Ove, 2014., svijet je obilježio stoljeće Velikog rata. Tema se provukla kroz kulturne događaje u regiji, i samoj Bosni i Hercegovini.
Da nije bilo jednog od najznačajnijih regionalnih teatarskih festivala, teško da bi se kulturni radnici u BiH mogli uhvatiti za događaj vrijedan razmišljanja, i ovlašnog pamćenja, čak.
Ovako, MESS je, artističkom interpretacijom čitavog vijeka, od kad je započeo Veliki rat, koji je trebalo da odnese sve ratove, ponudio mogućnost, makar i trenutačnog, dijaloga sa istorijama i kvaziistorijama, stereotipima i izmaglicama.
Dino Mustafić, spirtus movens Festivala, zahvalan je okolnostima koje su u Sarajevo donijele jednu značajnu produkciju, koja je na najbolji način, i tematski i idejno, otvorila MESS koji je održavan pod sloganom "Budućnost prošlosti".
"Radi se o predstavi velikog švicarskog umjetnika Luka Percevala, inače i umjetničkog direktora Thalia teatra iz Hamburga. U predstava 'Front', na jedan vrlo potresan način, govori o četverogodišnjem ratu od 1914. do 1918., koji je odnio najmanje 16 miliona života - 10 miliona vojnika i nevjerovatnih šest miliona civila", kaže Mustafić.
Urednik za kulturu javne BHTV i najpredaniji ovdašnji hroničar kulturnih zbivanja, Dževdet Tuzlić, smatra da nema nikakve sumnje kako je Veliki rat tema broj jedan čitave ove godine. Zato je i tematski okvir ovogodišnjeg MESS-a bio pun pogodak.
"Sa pozorišnog aspekta, MESS je sigurno dao najznačajniji pečat. Otvorio se predstavom 'Front', koja je imala za ključnu temu rat, koji je počeo prije 100 godina. Imali smo predstavu 'Bojno polje sjećanja', te predstave 'Četrnaesta' i 'Mali mi je ovaj grob', prema tekstu Biljane Srbljanović i u režiji Dina Mustafića. Ona je, i na nedavno završenom festivalu u Brčkom, ostavila najsnažniji pečat", ističe Tuzlić.
"Naša predstava ne opravdava, niti ne optužuje, naša predstava slika jedno vrijeme i jednu istorijsku sudbinu, jednu generacijsku priču o mladim zanesenjacima, romantičarima, revolucionarima, idealistima koji su bili zloupotrebljeni u razne političke projekte koji su tamna strana istorije, koja je zla i manipulativna", tako govori Dino Mustafić, reditelj predstave, koja je izazvala iznimnu pažnju ovdašnje javnosti i unijela barem malo sumnje među ljude, nalakćene na stereotipe i zaljubljene u boje koje jednako halapljivo gutaju sve druge, bila to crna ili bijela.
Dževdet Tuzlić, pak, nudi precizniji pogled na balkanske posebnosti, pri kojima je preteško praviti odlučujuće korake ka istini.
"Uvijek govorim da je pitanje sjećanja na stogodišnjicu Prvog svjetskog rata ustvari sjećanje na početak sto godina plača. Teatarski posrednici su pokušali da, barem svojim viđenjima, ukažu na strahote koje su se tada zadesile, kako se više nikada ne bi ponovile. One mogu da pomognu, u onoj mjeri u kojoj smo mi sposobni da te događaje promatramo bez emocija. Ali, kako smo mi prostor u kojem emocije igraju ključniju ulogu od racija, onda su predstave, poput predstave Mali mi je ovaj grob, poneke duhove čak i uzbudili", navodi Tuzlić.
"Sjećam se da je postavka te predstave i njena premijera u očima nekih kritičara bila važnija sa dnevno-političkog stanovišta. Umjetnost jeste pokazala odvažnost da se pojavi u ulozi medija koji čuva sjećanje, ali njih je više interesiralo kako će to primiti Beograd, Sarajevo, kakve će biti reakcije i na koji način će Gavrilo Princip tu biti prepoznat - kao heroj ili kao atentator. Umjetnost ne mora svima na jednak način da pruži tu vrstu satisfakcije o kojoj me pitate, a koja bi trebala da je osnovica svega, da nam bude puno jasnija pozicija sa koje to posmatramo", tvrdi hroničar kulturnih zbivanja, Dževdet Tuzlić.
"Mi, inspirisani konkretnošću istorijske ostavštine, pokazujemo koliko se preko fikcije, koja garantuje poetičnost, prikazuju ljudi od krvi i mesa. To je sigurno jedan od važnijih modusa umjetničkog izraza, koji nepogrešivo osigurava dijalog sa onim što zovemo istinom", zaključuje autor predstave i direktor MESS-a Dino Mustafić.
