Tekst Claire Bigg priredila Biljana Jovićević
Dok se Ukrajina priprema da ove sedmice obilježi prvu godišnjicu od Euromaidana u Kijevu, porodice onih čiji su najdraži ubijeni tokom protesta bore se, na različite načine, sa bolnim uspomenama na događaje koji su doveli do svrgavanja Viktora Janukoviča, i donijeli burne promjene u zemlji.
Ulijana Verbitska među onima je koji su izgubili bližnje, oca Jurija, čovjeka blage riječi, seizmologa iz zapadnog ukrajinskog grada Ljvov.
Juri Verbitski, 50, uzeo je slobodne dane u januaru ove godine da bi otišao u Kijev i pridružio se prodemokrtskim Euromaidan protestima.Bio je dobrovoljac u kuhinji Euromadana, pripremao sendviče i čajeve za demonstrante osvježavajući ih još i riječima podrške.
"Moj otac je bio veoma blaga osoba“ kaže Ulijana Verbitska, dvadesetšestogodišnji diplomirani student arhitekture u Ljvovu.“Nikada nije umio odbiti ljude kada im je bila potrebna pomoć“, dodaje.
Kada su, 22.januara, dvomjesečni protesti prerasli u nasilni sukob sa policijom, Verbitski je pronađen mrtav u obližnjoj šumi izvan Kijeva, a na tijelu su bili vidljivi znaci mučenja.On je bio prva žrtva Euromaidana.
"Znala sam da je bio na Maidanu i bila sam zabrinuta, ne samo ja, cijela je porodica brinula“, kaže Jurijeva kći. "Istovremeno i mi smo podržavali proteste“, navodi.
Posljednji put Verbitski je razgovarao sa svojom kćerkom iz bolnice, gdje je bio na liječenju nakon što je zadobio povrede od parčića ispaljenih policijskih granata.
"Ne brini", rekao joj je, "Sve je u redu".
Nekoliko trenutaka kasnije on i njegov kolega aktivista, poznati novinar, Ihor Lucenko, oteti su iz bolnice. Otmicu je izvela grupa naoružanih muškaraca. Lucenko se pojavio sljedećeg dana pretučen ali živ.
Njihovi otmičari su ih, kako je rekao, neprekidno tukli, mučili i ispitivali o Euromaidanu. Lucenko kaže da su ga na kraju izbacili u šumu odakle je uspio da se izvuče živ.
Verbitski se pak nikada iz šume nije vratio. Službena autopsija utvrdila je da umro od posljedica smrzavanja.
Danas su svi osumnjičeni za njegovu smrt, izuzimajući jednu osobu, na slobodi.
Prema novim vlastima Ukrajine, njegova smrt je procesuirana u toku administracije bivšeg predsjednika Viktora Janukoviča, tadašnje ministartsvo unutrašnjih poslova i državno tužilaštvo. Ali od 13 osumnjičenih samo jedan je trenutno u zatvoru i sudi mu se.
Brutalano ubistvo Verbitskog u drastičnoj je suprotnosti sa pacifističkom prirodom koja ga je krasila. Oni koji su ga poznavali, opisuju ga kao nježnog i brižnog čovjeka čija je velika strast bila priroda i alpinizam – veoma daleko od slike bijesnih nacionalističkih radikala, kako je demonstrante sa Euromaidana opisivao tadašnji predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič.
"On se protivio upotrebi sile, vjerovao je da je uvjek moguće postići dogovor sa ljudima", kaže njegova kćer Ulijana Verbistka, dodajući: „Kroz njegov primjer sam se učila da volim prirodu i sve oblike života“.
(FOTOGALERIJA: Evolucija Euromaidana)
Evolucija Euromaidana
Uprkos lancu dramatičnih događaja koje su proizveli protesti u Kijevu, uključujući i kravavi sukob ukrajinskih snaga sa proruskim separtistima na istoku Ukrajine, Verbitski još uvjek čvrsto brani demokratske ideje Maidana i na svog oca gleda kao na „heroja svih Ukrajinaca“.
„Vjerujem da moj otac nije umro uzalud, on je želio bolju budućnost za Ukrajinu“, kaže ona.“Naravno da je aktuelna situacija u našoj zemlji teška. Ali moramo se sjećati onih koji su dali svoje živote za nju i njenu budućnost, i učimo sve što možemo da osiguramo da njihova žrtva ne bude uzaludna“, zaključuje.
Za razliku od Ulijane, sve porodice žrtava sa Euromaidana nijesu u stanju da nađu smisao za gubitak svoji najdražih.
Harik Nihojan, otac prvog ubjenog demonstranta,nikada nije dijelio sinovljev entuzijazam za proteste.
Etnički Jermen, koji je emigrirao u Ukrajinu iz nemirne enklave Nagorno-Krabah, još 1992., kaže da mu pomisao da je njegov sin umro za Ukrajinu ne može donijeti utjehu.
“Možda će Ukrajina imati svjetliju budućnost, ali mi nećemo“, kaže sa glasom u kojem se osjeća nabujali bijes. “Izgubili smo ga, i tu je sve završeno", konstatuje.
Serhij Nihojan je napustio svoj dom u Bereznovativki, malom selu izvan istočnog grada Dnjepropetrovska, da bi se početkom decembra 2013. pridružio mirnim protestima na Euromaidnu u Kijevu.
Prepoznatljiv po svojoj karakterističnoj bujnoj crnoj bradi, ovaj dvadesetjednogodišnjak je ubrzo postao jedan od zaštitnih znakova Trga nezavisnosti, cijepao drva i radio kao obezbjeđenje. Poginuo je 22.januara kada je policija krenula u raciju u kamp demonstranata. Prema medicinskom izvještaju, u njega je pucano više puta u grudi, glavu i vrat.
Njegovi roditelji, koji kažu da ih "nije briga ko je na vlasti u zemlji", žestoko su se protivili njegovom odlasku na proteste. Sada optužuju bivše lidere Euromaidana, od kojih su neki zauzeli visoke pozicije u post-Janukovičevoj vladi, da okreću leđa od ubjenih žrtava protesta.
„Svi su trčali oko Maidana, agitovali, izdavali smjernice, ali danas ih nije briga“, kaže Harik Nihojan. “Niko nas nije pozvao, niko nije došao da nas posjeti, niko nam nije postavio niti jedno pitanje, ništa“, navodi.
Milioni Ukrajinaca ipak odaće počast Serhiju Nihojanu ove sedmice, koji je zajedno sa više od 110 aktivista, poginuo tokom protesta. Sa svih strana Ukrajine stigli su pozivi da se žrtvama oda počast.
Jedan od trgova u zapadnom ukrajinskom gradu Berezaniju već nosi ime Serhija Nihojana, a ukrajinski kompozitor Valentin Silvestrov komponovao je himnu u znak sjećanja na njega.
U Ljvivu članovi gradskog alpinističkog društva imaju plan da jednu planinu na istoku Kavkaza imenuju po njhovom poginulom prijatelju, planinaru Juriju Verbitskom.
