U državnim i javnim službama sve sama rodbina funkcionera

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o nepotizmu u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili aktivisti nevladinih organizacija koje se bave korupcijom - Ivana Korajlić iz Transparency Internationala i Adis Arapović iz Centara civilnih inicijativa.

Bilo je reči o tome kako bosanskohercegovački funkcioneri zapošljavaju članove svojih porodica u državnim ustanovima i javnim preduzećima, kako je premijerka Republike Srpske Željka Cvijanović zaposlila sina, a premijer Federacije BiH Nermin Nikšić udomio brata, kako funkcioneri nastoje da diskredituje sve one koji ih kritikuju zbog zapošljavanja srodnika, kako deca profesora fakulteta postaju asistenti, zatim o zakonima koji su tako napravljeni da se njima ne kažnjava nepotizam, da li je dugodišnja praksa nepotizma stvorila specifičnu političku elitu u Republici Srpskoj i Federaciji BiH koja je povezana rodbinskim vezama, kao i o tome zašto građani i dalje trpe političare koji su državne institucije i javna preduzaća pretvorili u porodične firme.

Omer Karabeg: Koliko je nepotizam raširen u Bosni i Hercegovini?

Ivana Korajlić: Ne možete naći nijednu državnu instituciju u kojoj nisu uhljebljeni djeca, rođaci i šira rodbina naših zvaničnika. Svi oni nastoje da u toku svog mandata obezbijede članove svoje uže i šire familije zapošljavajući ih u državnim ustanovama i javnim preduzećima. Nije samo u pitanju obezbjeđivanje radnog mjesta, već i uspostavljanje kontrole nad tim ustanovama.

Adis Arapović: Nepotizam je samo fragment šireg problema kojeg bih ja nazvao višepartijskom diktaturom ili naprosto partiokratijom. Naime, političke stranke u Bosni i Hercegovini, a vjerujem da je slično i u zemljama regiona, od početka devedesetih, kada je uveden višestranački sistem, nastojale su da u potpunosti ovladaju cjelokupnim javnim sektorom.

Političke stranke u Bosni i Hercegovine ne bore se samo za zakonodavnu i izvršnu vlast, kao što to rade sve političke partije u svijetu, nego i da zaposjednu sve pozicije unutar javnog sektora. A takvih pozicija, prema upravo završenoj analizi Centra za civilne inicijative, u Bosni i Hercegovini ima oko 10.000. Tu, pored državnih službenika, spadaju i direktori državnih agencija, ustanova, fondova i preduzeća. kao i članovi upravnih i nadzornih odbora tih ustanova. Sve te ustanove političke partije smatraju svojim izbornim plijenom.

Dakle, politička borba u Bosni i Hercegovini svodi se na dva cilja: jedan je ovladavanje javnim novcem, a u Bosni i Hercegovini je tog novca oko šest milijardi eura, a drugi je ovladavanje cjelokupnim radnim mjestima u javnom sektoru, a takvih je, to sam već rekao, najmanje 10.000. Nepotizam je vrh ledenog brijega, a brijeg se zove partiokratija, odnosno višepartijska diktatura.

Omer Karabeg: Gospođo Korajlić, vi ste jednom rekli da su kompletne porodice funkcionera zaposlene u državnim institucijama i javnim preduzećima - i sin, i kćerka, i snaha, i stric, i rođak.

Ivana Korajlić: Kada bismo pratili svaku porodičnu lozu, mislim da bismo gotovo sve i jednog člana šire i uže familije mogli naći ili u državnim institucijama ili u javnim preduzećima. Tamo ćemo naći ne samo članove familije funkcinera, već i njihove prijatelje, maltene pola sela iz koga oni dolaze. Zakonski okvir je takav da to praktično omogućava. Naši zakoni o sukobu interesa su toliko nedorečeni da pola rodbine uopšte ne obuhvataju. Recimo, u Republici Srpskoj naći ćete se u sukobu interesa samo ako zaposlite supružnika ili dijete. Svi ostali članovi porodice nisu problem. Neće biti problem ni ako zaposlite supužnika i dijete, ako niste bili u komisiji koja je o tome odlučivala.

