U četvrtak, 9. jula, navršava se 20 godina otkako je Nino Ćatić, ratni reporter iz Srebrenice, uputio dramatičan apel za pomoć ovom gradu. Pomoć je izostala, ubijeno je više od 8.000 ljudi, među kojima je bio i Nino. Majka Hajra već dvije decenije bezuspješno traga za njegovim posmrtnim ostacima.
Početkom jula 1995. godine snage bosanskih Srba koncentrisale su se oko Srebrenice. Obruč se stezao, a oko 40.000 stanovnika, tražeći spas, izbjeglo je u bazu holandskog bataljona u Potočare.
Ratni reporter iz Srebrenice Nino Ćatić lošim radioamaterskim vezama uputio je apel za pomoć.
„Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano pridolaze u bolnicu. U bolnicu je trenutno dovučeno sedamnaest poginulih, pedeset sedam teže ili lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima?“
U svom izvještaju Nino je predosjetio da je kasno za Srebrenicu, da je ostavljena na milost i nemilost srpskim snagama.
„Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Populacija u ovom gradu nestaje. Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi? Bojim se da za Srebrenicu neće više biti ništa.“
Ninove crne slutnje su se i obistinile. Srebrenica je pala, a u genocidu je ubijeno više od osam hiljada ljudi. Među njima i Nino.
Njegova majka Hajra već dvije decenije bezuspješno traga za istinom. Sama odlazi na mjesta masovnih grobnica.
„Ja sam ušla gore, u minsko polje, na tom mjestu gdje je on ranjen, međutim, nisam ništa našla. Nešto dalje našla sam jednu lobanju. Nisam ni pomislila da je njegova, jer je bila dalje. Možda je moj Nino gore, među onim tijelima koja još nisu identifikovana. Živim od 11. do 11. jula. Sve mislim – hajd, ovog jedanaestog ću ga ukopati. Pa ovog jedanaestog, pa ovog jedanaestog, pa dvadeset godina ja još nisam došla do njegovih posmrtnih ostataka.“
Hajra je ranije, u Memorijalnom centru, ukopala muža i gubi nadu kada je u pitanju sin Nino, ali nastoji da istraje u svojoj borbi.
„Bojim se da neću nikad doći do njega. Kažem: da je meni doći do njegovog malog prsta, da mu obilježim mjesto. Muža sam ukopala, pa čovjek ima nekako neki smiraj, tamo sam njegove kosti smirila. Zaista, kako koja godina, ja gubim nadu, ali moram se boriti. Moram da istrajem dok sam živa.“