Samo u proteklih dvadesetak dana u Bosni i Hercegovini se dogodilo nekoliko napada na povratnike. Povratnik Milan Sarić iz Teočaka je ubijen na kućnom pragu, povratnica u Prijedor Emina Čaušević je, također, pretučena, a prije samo tri noći iz vatrenog oružja je pucano na Atik džamiju u Janji. Povratnička populacija tako je i 20 godina nakon rata ponovno ugrožena na svojim ognjištima.
Svako malo povratnici u Janji dožive neku neudgodnost i provokaciju. Prošle godine na Atik džamiju, koja je simbol povratka, neko je urinirano, a prije tri noći pucao iz vatrenog oružja. Povratnici ne kriju strah, ali i ne razumiju zašto ih netko želi povrijediti.
"Ovo je problem koji je kulminirao nakon svih političkih naboja koji se trenutno događaju u BiH. Sigurno da je ovo znak i jedna opomena nama Bošnjacima da vidimo kako ćemo se ponašati i što nam je dalje činiti", kaže Fadil Bačevac, jedan od povratnika u Janji.
Omer efendija Camić, glavni imam Atik džamije, razočaran je onim što se dogodilo. No i sam je ovdje povratnik i jedan od onih koji je u prvim redovima stajao dok se gradio suživot sa stanovnicima srpske nacionalnosti.
Slikovito nam pojašnjava da, kako se gradila džamija i njena gradnja napredovala, tako su se i ljudi sve više vraćali. Mržnja u Janji ne stanuje, vjeruje efendija Camić.
"Narod je u četvrtak cijeli dan dolazio i pitao što se dogodilo, kada ću doći. Primjetan je strah i to se moglo jučer vidjeti ovdje na onima koji su se okupili. Međutim, mi smo jučer održali vanrednu sjednicu Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Janja s političkim predstavnicima Bošnjaka Janje i dali smo zajedničku izjavu da smo opredjeljeni za suživot. Neko želi da uništi međunacionalni suživot koji ovdje zaista funkcioniše. Mi nećemo to dozvoliti", poručuje efendija Camić.
Prije rata u Janji je živjelo više od 12.000 Bošnjaka. Danas ih je tamo tek 3.500. Janja je oduvijek bila primjer najvećeg povratka, a iz ovog mjesta uvijek se pozitivno govorilo o zajedničkim projektima, suživotu i toleranciji između povratnika i doseljenika.
Ahmet Gluhonjić priča nam da su ovdje međunacionalni odnosi normalni i da oni koji nanose zlo povratnicima nisu iz Janje.
"Odgovorno tvrdim da svi ljudi druge nacionalnosti nisu takvi. Ovo su stvari pojedinaca i zato ne bih mogao ovaj čin okarakterisati tako kao da nismo dobro došli u Janju. Mislim da u svakom drugom narodu što ima ekstremnih ljudi, onih koji ne vjeruju u Boga. Njima sve tuđe smeta, a i svoje ne voli", kaže Gluhonjić.
Fadil Bačevac, također, smatra da ljudi koji u vrijeme blagdana umjesto ljubavi šire zlo, nose duboku mržnju u sebi što nikako nije dobro, posebice na prostorima povratka.
"Teško je nama prihvatiti da u ovim vjerničkim danima, u danima blagdana postoje ljudi koji mogu ovako nešto da urade. Mi smo ovdje oduvijek imali primjerene odnose s ljudima, s našim komšijama, da smo mi njima išli pomagati prije rata kada se stavljao krov na crkvu. Oni su pomagali nama. Zaista je bio jedan suživot na bazi prijateljstva. Sada ne mogu da vjerujem da postoje ljude da u vrijeme blagdana pucaju, da terorišu jednu ovakvu zajednicu kakva je ovdje u Janji", komentira Bačevac.
I Srbi i Bošnjaci dijele ovdje iste brige. Egzistencijalni problemi muče sve jednako. Uvjereni su da iza napada stoji isključivo politika koja opstaje na krilima nacionalizma.
"Ovdje se oduvijek živjelo u slozi s ostalim narodima. Desi se ponekad neki ispad, ali to se može vrlo jednostavno spriječiti. To mogu spriječiti organi bezbjednosti. Problem je u tome što i kada se uhvate počinioci sankcije su veoma blage. Ipak, živi se, i kada bi sad birao ja ne bih izabrao drugo mjesto za živjenje. Bez obzira na sve", kaže nam povratnik Asim Osmanbašić.
Žalosno je, ističu povratnici, da se i 20 godina nakon rata umjesto za nova radna mjesta moraju boriti protiv nacionalnih netrpeljivosti. U prilog tome govori činjenica da tek manje od jedan posto ljudi ima posao. Mnogi su zato spremili kofere i otišli ponovno u izbjeglištvo, put Zapada.
"Nije dobro. Nema više ni jedna trećina naših mještana. Sve je to otišlo. Ovo je poljoprivredni kraj, ali nameti od strane države su veliki. Međutim, nekad se ovdje dobro živjelo. Četiri hiljade ljudi radilo je u Janji, mnogi su radili u Loznici, u Bijeljini. Mi smo u Janji nekada imali sve svoje, a sada je sve ugašeno. Nema nas u Telecomu, u Elektrodistribuciji, nema nas više ni u janjanskim firmama", priča za naš program povratnik Rasim Bošnjaković.
Vlasti za povratnike uopće ne mare kaže nam Ahmet Gluhonjić, a nisu se mnogo interesirale ni zbog napada koji je povratnike uznemirio.
"Ovo moram reći. Mi smo od Federacije BiH zaboravljeni, a od vlasti RS-a otpisani. Mi smo za vlasti u Republici Srpskoj - ništa", ocjenjuje Gluhonjić.
A kada netko pucnjevima izrazi svoja osjećanja prema instituciji koja je u Janji jedina zaštita povratnicima, a na to ne reagiraju institucije koje u svojim nazivima nose prefiks zaštite ljudskih prava, onda je jasno kakav je odnos ovdašnje politike prema onima koji su se vratili jer vole rodnu grudu.