Hrvatska Vlada objavila je iznose novca iz državnog proračuna za vjerske zajednice unazad 10 godina. Katolička crkva dobila je daleko najviše – oko 800 milijuna eura - a poznavatelji upozoravaju da tu nije prikazan novac kojeg je Katolička crkva dobila od lokalnih vlasti i od građana za vjerske obrede.
Čak 6 milijardi kuna, odnosno oko 800 milijuna eura otišlo je od 2003. godine Katoličkoj crkvi iz državnog proračuna po raznim stavkama – najviše prema gospodarskom ugovoru s Vatikanom – nešto manje od 3 milijarde kuna, za plaće vjeroučitelja- nešto preko 2 milijarde kuna i 600 milijuna kuna za obnovu sakralnih objekata koji su spomenici kulture.
I druge vjerske zajednice koje poput Katoličke crkve imaju ugovorno riješen odnos sa državom dobile su sredstva iz proračuna, alimnogo manje – razmjerno prema broju vjernika.
Tako je Srpska pravoslavna crkva dobila nešto preko 100 milijuna kuna, razne protestantske crkve oko 50 milijuna kuna, Islamska zajednica oko 30 milijuna kuna.
Podaci su očekivani, ali nisu potpuni, upozoravaju naši sugovornici.
„Znamo da se u preko pet stotina gradova, općina i županija izdvaja značajan novac za djelovanje vjerskih zajednica, bez obzira je li u pitanju izgradnja vjerskih objekata ili financiranje pojedinih djelatnosti vjerskih zajednica“, kaže sociolog religije i bivši jugoslavenski i hrvatski veleposlanik u Vatikanu i Italiji Ivica Maštruko.
Da nedostaje prikaz novca lokalnih vlasti upozorava i urednik vjerskog internetskog magazina „Križ života“ Hrvoje Crikvenec.
„Lokalni šerifi su svih ovih godina određivali hoće li dati Katoličkoj crkvi i koliko će dati. Dakle – i to su sredstva poreznih obveznika, a ne samo ono što ide iz državnog proračuna“, podsjeća Crikvenec.
Slika bi bila cjelovitija i da se pribroji iznos što ga vjernici plaćaju za razne vjerske obrede, dodaje Crikvenec.
„Plaća se svaka misa, neki župnici si dozvoljavaju da naplaćuju zvonjenje zvona za pokojnika, da razlikuju pjevanu misu na kojoj svira orguljaš od takozvane 'tihe' mise, i svećenici si tu dopuštaju razne cjenike za svoje vjernike.“
Da hrvatska Vlada nije objavila točne podatke, i dalje bi se samo nagađalo o iznosima. Crikvenec kaže da se Katolička crkva u Hrvatskoj ponaša drugačije nego Katolička crkva u mnogim drugim državama.
„Crkva u svijetu je tu već napravila velike pomake što se tiče transparentnosti, pa na svojim internetskim stranicama objavljuju godišnje koliki su im bili prihodi, i tu se ne navodi samo sredstva koja dobivaju iz državnog proračuna – ako dobivaju iz državnog proračuna – nego se tu navode i sredstva dobivena od vjernika“, konstatira Crikvenec.
Komparacijom podataka dolazi se do zanimljivih otkrića. Tako se primjerice za dušebrižništvo u Hrvatskoj vojci pred 10 godina, kada je bilo 30 tisuća vojnika, plaćalo 840.000 eura godišnje, dok se sada, kada je hrvatskih vojnika nešto preko 17.000, plaća osjetno više, naime milijun i tristo tisuća eura godišnje.
Maštruko misli da bi pitanje vojnog dušebrižništva trebalo ozbiljno razmotriti.
„S obzirom na brojno stanje Hrvatske vojske postavlja se pitanje – treba li država s toliko pripadnika vojne sile uopće imati profesionalno organizirani vojni vikarijat? Moglo bi se to organizirati na sasvim drugačiji način, i to da se zadovoljavanje vjerskih potreba i održavanje obreda u vojsci - gdje i kada je to potrebno - obavlja preko 'normalnog' svećenstva izvan vojnog vikarijata“, predlaže Maštruko.
Maštruko ide i korak dalje:
„Mislim da je došlo vrijeme da se ne dirajući 'Vatikanske ugovore' i u skladu s tim ugovorima pronađe drugačiji model financiranja vjerskih zajednica. U ugovorima sa Svetom stolicom nije propisan model, već samo načelni stavovi.“