Zakoni su takvi da se zapošljavanje srodnika smatra normalnim i dopustivim i ne postoji nikakav način da se ono sankcioniše, osim ukoliko se baš ne utvrdi da je došlo do teških kršenja propisa. Tako je kad je riječ o državnim službama. A kad su u pitanju agencije i javna preduzeća tamo je srodnike još lakše zaposliti, jer se zapošljavanje reguliše internim aktima, a oni se svaki čas mogu mijenjati i prilagođavati profilu srodnika koji treba da budu zaposleni.

Omer Karabeg: Dosta se priča o tome da se sin premijerke Republike Srpske gospođe Cvijanović zaposlio u Elektroprenosu Bosne i Hercegovine. Primljen je, iako ni izbliza nije bio najbolji na konkursu. To nije sukob interesa?

Ivana Korajlić: Ne. Po našim zakonima to nije sukob interesa. Vidjećemo šta će biti sa tim cijelim slučajem. Transaprency International je tražio i dobio dokumentaciju od Elektroprenosa. Iz te dokumentacije se vidi da premijerkin sin nije imao niti najbolji prosjek ocjena, niti je najviše vremena proveo na Birou za zapošljavanje. Mi smo tražili da nam daju na uvid i njihov interni pravilnik o zapošljavanju da bismo vidjeli po kojim kriterijumima je primljen sin gospođe Cvijanović. Ako ga dobijemo, vidjećemo da li se nešto može uraditi, ali bojim se da su nam ruke poprilično svezane.

Omer Karabeg: Da li to znači da se u Bosni i Hercegovini čovek ne možeš zaposliti u javnim službama ukoliko nema nekog uticajnog rođaka u politici?

Adis Arapović: Da. Postoji jedan vrlo popularan vic o ovoj temi: zašto nema ljubavnih afera u javnoj upravi? Pa, zato što su svi međusobno rodbina. Ta šala je, na žalost, vrlo blizu istini. Tamo su ili srodnici po porodičnoj liniji ili partijski srodnici. To da na javnom konkursu za mjesto u javnoj upravi bude izabran najbolji kandidat - ravno je incidentu. Zakonodavni okvir i procedure podešeni su tako da ne idu u prilog onim kandidatima koji imaju najbolje kvalifikacije i najviše znanja. Da imaju imalo obraza funkcineri ne bi svoje supružnike, djecu, braću i sestre zapošljavali tokom svog mandata, a upravo su to uradila dva entitetska premijera. I onda će otići pred birače da ponovo traže povjerenje pričajući im o vladavini prava, jednakim šansama, pravednosti i transparentnosti.

Omer Karabeg: Mislite na Željku Cvijanović, premijerku Republike Srpske i Nermina Nikšića, premijera Federacije BiH?

Adis Arapović: Tako je. Cvijanovićeva je očigledno vlastitog sina zaposlila na nepotistički i djelomično koruptivan način, a Nermin Nikšić je slično uradio sa vlastitim bratom. I cijela javnost u Bosni i Hercegovini to zna. Međutim, bojim se da će birači to zaboraviti do izbora, kao što je to bilo i do sada. Političko sjećanje naših birača je, na žalost, kratko.

Omer Karabeg: Gospođo Korajlić, vi živite u Banjaluci. Koji su, sem ovog slučaja premijerke Cvijanović, najeklatantniji primeri nepotizma u Republici Srpskoj?

Ivana Korajlić: Ja mislim da ih ima toliko mnogo da ih je teško pobrojati. Na osnovu onoga što su mediji objavili poznato je da je kćerka predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika, bila šef kabineta gospođe Cvijanović, dok je ona bila ministarka. Zna se i da je gospodin Dodik omogućio svom sinu da dobije kredit od tri miliona maraka od Investiciono-razvojne banke. Tu nije u pitanju zapošljavanje, ali jeste pribavljanje koristi sopstvenom djetetu.

U posljednje vrijeme mediji su se mnogo bavili i konkursom na koji se prijavila kćerka gospodina Radmanovića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. To je čak otišlo u drugu krajnost, gdje se od konkursa bukvalno napravio reality show, što nije u redu. Ja uvijek kažem da nije bitno da li je neki kandidat nečiji dijete, treba vidjeti kakve kvalifikacije on ima i da li je poštovana konkursna procedura prilikom njegovog prijema. Imali smo i slučajeve izvan državne uprave.

