapšenje njihovog vođe predstavjaju kao napad na Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu.
Suštinski ništa bolje, u odnosu na ideju vladavine prava, nije ponudila ni Izetbegovićeva stranka. Ona, naime, iskazuje zabrinutost za budućnost koalicije dviju vodećih bošnjačkih stranaka dozvoljavajući prećutno mogućnost da bi pravosuđe, a ne eventualna krivična odgovornost njenog partnera na vlasti, moglo ugroziti bošnjačko jedinstvo i proevropske reforme.
I sama primisao da bi pravosuđe nekako "trebalo da vodi računa" o tome kako će se njegove aktivnosti odraziti na "bošnjačko jedinstvo" i "euroatlantske perspektive" demonstracija je primitivnog poimanja ideje pravne države: posao pravosuđa je da provodi zakone, a obaveza odgovornih političkih prvaka – da stvaraju klimu u kojoj će ono funkcionisati oslobođeno pritisaka, prijetnji i napada interesnih lobija i njihovih medijskih ekspozitura.
Kad se, nakon odluke suda da prihvati zahtjev tužilaštva za jednomjesečni pritvor Radončića nekako stišaju zapaljiva prva reagovanja, bilo bi logično da se rasplet ove afere nesumnjivo širokih razmjera vrati u sferu pravosudnog nasuprot političkom, medijskom i kvazi-patriotskom prosuđivanju "slučaja".
U prošlonedjeljnoj kolumni već je spomenuto kako osumnjičeni, pa i u ovom slučaju stranački vođa, uživa "pretpostavku nevinosti", sve dok se ne dokaže njegiva krivica, i to se u punoj i jednakoj mjeri odnosi i na Radončića.
Ali, radi se o ozbiljnoj optužbi za ometanje pravosuđa i "trgovinu uticajem".
Radončić se, pored ostalog, sumnjiči da je učestvovao u pritiscima na svjedoka u "slučaju Keljmendi" pred pravosuđem Kosova kako se u tom postupku ne bi govorilo o njegovoj navodnoj umiješanosti u planiranje ubistva jednog od ratnih komandanata tokom opsade Sarajeva Ramiza Delalića Ćele.
Bosanskohercegovačko pravosuđe, koje je nakon serije ranijih spektakularnih hapšenja visokih stranačkih i državnih prvaka koja su završila oslobađajućim presudama i samo doprinijela kompromitaciji ideje vladavine prava, duguje javnosti dokaze da je vođeno prvenstveno zakonom i nipošto političkim nalozima i očekivanjima.
Ali, i jedan u osnovi marginalan detalj iz "afere Radončić" pokazuje koliko je cijeli model vladavine etnički utemeljenih stranaka, sa striktnom podjelom interesnih sfera, duboko korumpiran.
Riječ je o slučaju u kojem se Radončić sumnjiči da je u zamjenu za njihovu saradnju u ušutkivanju neugodnog svjedoka u vezi s njegovom navodnom ulogom u likvidaciji Ramiza Delalića Ćele omogućio supruzi bosanskog uposlenika Ambasade SAD-a u Sarajevu imenovanje za ambasadora Bosne i Hercegovine u Sloveniji.
Po onom što se o tome zna, ukjučujući i duge presretnute telefonske razgovore, bilo je dovoljno da Radončić uruči Izetegoviću dokument s biografijom poželjne ambasadorke, pa da ona u roku od 24 sata na sjednici Predsjedništva Bosne i Hercegovine bude imenovana na tu funkciju.
Ovaj naizgled sporedan primjer pokazuje svu nakaradnost i korumpiranost "političkog procesa" u bosanskoj stvarnosti i koliko je on daleko od i začetaka ideje o "društvu jednakih šansi".
Podjela interesnih sfera, uključujući i podjelu svih najpoželjnijih javnih funkcija: u diplomatiji, u javnim preduzećima, u regionalnoj i lokalnoj upravi, do te mjere je postala "dio naše stvarnosti" da javnost odavno više nema nikakvih očekivanja da bi stvari nekako mogle biti bolje.
To je, na žalost, prevlađujuća slika bosanskohercegovačke stvarnosti u kojoj međustranački dogovor o raspodjeli javnih funkcija otvara put imenovanjima stranački, i nerijetko porodično, najbližih na najpoželjnije poslove.
