Udžbenici istorije, historije ili povijesti u Srbiji, Hrvatskoj i BiH više su sredstva političke borbe nego nastavne alatke uz koje bi učenici mogli da doista shvate događaje iz prošlosti. To je, između ostalog, jedan od problema na koje su u petak ukazali istoriografi iz ovih zemalja na beogradskoj koferenciji o stanju istorijskih udžbenika. Odnos prema ratovim iz devedesetih možda je i najveća tačka razdora – svaka od tri strane predstavlja sebe kao neupitnu žrtvu, bez kritičkog sagledavanja sopstvenih grešaka, upozorili su stručnjaci na panelu koji je organizovao Fond za humanitarno pravo.
Uz tek poneki izuzetak, u udžbenicima na prostoru bivše Jugoslavije ostali su svi argumenti koji su korišćeni u ratnim ideologijama država, rekla je Dubravka Stojanović, sa Univerziteta u Beogradu.
"Činjenica da su linije fronta povučene u ratu sećanja iskopane tačno po linijama šančeva u ratovima devedesetih dokazuje da se u tumačenju prošlosti skladište rezerve iza kojih konflikt može ponovo da počne", kaže Stojanovićeva i navodi primere iz udžbenika istorije u Srbiji:
„Sami ratovi danas objašnjavaju se i dalje isključivo kao posledica separatizma Slovenije i Hrvatske koje su jedine optužene za rušenje zemlje, gotovo od reči do reči na način na koji je to činio Slobodan Milošević. U više knjiga možemo naći i odgovornost Nemačke i Vatikana, baš kao u poznatim teorijama zavere.“
Kada je reč o žrtvama, dodaje Dubravka Stojanović, u fokus se stavljaju one koje dolaze iz srpskog nacionalnog korpusa.
„Navodim jedan primer, gde piše ovako, u zagradi: ’Pogromi civila, Srba, Hrvata i muslimana, ostavili su za sobom masovne grobnice.’ I onda ide jedan niz, obratite pažnju šta je u tom nizu: Pakrac, Medački džep, Ovčara kod Vukovara, Gospić, Kazani kod Sarajeva, Kozarac, Foča, Šipovo, Bratunac, Srebrenica. Vidimo da na spisku pretežu zločini nad srpskim narodom, čime se ponovo podvlači njegova pozicija najveće žrtve, pa čak i u ratovima devedesetih“, konstatuje beogradska istoričarka.
U nastavnom planu Hrvatske Domovinski rat se prikazuje kao što se u bivšoj Jugoslaviji prikazivala Narodnooslobodilačka borba, kaže Snježana Koren, sa Sveučilišta u Zagrebu.
„Dakle, što se koristi – snažan i emocionalni jezik, detaljni prikazi vojnih operacija u tekstu i na kartama, naglasak na vlastita stradanja, portreti ratnih heroja koji se učenicima nude kao modeli za identifikaciju. Dakle, sve one strategije koje se više ne smatraju prikladnima za proučavanje Drugog svjetskog rata, sada su našle svoje mjesto za proučavanje rata u devedesetim“, ističe zagrebačka istoričarka.
Udžbenici u Bosni i Hercegovini podeljeni su, kao i samo društvo, u etničkom ključu, kaže Vera Katz, sa Instituta za istoriju u Sarajevu. Ona dodaje da su podele u školskom gradivu danas veće nego odmah po završetku rata i daje primere koji pokazuju da gradivo u udžbenicima istorije podstiče decu na pozitivne stereotipe prema narodu kojem pripadaju:
„Pa tako, Bošnjaci su panbosanski orijentirani, stalno moraju sebi i drugima da dokazuju legitimitet vlastitog identiteta, odlikuju se uzvišenom moralnošću u različitim istorijskim periodima, a osim pasivne patnje, u jednom udžbeniku podcrtane su i najveće žrtve koje je bošnjački narod pretrpio u svim ratnim periodima tokom 20. stoljeća“, kaže Vera Katz i dodaje:
„Što se tiče Srba, oni su hrabri, niko ih ne razumije, progresivni su, slobodoljubivi...“
A, deca koja uče iz hrvatskih udžbenika će, dodaje Vera Katz, saznati da pripadaju najstarijem narodu u BiH:
„Srbi su prije Osmanskog carstva, prema tome, u Bosni i Hercegovini živjeli negdje malo u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini, a Osmanlije su ih premjestile na zapad. Naravno, posljedica Osmanskog carstva je postojanje muslimana, a zaključak je da su Hrvati temeljni narod u BiH.“
Dubravka Stojanović smatra da se, iako mnogi istoriografi ističu da proučavanja događaja iz devedesetih nije moguće, jer „nema istorijske distance“, oni treba da uđu u nastavni plan i program, ali kao multiperspektivnost.
„Dakle, da ne idemo na to – šta se desilo u ratu, ko je počeo rat, je l’ to bila agresija ili građanski rat, nego da prikažemo kako koja sredina to vidi. To bi bio ogroman korak u razumnijem pristupu tim temama“, smatra Stojanovićeva.
U Hrvatskoj je deo istoričara, među kojima je i Snježana Koren, pokušao da u nastavni plan uvede višedimenzionalnu perspektivu kroz istorijski priručnik, ali je deo javnosti na to burno reagovao.
„Najnapadanija stranica u tom priručniku bila je ona na kojoj su dane dvije slike: na jednoj je doček hrvatskih vojnika u Zagrebu nakon ’Oluje’, a na drugoj odlazak Srba iz Krajine nakon ’Oluje’, sa jednim, po mom mišljenju, sasvim benignim tekstom, koji je upućivao na to da svaka od ove dvije fotografije priča jednu stranu priče o ratu i da bismo ih morali uvrstiti obje da bismo sklopili cijelu priču. Na tu stranicu se sručila baražna paljba“, kaže Koren.
Vera Katz naglašava da podeljenost nije prisutna samo u udžbenicima, nego i u bh. akademskoj zajednici.
„Institucionalni kontakti između nas ne postoje, osim na privatnim vezama. Tako da nema ni razgovora unutar Bosne i Hercegovine što se tiče historiografije“, kaže Katz.
Snježana Koren zaključuje pesimističnom progonozom da budućnost sagledavanja istorije na prostoru bivše Jugoslavije nije nimalo blistava.
„Povijest služi za izmišljanje neprijatelja, u mobilizacijske svrhe birača i konsolidaciju stranke prije izbora. Za nastavu povijesti mi se čini da je nastupilo vrijeme koje će biti lošije sljedećih godina nego u razdoblju od 2007. do 2014. godine, a proučavanje ratova devedesetih će još neko vrijeme ostati izrazito politizirana i ideologizirana tema.“