Postoji jedan fakultet na kojem je zaposlena gotovo cijela jedna porodica. Svi njeni članovi su profesori ili asistenti na tom fakultetui. Pa imamo slučaj direktora Srednjoškolskog centra u Banjaluci koji je u tom centru zaposlio svoju ženu. Iako su građani već odavno oguglali na nepotizam, pa na to gledaju kao na nešto normalno, ipak je slučaj sina gospođe Cvijanović izazvao veliku pažnju u javnosti, u gradu su se pojavili čak i transparenti. Čini se da bijes građana raste i bojim se da ne eskalira na pogrešan način.

Omer Karabeg: Gospodine Arapoviću, pored slučaja premijera Federacije BiH, gospodina Nikšića, koji je zaposlio svog brata, koji su najeklatantniji primeri nepotizma u Federaciji Bosne i Hercegovine?

Adis Arapović: Ima ih mnogo. Mediji stalno objavljuju takve slučajeve. Niko se, međutim, ne bavi time kakve će biti posljedice raširenog nepotizma. Ishod će biti da ćemo imati potpuno korumpiranu, nestručnu, tromu i preskupu javnu upravu kojom upravljaju političke stranke, a ne zakon i javni interes. S druge strane, kod funkcionera imate potpuno odsustvo moralnih skrupula. Oni sve to rade potpuno otvoreno, jer za to nema nikakvih sankcija. Niti ima zakonske, niti široke javne osude.

Omer Karabeg: Meni je bila karakteristačna nedavna izjava Igora Radojičića, predsednika Skupštine Republike Srpske. Kada su opozicione partije kritikovale vlast zbog nepotizma, navodeći primere pojedinih funkcionera koji su zaposlili svoje srodnike, on nije to negirao nego je rekao - šta hoćete, a gde rade supruge i rodbina lidera opozicije?

Ivana Korajlić: Mislim da to vrlo dobro ilustrije ponašanje vladajuće strukture u Republici Srpskoj. Oni odmah kreću u napad na svakoga ko progovori o nepotizmu. To sam i sama iskusila kada su me napali gospođa Cvijanović i gospodin Dodik zato što je naša organizacija Transparency International objavila slučaj zapošljavanja premijerkinog sina. Oni se isto tako ponašaju i kada ih kritikuju opozicioni lideri, mada mislim da se i opozicione stranke, kad su bile na vlasti, nisu ustručavale od zapošljavanja članove sopstvene familije. Tako se, evo već dvije decenije, ponašala svaka vlast na svim nivoima i u Republici Srpskoj i u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Nepotizma je u Republici Srpskoj bilo i kada su na vlasti bile Srpska demokratska stranka i Partija demokratskog progresa, ali bojim se da je u posljednjih osam godina, otkako je na vlasti Savez nezavisnih socijaldemokrata, to postalo toliko očigledno da nema ni pokušaja da se bilo šta sakrije, već se na svaku kritiku odgovora: "Pa šta, šta je u tome sporno"?.

Uopšte ne postoji strah od osude javnosti koja se, na žalost, do sada pokazala veoma inertnom u cijeloj toj priči. Isti slučaj smo imali i sa premijerom Nikšićem i ministrom Lijanovićem u Federaciji BiH, koji su zaposlili svoje srodnike na rukovodećim mjestima u javnim preduzećima. I tu smo čuli opravdanje: "U čemu je problem što sam svog brata postavio za direktora"? Obično kažu: "Pa, on je sposoban" ili čak: "Dobar je to momak, dobar je čovjek", kao da je to najbitnije u cijeloj priči, a ne kvalifikacije koje neko ima i način na koji je došao na određenu funkciju.

