Nema zapravo ničeg spornog u vojnoj akciji Oluja. Pravo je svake zemlje da, nakon godina okupacije, terora nad lokalnim stanovništvom i višegodišnjih neuspjelih pregovora pod patronatom i pravilima međunarodne zajednice, krene u oslobađanje svoga teritorija. Nema niti jedne relevantne međunarodne instance koja bi akciju Hrvatske vojske od prije 20 godina proglasila nelegitimnom.
Utoliko je i obilježavanje te akcije legitimno pravo Republike Hrvatske. Dvadeseta obljetnica će se, uz uobičajene manifestacije sa središtem u Kninu 5. kolovoza, obilježiti i vojnim mimohodom u Zagrebu dan ranije, na dan kada je Oluja krenula. Mimohodneće biti samo vojni, ali je vojna parada ta koja izaziva pozornost. Službeno nije objavljeno, ali svi mediji unisono špekuliraju - pa je pretpostavka da su brifirani iz istog ''dobro obaviještenog izvora'' - da je sudjelovanje vojnika stranih zemalja u mimohodu krajnje neizvjesno. Izvjesno je jedino prisustvo stranih diplomatskih i vojnih izaslanika na tribini.
Koliko je toj činjenici kumovalo glasno negodovanje iz Vlade Srbije i interevencija kod nekih zemalja, koliko hrvatsko kasno pozivanje i razmimoilaženje u vrhu oko održavanja mimohoda, a koliko autonomna procjena svake zemlje, teško je sa sigurnošću reći.
Bilo kako bilo, neki su upitnici ostali i nakon dvadeset godina.
U interesu je normalnog razvoja demokratskog društva u Hrvatskoj, mira i suradnje u regiji i u Evropi, suočavati se s pitanjima koja su ostala. Razrješavati nesporazume, a ne ih produbljivati.
Oluja jest bila legitimna i profesionalno urađena vojna akcija, ali nije bila bezgrešna. U njoj je bilo zločina, i to masovnih, ali ona nije zločinačka operacija.
Oluja jest bila legitimna i profesionalno urađena vojna akcija, ali nije bila bezgrešna. U njoj je bilo zločina, i to masovnih, ali ona nije zločinačka operacija. Nakon nje je došlo do egzodusa domaćeg srpskog stanovništva, priželjkivanog od strane tadašnjih hrvatskih vlasti, ali one ga nisu organizirale.
U tim složenim okolnostima bilo je bitno kako će se postaviti država i njezine institucije, kako građani i civilno društvo. Nakon početnog trijumfalizma, pa tuđmanovskog negiranja bilo kakvih zločina i niza državnih poteza kojima je izbjeglim Srbima praktički bio onemogućen povratak, polako je nastupilo mirnije vrijeme u kojemu su se stvari počele popravljati. One koje su se mogle – povratk, obnova, uključivanje Srba u institucije i zakonsko jamčenje prava. Počela su i suđenja za ratne zločine. Sve je to bio mučan proces, popraćen brojnim preprekama. Hrvatski put u Evropsku uniju bio ključni poticajni faktor za stabilizaciju prilika. Neobuzdani nacionalizam, njegovan u Tuđmanovo vrijeme, privremeno se povukao. Novu evropsku politiku promovirale su i postigle neke rezultate sve vlade i oba predsjednika u proteklih 15 godina. Dolaskom Tomislava Karamarka na čelo poraženog HDZ-a ta se stranka, u pokušaju vraćanja na vlast, ponovno priklonila nacionalističkoj desničarskoj retorici, koja ne pomaže pomirenju i zarastanju ratnih rana. Ovaj put lijevo-liberalna strana političkog spektra odgovorila joj je, ne na tragu detuđmanizacije kojom je dva puta porazila HDZ, već prigrljujući ostavštinu prvog predsjednika.
To se predizborno nadmetanje odražava i na proslavu ovogodišnje obljetnice Oluje. Milanovićeva je Vlada, vjerojatno u želji da donekle anulira kninsku proslavu, na kojoj su za ljevicu rezervirani samo zvižduci i ponižavanje, osmislila vojnu paradu u Zagrebu. HDZ, kao i predsjednica države, u početku su se protivili, naslućujući manevar, ali su odustali.
Dok se postigao dogovor za kvalitetne pripreme obilježavanja jubilarne godišnjice Oluje ostalo je premalo vremena. Za razgovor i konsenzus o svim aspektima Oluje pogotovo. A nema ni volje. U predizborno vrijeme, isprazno domoljublje lakši je put do masa.
Sada je parada pred vratima.
Srpsko žestoko protivljenje dočekano je očekivano na nož. „Kako bi bilo da je u Banjaluci organizovana parada povodom akcije u Srebrenici?'', izjavio je ministar vanjskih poslova Ivica Dačić srpskim medijima. Odabirući takve ''argumente'' protiv vojne parade u Zagrebu srpska se vlast sama blamirala. Politikanstvo se uvijek vraća kao bumerang.
Oluja kao vojna akcija oslobođenja okupiranih dijelova Hrvatske ostaje potpuno nesporna. Njeno obiljažavanje nosi aktualne poruke. Svaka razumna politika uvažavat će i zločine koji su se dogodili i žalostan egzodus srpskog stanovništva. I nastojati ispravljati što je moguće ispraviti. Ti su aspekti Oluje i danas kamen smutnje. Kada će to prestati biti?
Pojednostavljeno – Oluja će biti samo povijest kada Srbija prizna svoju primarnu odgovornost za rat, a Hrvatska svoju za odnos prema domaćim Srbima.
