Rijetki se, nažalost, danas u Sarajevu sjećaju Gorana Čengića, nekadašnjeg rukometaša, koji je ubijen nakon što je pokušao spasiti komšiju u okupiranom dijelu Sarajeva, Grbavici, polovinom juna 1992.
Jedan od njih je maturant sarajevske Prve gimnazije Hamza Agić. Iako je rođen nekoliko godina nakon njegovog ubistva, i o njemu čuo jedino u školi i od roditelja, sa nekolicinom učenika mu je u petak došao na grob.
„Stoga je poruka Gorana Čengića nešto što trebaju mladi ljudi, bez obzira odakle dolazili, bez obzira u koju školu išli, poznavati, jer je to temelj budućnosti naše zemlje“, kaže Hamza Agić.
Emira Đonlagić, učenica Druge gimnazije u Sarajevu dodaje:
„Želimo da se sjećamo tako nekog plemenitog čovjeka koji je uradio takve stvari koje su vrijedne pamćenja.“
Osim tridesetak učenika, na grobu Gorana Čengića bila je i nekolicina građana. Hatidža Hodžić došla je nakon što je o okupljanju čula u medijima.
„Ja sam rođena u Sarajevu i tu sam u blizini sam stanovala. Čula sam o njemu. Kada sam jutros na TV-u čula da će mladi doći, krenula sam bez obzira što je ovako hladno, jer to je moj Sarajlija“, navodi Hatidža Hodžić.
Društvo prijatelja Grada Sarajeva već godinama pokušava da ime Gorana Čengića dobije neka ulica u gradu, bista ili škola. No, gradski oci su se oglušili na njihove zahtjeve, kaže za naš radio Emina Pandžo- Hasanbegović, članica društva.
„Željeli bismo, nakon upornog godinama ponavljanja, da pravednik Goran Čengić mora imati svoj dio u Sarajevu kako bi se mladi podsjećali“, naglašava Emina Pandžo- Hasanbegović.
Čovjek branio čovjeka
Goran Čengić bio je poznati sarajevski rukometaš. 1963. Sa 17 godina igrao je za Rukometni klub Bosna, kada je klub osvojio Kup Jugoslavije. Za Gordana Žigića, Goranovog saigrača, bio je više od sportiste.
„Bio je predivna osoba. Imao je karizmu. Ja sam imao tu sreću i čast da igram s njim zajedno. Počeo sam igrati rukomet u Mladoj Bosni. Goran se isticao svojim ljudskim osobinama. Ne govorim zato što o mrtvima treba sve najbolje, nego što je on zaista bio takva osoba. Na kraju, to se i pokazalo – izišao je da brani čovjeka“, priča Žigić.
Nekadašnji rukometaš, početkom rata pokušao je spasiti komšiju Husniju Ćerimagića. Obojicu je na Trebeviću ubio Veselin Vlahović Batko, poznat i kao “Monstrum sa Grbavice“. Neki od Goranovih komšija se prisjećaju događaja iz juna 1992:
„Goran je odozgo zavikao: 'Šta radite sa tim čovjekom, šta vam on smeta!', a onda je on rekao: 'E, taman nam i ti trebaš'.“ „Drži ga lijevom rukom, a desnom mu je zavratio glavu. Ne da mu vode. U to je došao Čengić, ovoga je maloga pažljivo odgurnuo, skočio kao da je letio kroz zrak, vitak, tanak, lijep momak, doveo ga je do stola. 'Šta je bilo?' Neće ovaj da počne. Tek je onda počeo da plače: 'Ne da mi vode'. Goran ga je pomilovao po glavi i kaže: 'Slobodno ti idi po vodu, nikad te više neće napasti'.“
Goran Čengić dobitnik je posthumnog priznanja za građansku dužnost nevladine organizacije “Gariwo”. Nažalost, to priznanje prije dvije godine, bilo je jedino za ono što je uradio prije 23 godine.
Sarajevo, grad u kojem se Goran rodio, bio poznat i priznat građanin, nikada mu se nije odužilo za ljudskost koju je pokazao. O tome Momo Dragičević, Goranov komšija i novinar kaže:
„Ja bih bio sretan da postoji u ovom gradu ulica Gorana Čengića, trg Gorana Čengića, zbog nekih drugih, budućih Gorana, kakvih nama ovdje treba.“
Koliko se Sarajevo sjeća ljudi koji su na bilo koji način uradili nešto za ovaj grad, pokazuje i anketa koju smo snimili na njegovim ulicama. Da ne bude zabune, svi do jednog su rođene Sarajlije:
