Nedavno formirano Udruženje rediteljica i reditelja Bosne i Hercegovine izdalo je saopštenje povodom sto dana rada novoizabranih vlasti u oblasti kulture, i to na svim nivoima – od državnog do kantonalnog. Tim povodom razgovaramo sa uvaženom rediteljicom Jasmilom Žbanić, predsjednicom udruženja.
RSE: Prvi javni istup vašeg udruženja je, rekao bih, objektivizirana ocjena odnosa vlasti prema vašim potrebama?
Žbanić: Mi smatramo da imamo puno veći potencijal od onog koji se koristi. Zbog toga smo oformili Udruženje redatelja i redateljica. Napravili smo prezentaciju za sve nivoe vlasti, gdje smo objasnili koliko jedna zemlja može dobiti od kulture, od filma i od teatra. Nakon toga smo napravili naše kratkoročne i dugoročne zahtjeve. Nakon 100 dana komunikacije, odlučili smo da provjerimo šta je vlast na svim nivoima uradila. Negdje se pokazalo da su vrlo brzo reagovali, kao na državnom nivou. Vraćen je dio budžeta koji je bio prije četiri godine. Nije bilo idealno, ali barem je to bio prvi korak.
RSE: U vašem saopštenju za javnost u nekoliko navrata ističu se pojmovi: razumijevanje ili shvatanje situacije u kojoj se kultura nalazi. Ne hoteći osporiti vjerodostojnost ili dobronamjernost nekih ljudi, moram, pozivajući u pomoć vlastito dugoročno iskustvo, reći da obećanja nikada nije nedostajalo?
Žbanić: Koliko je krivica politike, koja je vrlo često zabavljena nekim drugim problemima, ponekad i ne dobronamjerna, toliko je, ne u istoj mjeri, i krivica kulturnih radnika, koji se nisu ni pobunili i rekli šta žele ili zahtijevaju na agresivniji način. Budžeti nisu smjeli da se smanjuju jer nam nisu omogućeni ni minimalni uslovi za rad. Sada ih nema i mi smo odlučili da se organizujemo u Udruženju redateljica i redatelja. U cijeloj BiH naši problemi su isti. Smatram da moramo komunicirati sa vlastima. Bez obzira na naše vrlo različite političke opcije, čak i u samom udruženju, moramo zahtijevati profesionalne standarde koji se trebaju desiti.
RSE: Meni se čini da je upravo tu problem jer uz nedostatak dobrih namjera ili dobre volje, naklonosti prema kulturi, ne smiju se preskočiti ni nedostaci kompetencija. Bojim se kako se kultura najčešće prepušta u ruke ljudima koji su limitirani da prepoznaju bitno od nebitnog?
Žbanić: Imala sam razgovor vezano za jednu osobu koju smatram vrlo nekompetentnom. Pitala sam članove stranke zašto su postavili tu osobu. Rekli su mi da je ta osoba puno uradila za stranku i da nisu imali gdje, nego su je tu „uvalili“. Postavljaju se nestručni kadrovi jer je kultura nešto što mnoge političke stranke smatraju posljednjom i najnebitnijom, zato što joj je budžet najmanji pa je zbog toga i najnebitnije ministarstvo. Nažalost, nemaju nikakve veze sa kulturom, na sastancima ne znaju razliku između TV serije i filma.
RSE: Na državnom nivou uopšte nema nadležnog ministarstva. Budžet za kulturu obično se krčmi po, javnost malo znanim, kriterijima?
Žbanić: U prošlom sazivu Vlade nije postojala želja da se evropski fondovi uvedu u BiH. Mi smo, prema podacima Ministarstva civilnih poslova, izgubili 220 miliona eura od IPA fondova zato što BiH nije imala državnu strategiju za kulturu 2015 – 2020 godine. EU je rekla da nam može dati novac, ali ne na entitetskim nivoima, nego državi BiH, kada bude imala strategiju. Ljudi iz RS to nisu željeli, a kulturni radnici su izgubili 220 miliona eura.
Kada pričamo sa kolegama, mnogi od njih za to nisu ni znali. To se mora promijeniti. Cilj nam je da što više sredstava uđe u BiH i da radimo. Kada radimo, zapošljavamo nove ljude, dovlačimo novac iz EU koji trošimo u BiH. Smatramo se vrlo produktivnom industrijskom granom. Kada bi bilo razumijevanja, ovo bi mogla biti vrlo profitabilna industrijska grana, kao što u Americi jeste treća po redu.
RSE: Pretpostavljam da ste svega toga i bili svjesni kada ste formirali Udruženje redateljica i redatelja iz BiH u cijeloj BiH. Tako se lakše može djelovati na državni nivo?
Žbanić: Sarajevo je jako „sarajevotentno“ u nekom lošem smislu riječi. To znači da ljudi iz Sarajeva ne znaju šta se dešava u Mostaru, Tuzli ili Banja Luci. Ovo je pokušaj da se izađe iz klaustrofobije samozaljubljenosti Sarajeva. Cilj nam je djelovati u svim područjima zemlje, da pokušamo zajedno, kroz solidarnost i poštivanje našeg posla i profesije, podići nivo. Zato što ne postoji dovoljno sredstava u drugim kantonima, ide se na strašnu provincijalizaciju kantona. Zbog toga kultura ne pomaže ljudima da idu naprijed, nego se kroz raznorazne aktivnosti ljudi vraćaju unazad stotine godina.
