Da li će Stepinac biti proglašen za sveca?

U Mostu RSE razgovaralo se o tome šta se dešava sa kanonizacijom hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca. Sagovornici su bili Hrvoje Klasić, profesor povijesti na Filozofskom fakuletu u Zagrebu, i Srđan Barišić, sociolog religije iz Beograda.

Bilo je reči o tome zašto je papa Franjo zaustavio kanonizaciju Stepinca i zatražio da se o tome povede dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom, kakve su bile reakcije na papin gest u Hrvatskoj, a kakve u Srbiji, da li je na papinu odluku uticalo lobiranje srpske i ruske crkve kao i državnog vrha Srbije, kakav je je bio Stepinčev odnos prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) i prema Jasenovcu, da li je Stepinac osuđivao ustaške zločine, da li će Vatikan staviti na uvid dokumente o Stepincu koji do sada nisu bili dostupni javnosti, kao i o tome da li će Stepinac biti proglašen za sveca i ako mešovita katoličko-pravoslavna komisija, koju je formirao papa, ne postigne konsensus o Stepničevoj ulozi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Omer Karabeg: Nešto neuobičajeno se dogodilo u slučaju kanonizacije Alojzija Stepinca. Sredinom 2014. godine, kada je proces kanonizacije bio na samom kraju i kada se očekivala odluka o njegovom proglašenju za sveca, cela stvar je odjednom zaustavljena, da bi se godinu dana kasnije saznalo da je papa Franjo odlučio da formira katoličko-pravoslavnu komisiju koja treba da se pozabavi sporovima između pravoslavne i katoličke crkve o tome kako se Stepinac ponašao za vreme Nezavisne Države Hrvatske. Kanonizacija je zaustavljena, dok zajednička komisija ne završi rad. Kako tumačite ovaj potez pape Franje?

Hrvoje Klasić: Rekli ste da se dogodilo nešto neuobičajeno. Dodao bih da se dogodilo nešto neuobičajeno onoga trenutka kada je za papu izabran kardinal Bergoljo. Mislim da nakon toga sve postaje zanimljivo, posebno odnos pape Franje prema temama koje su bile tabu za Katoličku crkvu. U tom svjetlu treba gledati i njegov odnos prema proglašenju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca za sveca. Papa je inicirao mnogobrojne dijaloge i u tom kontekstu gledam i ovaj pokušaj dijaloga između Rimokatoličke i Srpske pravoslavne crkve na jednom konkretnom primjeru - proglašavanja svetim jednog rimokatoličkog hrvatskog svećenika koji je na toj dužnosti bio prije 70 godina. Za mene je to stvarno jedan veliki, mudar, pametan i poželjan potez.

Srđan Barišić: Meni je zanimljivo da se papin potez od strane hrvatske Katoličke crkve naziva odlaganjem kanonizacije Stepinca, dok u Srpskoj pravoslavnoj crkvi smatraju da je to stopiranje celog procesa. Očigledno je da su Vatikanu važniji ekumenizam i odnosi sa drugim hrišćanima nego tvrda crkvena struja u Zagrebu koja insistira na završetku, odnosno na ubrzavanju kanonizacije nadbiskupa Stepinca.

U isto vreme imali smo diplomatsku inicijativu Srpske pravoslavne crkve i državnog vrha Srbije ne samo oko Stepinca, nego i oko prijema Kosova u UNESCO. To je bila snažna diplomatska inicijativa na nekoliko frontova, uz podršku Rusije i Ruske pravoslavne crkve. Podsetio bih i na posetu predsednika Nikolića papi Franji. Nikolić je u izjavi nakon te posete rekao da mu je papa kazao da ne žuri sa kanonizacijom Stepinca.

Omer Karabeg: Koliko je lobiranje Srpske pravoslavne crkve i predsednika Nikolića doprinelo da papa donese takvu odluku?

