Prava radnika u Bosni i Hercegovini krše se u svim segmentima - niske plate, nemogućnost liječenja, neuvezan radni staž i nemogućnost odlaska u penziju. Veliki broj radnika i dalje radi “na crno”. Gotovo pola radno sposobnog stanovništva čeka posao i po pet godina, među njima najbrojniji su mladi ljudi. U takvim uslovima teško je govoriti o dostojanstvenom radu u BiH.
Godinama već ista slika: radnici u BiH na ulicama traže svoja prava – uglavnom isplatu plaća, uvezivanje staža, uplatu doprinosa, a prije svega mogućnost da žive od svog rada. Bez obzira u kojoj industrijskoj grani radili, radnici su godinama gotovo svakodnevno protestovali i svi su isto poručivali:
Trenutno nije ništa bolja situacija. Radnici u tekstilnoj industriji rade za prosječnu platu nešto višu od 150 eura, ili u građevini za 280 eura.
O dostojanstvenom radu u BiH teško je govoriti. Zna to i nekadašnji radnik zavidovićke fabrike namještaja Krivaja Samir Hodžić, koji danas radi više poslova za neizvjesnu dnevnicu:
„Prije šest godina sam ostao bez posla zbog privatizacije, proglašen sam tehnološkim viškom i poslan kući. U međuvremenu sam podnio tužbu i dobio spor na sudu - da su obavezni da me vrate na posao na moje radbno mjesto. Nikada nije ispoštovana ta sudska presuda“, kaže Hodžić.
Zbog brojnih nelegalnih privatizacija na hiljade prevarenih radnika čeka potrebne godine staža na biroima za zapošljavanje kako bi otišli u penziju. Čekaju i isplate plata i po nekoliko mjeseci. Mnogima se ne uplaćuju doprinosi. Veliki broj radnika nema ni zaključene ugovore o radu.
„Nekako idemo sve više u sferu grubog kapitalizma, sve je više prisutno da radnici nemaju bilo kakve ugovore, čak niti ugovore o djelu, ne uplaćuju im se doprinosi, ljudi nisu u mogućnosti da se liječe“, navodi Naida Sarajlija Alihodžić, iz Sindikata građevinskih radnika.
Čekanje na novi zakon
Nedavna pogibija rudara u jami Raspotočje u jednom od zeničkih rudnika, te isto tako smrt radnika u zeničkom Arcelor Mittalu ukazuje da je sigurnost radnika na poslu na niskom nivou. U Federaciji BiH, naprimjer, na snazi je Zakon o zaštiti na radu iz 1990. godine. I nikome nije stalo da se donese novi zakon, kaže Muhamed Hadžić, predsjednik Sindikata metalske industrije u BiH:
„Ne znam šta poslodavcima znači ako radnik nije dovoljno zaštićen i ako nema zdravog radnika na poslu. Znači li mu to uštedu? Ja odgovorno tvrdim da je to gubitak i kod poslodavca i kod čitavog društva“, naglašava Hadžić.
Stopa nezaposlenosti u BiH je iznad 44 posto. Među nezaposlenima najbrojniji su mladi. Skoro polovina radno sposobnog stanovništva čeka posao u prosjeku po pet godina.
„Imamo ogromnu nezaposlenost. Čim imate puno nezaposlenih, naravno da pada vrijednost rada jer poslodavci mogu da biraju koga hoće da radi. To samim tim devalvira rad“, komentariše ekonomski analitičar Eldar Dizdarević.
Problemi postoje i u donošenju novog zakona o radu, koji je jedan je od uslova nastavka saradnje sa MMF-om. Zakon je već u formi prijedloga, ali ne ide u parlamentarnu proceduru jer se socijalni partneri ne mogu usaglasiti o trajanju kolektivnih ugovora.
Poslodavci traže da se novim zakonom trajanje kolektivnih ugovora ograniči na tri godine. Kamen spoticanja između sindikata i poslodavaca je i sklapanje ugovara o radu na neodređeno vrijeme.
„Zakon o radu zagovaraju i međunarodne finansijske institucije u liku MMF-a, a i domaći poslodavci da se uvodi tobože da bi se lakše zapošljavalo sigurnost, tako oni kažu, odnosno da se ukidaju ugovori o radu na neodređeno vrijeme i uvode ugovori o radu na određeno vrijeme“, tvrdi Ismet Bajramović iz Saveza samostalnih sindikata.
„Paušalne priče i ocjene sindikata i pojedinaca iz sindikata mislim da više ne zanimaju nikoga. Mi sindikatu nudimo konkretno da zajedno radimo od danas, da nema rada koji nije plaćen, da nema isplate plata bez isplate poreza i doprinosa, da se vrlo skoro znatno povisi minimalna plata“, kaže, pak, Mladen Pandurević iz Udruženja poslodavaca FBiH.
Dok se nadležni ne dogovore, radnici ispaštaju, a većina, kao i Vera Hodžić, radnica Krivaje, žele samo jedno:
"Ja se jedino mogu nadati da će se problem Krivaje konačno riješiti. I da će bilo ko da uđe u tu Krivaju napokon početi poštivati ljudska prava i cijeniti potrebu ljudi da žive od svog rada“, kaže Vera Hodžić.