RSE: Bojim se kako upravo na entiteskim i kantonalnim nivoima ministri, barem ovi što utiču na filmsku industriju, nisu baš posve uvjerljivi kad je razumijevanje značaja filmske industrije u pitanju?
Žbanić: Dolazi vrijeme, i mora doći vrijeme, da ljudi shvate koliko je dobro za određene sredine kada imaju produkciju – teatarsku, filmsku, likovnu. To je dobro i za građane i za ekonomiju zemlje.
Daću vam jedan primjer. Hrvatska je, sa određenom mjerom poticaja, napravila potpunu revoluciju. Igra prijestolja, američka serija, se snima već nekoliko sezona u Hrvatskoj. Za tri mjeseca, Hrvatska je zaradila 43 miliona eura pružajući usluge servisa. To je jedna ekološki vrlo čista proizvodnja.
I mi možemo nešto tako vrlo lako uraditi, samo treba objasnili na državnom nivou šta uraditi da država BiH postane atraktivna. Dešava se da filmovi, čija je radnja smještena u BiH, se snimaju u Bugarskoj, Hrvatskoj, Srbiji, zato što postoje određene olakšice koje omogućavaju producentima da idu tamo. Kroz takve vrste poslova, zapošljavamo veliki broj ljudi, punimo hotele, restorane, taksije. Ljudi moraju da shvate da kultura nije parazit. Ne želim da uđem u područje u kojem mi treba da pričamo koliko kultura utiče na naš duh, na naše samopoštovanje, na naše dostojanstvo, na obrazovanje, na poeziju, na ljepotu, na uživanje u životu. Mi smo ubijeni u pojam, ne vidimo nove vizije, nove mogućnosti. Kao u šahu. Potpuno smo u šah-matu zato što poezije nemamo u svakodnevnom životu. Donekle smo i sami krivi. Sada to pokušavamo da ispravimo.
Naše udruženje je tu da pričamo i da jedne druge guramo. Princip ovog udruženja bi trebao biti da je svaki uspjeh moga kolege ili kolegice, moj uspjeh, zato što nas to vuče dalje. Kada Danis Tanović dobije Oskara, meni to lično pomaže jer kada pošaljem svoj film, ljudi kažu – film je iz BiH, kao i Danis, daj da pogledamo taj film. Moj uspjeh pomaže drugim kolegama. Mi se moramo ujediniti i ići dalje. Moramo shvatiti da je ova vrsta podjela nešto što našu profesiju ograničava.
Nemamo nikakvih političkih pretenzija. Mi smo potpuno različitih političkih opcija. Među nama su totalni ljevičari i anarhisti, desničari, konzervativni ljudi, vjernici i nevjernici. To je miks različitih ljudi, različitih karaktera, koji treba da vode računa o svojoj profesiji.
Jedna od stvari koju ćemo raditi u drugoj polovini godine je da ukažemo građanima BiH redateljice i reditelje u istoriji naše zemlje, koliko su njihovi radovi nama značili. Tako ćemo uskoro, sa Filmskim centrom Sarajevo i Kinom Meeting point, organizovati retrospektivu svih filmova Hajrudina Šibe Krvavca. Mnoge generacije uopšte ne znaju njegov rad, a nama je stalo da se pokaže koliko je taj redatelj uticao na generacije ljudi, koliko nas djelo jednog redatelja oblikuje kao ljude, kao profil, da bismo objasnili koliko je sada, ono što mi radimo, bitno za neke buduće generacije. Ne želim da zvučim pretenciozno, ali stvarno mislim da ne postoje redateljice i redatelji, da bi BiH izgledala potpuno drugačije.
RSE: Jedan dio mojih kolega, ali i ukupne kulturne javnosti, ostao je pomalo u dilemi - zašto vaše udruženje, pored postojećeg Udruženja filmskih radnika?
Žbanić: Mi smo Udruženje koje okuplja samo reditelje i rediteljice iz svih oblasti medija - i teatra i filma. Naše kolege iz teatra su isključeni iz Udruženja filmskih radnika. Nama je stalo da govorimo o našoj profesiji, bilo da se radi o teatru, filmu, TV ili radiju.
Naše potrebe su dosta različite ali imamo puno zajedničkih tačaka. Sarađujemo sa Udruženjem filmskih radnika, imamo iste ciljeve, ali neke stvari se razlikuju. Smatramo da je došlo do određene birokratizacije pristupu, i filmu i teatru. Mi to želimo promijeniti.
Prvu stvar koju smo tražili je da se veliki broj redatelja i redateljica uključi u javne institucije, u upravne odbore, da se prijave da budu direktori. Mislim da će se uskoro vidjeti da je taj naš rad rezultirao nečim dobrim. Nadam se da će oni biti izabrani za upravne i nadzorne odbore i da će se slika odmah promijeniti. Vodimo računa o rediteljima i redateljicama. Želimo da budu zaposleni, da rade, da što više pozitivno utiču na promjene u BiH.