Hrvoje Klasić: Lobiranja je sigurno bilo, ja bih to prije nazvao konzultacijama, ali uvjeren sam da papina odluka nije ničim uvjetovana, ta odluka je isključivo njegova. Mislim da o razlozima te odluke najbolje govori njegova izjava da moramo voditi računa o tome da nismo sami, da smo okruženi drugim ljudima i da naši postupci nikada ne smiju biti na štetu ljudi oko nas. Papa je očigledno dobio neke primjedbe i zamjerke povodom kanonizacije Stepinca i želi ih provjeriti.

Srđan Barišić: Slažem se da odluka pape Franje nije posledica nikakvog pritiska. Treba podsetiti da su i ranije pape vodile računa o tome da ne izazivaju tenzije, jer su odbijali da posete Srbiju bez saglasnosti Srpske pravoslavne crkve. Meni je interesantno oštro reagovanje hrvatskih i srpskih desničara, koji su svaki iz svoga ugla kritikovali papinu odluku da se formira katoličko-pravoslavna komisija za slučaj Stepinac.

U Hrvatskoj je Vatikan kritikovan zbog toga što konsultuje Srpsku pravoslavnu crkvu za nešto što je isključivo unutrašnja stvar Rimokatoličke crkve, dok se u srpskim desničarskim krugovima srpskoj crkvi prebacije što je prihvatila dijalog o Stepincu u kome se on više ne karakteriše kao zločinac, već se naziva kontroverznim kardinalom.

Omer Karabeg: Kako je u Hrvatskoj katoličkoj crkvi primljen ovaj papin potez? Zagrebači kardinal Bozanić ga je nazvao neočekivanim ekumenskim korakom bez presedana u povijesti.

Hrvoje Klasić: Ako me pitate da li bi Hrvatska biskupska konferencija donijela odluku da o ovoj stvari treba konzultirati pravoslavnu crkvu - uvjeren sam da ne bi, jer da su to htjeli onda bi to davno uradili, tako da mislim da je stav hrvatske Katoličke crkve upravo onakav kako ga je izrekao kardinal Bozanić u izjavi koju ste citirali. Što on intimno misli i što misli većina hrvatskog katoličkog klera - bojim se da je u suprotnosti sa onim što govori i radi papa Franjo.

Omer Karabeg: Da li su patrijarh Srpske pravoslave crkve i članovi Svetog sinoda reagovali na papin gest?

Srđan Barišić: Osim rasprave na majskom Svetom arhijerejskom saboru, na kome je odlučeno da se prihvati dijalog sa Rimokatoličkom crkvom o Stepincu i da se formira zajednička komisija, nije mi poznato da je bilo drugih zvaničnih izjava o tome. Ipak, tom pitanju je dat veliki značaj, s obzirom da se o njemu raspravljalo na Svetom arhijerejskom saboru. Znači - nije bilo dovoljno da se saglasi Sinod, već su morali da se konsultuju svi episkopi.

Omer Karabeg: Kakav je bio odnos Stepinca prema Nezavisnoj državi Hrvatskoj?

Hrvoje Klasić: Odnos nadbiskupa Stepinca prema NDH je bio vrlo složen, kakva je bila i njegova ličnost. On svakako varira tokom godina. Velika je istina ono što je rekao pravoslavni episkop Jovan Ćulibrk da svi mi - i srpsko i hrvatsko društvo - moramo biti spremni na nove pristupe, nove činjenice, nove interpretacije, između ostalog i kada je u pitanju i kardinal Stepinac. Da, on je prihvatio NDH kao državu hrvatskog naroda, on je bio nacionalist, on je bio gorljivi katolik, on je bio veliki antikomunist i te su odrednice velikim dijelom uvjetovale njegov odnos prema uspostavi NDH.

Taj odnos nije uvijek bio tako blagonaklon prema toj državi kao što je bio prvih dana i mjeseci po uspostavi NDH, bilo je tu i kritičkih tonova, ali ja se slažem sa svima onima koji smatraju da te kritike nisu bili dovoljno oštre i dovoljno glasne kao što su bile one koje je 1945. godine uputio novim komunističkim vlastima. S druge strane, mi danas imamo brojna svjedočanstva i potvrde da je Stepinac pomogao da se iz Jasenovca izvuku neke pravoslavne i židovske obitelji.

