Prijedorska regija, 23 godine nakon stravičnih zločina, koncentracionih logora i masovnih ubistava, oprostila se od 30 žrtava stradalih 1992. godine. Među njima su i otac i sin Mehmed i Sead Kadić. Pronađeni su u masovnoj grobnici Tomašica. Uz njih, smiraj su našle i žrtve iz drugih grobnica - Korićanske Stijene, Hrastova Glavica, Jakarina Kosa…
Upravo taj podatak pokazuje i kolike su razmjere zločina, kaže Edin Ramulić iz prijedorskog Udruženja "Izvor".
„Radi se o ljudima koji ekshumirani u različitim periodima, neki od njih još 1998. pronađeni, u onim prvim masovnim grobnicama, a koji su tek sada konačno identifikovani, kao što je, recimo, Murija Crnjenković iz jame Hrastova Glavica. Ovo govori o tim razmjerama zločina, ali isto tako govori i o tome kako ustvari sve skupa jenjava nakon prošlogodišnje velike masovne dženaze i pronalaska masovne grobnice Tomašica, a što opet govori da, ako bude išlo ovim tempom, mnoge porodice neće dočekati to da ukopaju svoje.“
Paralelno, pravda, smatra Ramulić, nije dostižna u jednakoj mjeri.
„Ovaj broj žrtava, i ovih trideset, mi nismo u toku prošle godine imali toliko istraga, nismo imali uopšte taj srazmjer prema broju koliko je prošle godine ukopano i ove. Nemamo istrage. Imamo podignute optužnice, a to bi trebalo da prati. Tu država ne reaguje da se procesuiraju, da se istraže sve okolnosti kako su ti ljudi ubijeni, kako bi smiraj našle kako porodice tako i duše mrtvih, a i kako bismo mi bili oslobođeni od tih ljudi, da jednostavno ne živimo s njima, da ne trpimo od tog neprocesuiranja ratnog zločina.“
Zbog sporosti pravosuđa većinu počinilaca, vjerovatno, nikada neće stići kazna. Niihove žrtve sreću ih svakodnevno. Zna to dobro i Mirsad Duratović koji je imao 17 godina kada je u maju 1992. godine iz svoje kuće u Prijedoru odveden u logor Omarska, a potom i Manjaču i Trnopolje.
„Porodica rastrgnuta, otac ubijen, brat koji je imao 15 godina ubijen, did, nana, stričevi, strina - 56 članova moje porodice je ubijeno. Teško je opisati taj osjećaj kad stojite ili sjedite s nekim ovako preko stola koji vas je prije par godina ispitivao u logoru Omarska, a vi danas odete kod istih ljudi i tražite da vam se prizna status logoraša, da vam se prizna status civilne žrtve rata. Od nekog ko vam je sve to učinio očekujete da vam prizna sad to, da vam da pravo!“, kaže Duratović.
A kako su izgledala ispitivanja u logoru naveli su i svjedoci u Haškom tribunalu.
„Koliko ja znam, bilo je ljudi koje izvedu, pa tuku, tuku, i uvedu ga unutra, a on je mrtav. Donesu ga, samo ga bace unutra, u sobu. A bilo je ljudi koji se nisu ni vratili, i ne zna se za njih ni danas.“
„Oni koje sam zatekao u toj prostoriji, rekli su mi da imaju 'igranku', i kao, kud si baš došao sinoć, jer ova grupa je najgora, ova smjena. 'Igranka' se sastojala od položaja koji mi je ujedno i objasnio zašto je krv na određenoj visini od poda bila po čitavoj sobi. To je položaj – kleknuti na koljena, ruke na leđa, a čelom biti oslonjen na zid. Tako smo morali svi prići zidu, u krug, pa bi stražari ušli, tuča, u glavu, u leđa, razbijanje faktički nosa, zuba, čela, arkada. Između ostalog, bila su dva momka kojima je bilo polomljeno u skočnom zglobu, jer nisu razmišljali o tome da im neko može stati na skočni zglob pa im slomiti i to. To je bila 'igranka'.“
Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida, kaže kako žrtve iščekuju da Tribunal u Hagu presudama Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću da svoj sud o zločinima u ovom području.
„Do sada, po zvaničnim brojkama, negdje oko 4.000 Bošnjaka je ubijeno samo sa prostora opštine Prijedor, ne računajući druge opštine Bosanske Krajine. To su tužne činjenice koje ukazuju na ogroman zločin koji se desio na tom prostoru i koji nije na adekvatan način još uvijek kažnjen. Svi čekamo presudu najodgovornijim, to su Mladić i Karadžić.“
U prijedorskoj regiji traga se za oko 1.000 žrtava, Bošnjaka i Hrvata, koje su ubijene 1992. godine.