Jutro u Bapskoj, na granici Hrvatske sa Srbijom. Maglovito i veoma hladno.
Iako promrzle, izbjeglice se ne žale previše. Iz sata u sat sve ih je veći broj koji ulaze u Hrvatsku. Zahvalni su Hrvatskoj na brizi, ali svejedno žele što prije u Sloveniju, a zatim i na svoje krajnje destinacije – Njemačku, Austriju, Norvešku, Švedsku.
Sretni su što su na korak do Europske unije i što bi mnogi od njih isti dan mogli već biti u Sloveniji.
Omar iz Sirije kaže za RSE da nije više mogao gledati ubijanja i patnju svoga naroda. Završio je studije i sanjao je o boljem i ljepšem životu - želio je osnovati obitelj. Ali rat u Siriji koji ne jenjava, sve je planove promijenio.
Situacija na granici između Srbije i Hrvatske
Situacija na granici
Na granici Srbije s Hrvatskom situacija izgleda prilično kaotično. Do dvije tisuće ljudi naslonjeno je na ogradu koju čuvaju policajci i svi žele što prije ući u Hrvatsku.
Ljudi su jako nervozni, a između dvije skupine došlo je i do tuče. Počeli su da se gađaju flašama i bez obzira na veliki broj policajaca izgledalo je da bi situacija mogla izmaći kontroli. Mnogo je djece. I ono što je najteže bilo gledati je kada je počela tuča, upravo se događala tamo gdje su bili najmlađi, a roditelji se nisu željeli skloniti, jer bi tako izgubili red i mnogo bi im teže onda bilo da se vrate i uđu u Hrvatsku.
Ljudi su okruženi smećem, stoje u blatu, a oni s kojima smo razgovarali kažu kako čekaju već šest sati i da im sve to jako teško pada.
Noć pada, puše jak vjetar, sve je hladnije i plač djece dopire sa svih strana. Mnogo je volontera koji pokušavaju olakšati situaciju izbjeglicama, li i oni i policajci se slažu da je ovo nehumano, posebice prema najmlađima.
Na desetine je medijskih kuća koje prate situaciju u Berkasovu, a ona je, čini se sve teža. Vidjeli smo i da ljudi pokušavaju sami preći granicu ilegalno preko kukuruzišta. Policajci ih vide, vraćaju, a u neobaveznom su nam razgovoru policajci kazali i kako tokom noći neki, ipak, uspiju preći granicu, jer noći su bile maglovite i dosta je teško kontrolirati situaciju.
„Krenuo sam prvo u Njemačku, a onda možda u Dansku ili Švedsku. Tamo je dobro za Sirijce, i dobro se postupa prema Arapima. Inače, osjećam se beznadno, kao beskućnik, ali nisam imao izbora. Krenuli smo 12. listopada iz Sirije, i evo deseti je dan putovanja. Iz Sirije smo došli u Tursku, zatim Grčku, Makedoniju, Srbiju i evo nas u Hrvatskoj.“
RSE: Da li vam je bilo hladno zadnju noć?
Omar: Da, spavali smo u šumi.
RSE: Gdje vam je obitelj?
Omar: Razdvojeni smo, jedni su u Njemačkoj, drugi u Švedskoj, Siriji, Rumuniji.
RSE: Što vam je plan?
Omar: Ja sam bio učitelj engleskog jezika u Siriji, a imam i diplomu iz ljudskih resursa. Radio bih bilo što da zaradim novac, a također želim i sigurnost.
Izbjeglice, umotane u UNHCR-ove deke, mirno čekaju na ukrcaj u autobuse koji će ih prevesti do prihvatilišta u Opatovcu. Tu će se odmoriti, dobiti tople napitke, hranu i krenut dalje za Sloveniju.
Noser, kao i tisuće njih bježi od rata:
„Sigurnost je najveći razlog što sam tu. Trenutno sam dobro. Na putu sam mjesec dana i prošao sam strašno iskustvo. Bježimo od talibana. Oni ubijaju afganistanski narod. Idemo u Njemačku, ja i moji prijatelji. Želio bih unaprijediti svoje obrazovanje i ponovo se sastati s obitelji u Siriji. Nisam imao novaca da ih povedem – trebalo je 1.500 dolara. Najteže je čekanje na granicama, ovdje smo već dan i pol. Hladno je, nema smještaja. Ne možemo ništa sem da čekamo.“
Najteže je onima s djecom – na tisuće ih je, promrzlih, koji po cijelu noć čekaju na graničnim prijelazima, bez ikakvih informacija kuda će dalje. Mnogima su obitelji već u Zapadnoj Europi, ali se sada boje da zbog situacije koja se komplicira do svojih najmilijih neće uspjeti stići, te da će biti vraćeni.
Emir Ali iz Sirije kaže:
„Prvo ćemo u Austriju, a onda ćemo odlučiti za dalje. Dobro sam, samo je situacija na graničnom prijelazu patetična. Spavamo na vlažnoj zemlji. Hladno je i dugo se čeka.“
Iako ih je tisuće koji svaki dan uđu u malo mirno slavonsko mjesto Bapska, stanovnici kažu da njihov dolazak i prolazak uopće ne osjete. Policija o svemu itekako dobro brine, a oni s ovim ljudima suosjećaju jer su isto prolazili devedesetih godina.
„Mi smo se nudili da pomažemo i nosimo hranu. Nešto smo već nosili. Ima ljudi koji svaki dan nose. Žao mi je mnogo te djece. Mali su, bosi i smrznuti. Mi smo ovo isto prošli. Zato mi je ovo mnogo teško gledati“, kaže nam mještanin Bapske.
Na Berkasovu više od deset tisuća izbjeglica čeka da uđu u Hrvatsku. U Hrvatskoj provedu do 24 sata. Nakon prihvatilišta odlaze u Tovarnik gdje im volonteri Crvenog križa dijele vodu, voće i hranu, a policija ih, u skupinama od po dvadeset, ukrcava na vlak.