Znamo i za akcije Austrijanke Diane Budisavljević koja je organizirala spašavanje srpske djece iz ustaških logora. Te akcije je velikim dijelom logistički podržavao Karitas koji je bio važna poluga kardinala Stepinca. Ja mislim da je Stepinac bio kompleksna ličnost koja nije znala u potpunosti odgovoriti na izazove vremena - i to ne govorim isključivo kritički. Lako je biti general poslije bitke i lako je danas iz ove pozicije govoriti.

Ja osobno mislim da je možda trebao podnijeti veću žrtvu i da je trebao biti glasniji u kritici svojih svećenika. Siguran sam da se je nadbiskup Stepinac u vrijeme rata ponašao puno bolje od većine njegovih svećenika. Na žalost, mi danas u Hrvatskoj nismo otvorili temu o ponašanju katoličkog svećenstva za vreme NDH, sve se svodi na priču o Alojziju Stepincu, a zanemaruje čitav niz svećenika koji su vrlo aktivno sudjelovali u ustaškom pokretu. Da zaključim, mislim da Alojzije Stepinac nije bio ratni zločinac, ali da je u nekim osudama mogao biti glasniji i oštriji.

Srđan Barišić: Ja, na žalost, nisam dovoljno kompetentan da donosim bilo kakav sud o tome. Sve što se o Stepincu piše u Srbiji je u kontekstu etnokonfesionalne identifikacije posle građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije. Stepinac je prosto paradigma, pogotovo sa stanovišta desničara i političkih struja bliskih Srpskoj pravoslavnoj crkvi, on je paradigma uloge NDH u stradanju Srba. U dobrom delu srpske javnosti na Stepinca se gleda kao na nekoga ko je duvao u jedra NDH i ko je odgovoran za žrtve.

Kad je reč o radu katoličko-pravoslavne komisije, pitanje je koliko su dostupni svi dokumenti koji se tiču Stepinca. Pominju se izveštaji koje je apostolski nuncije u NDH slao u Vatikan i kaže se da bi oni mogli baciti novo svetlo na ulogu Alojzija Stepinca. S obizirom da je papa inicirao formiranje zajedničke komisije o Stepincu, veruje se da bi Vatikan mogao te dokumente staviti na uvid toj komisiji.

​Hrvoje Klasić: Ja moram priznati da nisam čuo za te dokumente, što ne znači da oni ne postoje. Otvaranje vatikanskih arhiva bilo bi važno ne samo zbog Stepinca, nego i zbog tadašnjeg pape Pia XII, koji je itekako bio kontroverzna osoba kad je riječ o njegovom ponašanju tijekom, pa i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Ja mislim da će Vatikan, ako otvori te arhive, ipak dobro paziti što bi iz te prepiske moglo eventualno kompromitirati papu ili nekakvo vatikansko tijelo koje je bilo u komunikaciji sa Zagrebom.

S druge strane, možda baš ti dokumenti mogu pokazati i baciti nekakvo pozitivno svjetlo na Stepinca, ali ja te dokumente nisam vidio i vrlo su rijetki oni koji su ih mogli vidjeti. Istovremeno, imamo izjave nekih drugih katolika koji se nisu uvijek slagali sa postupcima Alojzija Stepinca, kao što je njemački opunomoćnik u NDH Glez fon Horstenau ili spomenuta Diana Budisavljević koja nije bila baš blagonaklona prema njemu. Ona je govorila da Stepinac nije napravio sve što je mogao, međutim - treba uzeti u obzir da je Diana Budisavljević djelovala sa tolikom energijom da ju je teško bilo pratiti. Njoj nitko nije bio dovoljno angažiran.

Omer Karabeg: Kakav je bio Stepinčev odnos prema Jasenovcu?

Hrvoje Klasić: On je ubojstva u nekoliko navrata osuđivao. On je i o pokrštavanju Srba govorio da treba biti jedino, ako je uz dobrovoljni pristanak. Prema Jasenovcu nije baš bio posebno kritičan, ali je urgirao u nekoliko navrata. Međutim, i tu se mogu naći zamjerke, jer kada je reagirao na odvođenje ljudi, on je rekao da ih ne treba na nehuman način odvoditi, kao da je bilo humanog načina da se ljudi odvedu u koncentracijski logor.

Ne mogu reći koliko je on znao sve detalje o tome šta se dešavalo u Jasenovcu, iako je vjerojatno mogao naslućivati s obzirom da je nekih svećenika bilo i u Jasenovcu. On je reagirao na najstravičnije zločine za koje je znao, recimo, pisao je Paveliću o pokolju u Glini, međutim uvijek ostaje pitanje da li je mogao učiniti više. Pitanje je, međutim, da li bi Pavelić i njegovi krvnici išta učinili i da je on reagirao oštrije - što, naravno, ne abolira Stepinca - nego samo otvara priču o vrhu ustaške države koji se, s jedne strane, zaklinjao u kršćanstvo i Bibliju a, s druge strane, činio stravične zločine.

Omer Karabeg: Većina srpskih istoričara, da ne govorim o najširoj javnosti koja sve najgore misli o Stepincu, ima negativan odnos prema njemu i ne prihvata nikakva izvinjenja za ono što je on radio u NDH.

Srđan Barišić: Postoji struja umerenijih istoričara koji nisu ostrašćeni do te mere, ali je činjenica da je Jasenovac rak rana kulture sećanja u Srbiji. U tom kontekstu ide i odgovornost Alojzija Stepinca koji sublimira stradanje Srba u NDH skoro jednako kao Ante Pavelić. Sve to je jako obojeno snažnom vezom etniciteta i konfesije, koja je devedesetih godina pumpana do neslućenih razmera.

Omer Karabeg: Znači, Stepinac se u većinskom mišljenju u Srbiji direktno vezuje za Jasenovac?

Srđan Barišić: Da, zato što je Jasenovac simbol stradanja Srba i kada biste anketirali ljude ne bi vam znali reći ni za jedan drugi logor, niti bilo šta drugo o položaju Srba u NDH. U pojmu Jasenovca je akumulirano sve stradanje i to je tema koja je ušla u sve udžbenike.

Omer Karabeg: Verujete li da bi zajednička komisija katoličkih i pravoslavnih teologa, u kojoj će biti i predstavnici Vatikana, mogla postiće konsensus? Ovih dana je u organizaciji Hrvatskog katoličkog sveučilišta i Zagrebačke nadbiskupije održan naučni skup pod nazivom “Kardinal Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugog svjetskog rata”. Pored hrvatskih bili su prisutni i srpski istoričari, ali njihovi stavovi su bili dijametralno suprotni.

Hrvoje Klasić: Mislim da pet-šest pametnih ljudi može doći do konsenzusa, ali to ne bi promijenilo dominantno mišljenje u Srbiji i u Hrvatskoj. Inače, danas imate jako puno povjesničara koji govore o stvarima iz prošlosti o kojima ne znaju puno. Slučaj Stepinac je jedan od takvih. Sudski proces protiv njega vođen je u trenutku kada se gradila komunistička Jugoslavija, koja je imala brojne otvorene probleme sa Katoličkom crkvom, ne samo zbog njenog odnosa prema NDH, nego i zbog toga što je pomagala ratnim zločincima da pobjegnu, što je Vatikan stao na stranu Italije kad je u pitanju Istra, i tako dalje.

Imali smo vrlo složenu vanjskopolitičku situaciju u kojoj je crkva na neki način postala simbol mržnje prema Jugoslaviji. Zbog toga su nam i u slučaju Stepinca i u drugom slučajevima potrebne objektivne povijesne analize i timovi povjesničara koji će raditi na svim kontroverzama iz hrvatske, srpske i jugoslavenske povijesti 20. stoljeća. Treba staviti sve karte na stol, treba se suočiti sa prošlošću, a ne obračunavati se s njom u dnevnopolitičke svrhe.

Srđan Barišić: Kad je reč o tome ima li šanse da u komisiji bude postignut konsensus - poprilično sam skeptičan. Mislim da će u početku deo komisije, koji bude predstavljao Srpsku pravoslavnu crkvu, prvenstveno imati zadatak da opstruira taj proces koliko god je to moguće. Predpostavljam da će samo formiranje komisije trajati jako dugo i da će dosta vremena proći do njenog prvog sastanka. Čak i ako dođe do nekog usaglašavanja, bojim se da će efekti tog dogovora biti krajnje ograničeni, jer je reč o stvarima koje su postale deo identiteta, a tu se teško bilo šta može promeniti.

Omer Karabeg: Mislite li da će na kraju ipak doći do kanonizacije kardinala Stepinca, i ako se u zajedničkoj komisiji ne postigne konsensus, jer je vrlo teško predpostaviti da bi srpski teolozi smatrali prihvatljivim da se kardinal Stepinac proglasi za sveca?

Hrvoje Klasić: Katolička crkva ima svoje kriterije kako i zašto nekoga proglašava svetim. Ovaj potez pape ima za cilj da se kanonizacija Stepinca oslobodi bilo kakvih mračnih strana i repova iz prošlosti, ali Alojzije Stepinac nije trebao biti kanoniziran zbog svoje uloge u NDH, nego zbog svog antikomunizma, odnosno zbog svog otpora Jugoslaviji i Titu i zbog žrtve koju je osobno podnio, jer nije napustio Hrvatsku nego je ostao ovdje i tu umro. Ono što će se tijekom rada mješovitog povjerenstva Katoličke i Srpske pravoslavne crkve otkriti neće biti presudno ukoliko se ne pojave neki vrlo eksplicitni dokazi da je Stepinac odgovoran za nekakve velike zločine.

Ukoliko sve ostane na razini toga da je on možda mogao više učiniti, ali nije - glavni razlog za kanonizaciji biti će da je on stradao kao antikomunist, kao netko tko nije htio napustiti svoje vjernike. U tom slučaju on će biti kanoniziran, ali to je stvar Katoličke crkve i njezine odluke. U svakom slučaju vrlo je mudro od pape Franje što je odlučio da se barem pokuša doći do odgovora da li je osoba, koju jedna strana smatra svetom, počinila neke grube prekršaje zbog kojih bi možda ta svetost bila dovedena u pitanje.

Srđan Barišić: Slažem se da je to čisto teološko pitanje i na toj osnovi će biti i doneta odluka o kanonizaciji. To je, uostalom, interna stvar crkve. Meni je intresantna izjava kardinala Bozanića koji je obrazlažući papinu inicijativu rekao da papa želi da Srpska pravoslavna crkva upozna argumente zašto je Stepinac svet i da se njegova kanonizacija dogodi u, kako je rekao, “boljem ozračju odnosa dviju crkava“. Time je kardinal želeo da - ne dovodeći u pitanje papin autoritet- stavi do znanja da će do te kanonizacije doći na ovaj ili onaj način. Mi smo sličnu situaciju imali sa kanonizacijom vladike Nikolaja Velimirovića, koji je bio sporan za građansku javnost u Srbiji.

Međutim, sa teološkog aspekta postoje neke stvari koje je teško pobijati racionalnom argumentacijom. Tako je i sa Stepincem. To je interna stvar Katoličke crkve - šta god ko mislio o tome. Mislim, uostalom, da to nije niti prvi, niti poslednji sporni kanonski proces u hrišćanstvu. Imali smo skoro slučaj kanonizacije jednog franjevačkog misionara u Sjedinjenim Američkim Državama kojoj su se protivili neki potomci starsedelaca optužujući ga da je silom pokrštavao domoroce i uništavao njihovu kulturu, ali ga je Katolička crkva proglasla za sveca rukovodeći se svojim teološkim argumenatima.