Adis Arapović: Ova pravdanja nepotizma, koja čujemo od funkcionera Federacije BiH i Republika Srpske, ista su kao kada biste nekome rekli: "Postoji opravdana sumnja da ste ubili tog i tog", a on vam odgovorio: "Pa šta, i prije mene su ubijali ljude". Oni u stvari misle da nema nikakve potrebe za pravdanjem, da je zapošljavati svoje srodnike nešto što je potpuno normalno. Ali, ja sam ubijeđen da to neće moći više tako da ide. Naprosto, u ovoj zemlji nema više radnih mjesta, a prevelik je broj političkih stranaka koje žele da zapošljavaju svoje ljude, pa će, prije ili kasnije, cijeli taj sistem nepotizma krahirati.

Pitanje je samo koliko će biti destruktivne posljedice tog kraha - da li će stranke dopustiti da dolazi do obračuna među njihovim simpatizerima. Ova višepartijska diktatura, koja već dvije decenije vlada javnim sektorom, došla je do plafona. U protekle dvije decenije zabilježen je i ekonomski rast i rast broja zaposlenih u javnoj administraciji, dakle, bilo je i novca i radnih mjesta. Sada je toga nestalo, a kada nestane novca i radnih mjesta, počinju partijska prepucavanja oko podjele plijena.

Omer Karabeg: Gospođo Korajlić, pomenuli ste jedan fakultet na kojem je maltene zaposlena cela jedna porodica. U kojoj meri je nepotizam raširen na univerzitetu?

Ivana Korajlić: Upravo su studenti Banjalučkog univerziteta tokom svojih protesta pokrenuli pitanje korupcije i nepotizma na fakultetima. Oni su ukazivali na profesore - od kojih su neki bili povezani s političkim strankama - koji su omogućili svojoj djeci ne samo da veoma lako steknu diplome, nego i da ostanu na univerzitetu kao asistenti. A kakve su posljedice svega toga? Ako je neko zahvaljujući roditeljima "na lijepe oči" završio Medicinski fakulet i ostao tamo kao asistent - zamislite samo kakve će biti generacije ljekara kojima on predaje. Šteta koju društvo trpi je ogromna.

Adis Arapović: Slična je situacija i na univerzitetima u Federaciji BiH, i ne samo tu. Nepotizma i partijskog zapošljavanja ima u svim oblastima - i u zdravstvu, i u sudstvu, sve do dječijih vrtića. Gdje god je država ta koja zapošljava, tu pravednosti nema. To je bolna istina. Ja sam završio Fakultet političkih nauka. U svakoj zemlji, u svakom razvijenom demokratskom sistemu takav fakultet bi trebao biti rasadnik pameti i političkih vizija. Ali, i na tom, kao i na drugim fakultetima, ima mnogo slučajeva i nepotizma i partijskog zapošljavanja. Nepotizam je postao uobičajena pojava gotovo u svakom segmentu društva.

Ivana Korajlić: Tačno je to. Nepotizam se toliko odomaćio da se mogu čuti i građani koji kažu: "Pa dobro, šta u tome ima loše? Normalno da će zaposliti nekog svog". To je postalo normalno do te mjere da studenti, kada završe fakultet, žure da se učlane u neku partiju, jer znaju da je to najsigurniji način da dobiju posao. A kada ga ne dobiju onda se dešavalo da javno protestuju što im partija nije obezbijedila posao. Čak smo i takve slučajeve imali. Pa i oni na najvišim funkcijama ponašaju se kao da je partisko zapošljavanje najnormalnija stvar, pa se tako sastanu lideri najjačih partija u Bosni i Hercegovini i dogovaraju na ovaj način: "Ja ću uzeti Centralnu izbornu komisiju, a ti uzmi Visoko sudsko i tužilačko vijeće", i tako podijele sve institucije. I to se objavi u medijima kao nešto sasvim normalno.

Omer Karabeg: Vi ste, gospodine Arapoviću, ispričali vic o tome da nema ljubavnih afera u državnim institucijama, jer su tamo svi u srodstvu - i rekli ste da je to blizu istini. Može li se reći da je dugogodišnja praksa nepotizma stvorila jednu specifičnu elitu u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH, koja je povezana rodbinskim vezama. Čini se da se malo koja zemlja u svetu u tom pogledu može meriti sa Bosnom i Hercegovinom.

Adis Arapović: Tačno je to, s tim da su te porodične veze uglavnom unutarpartijske. Naime, rijetki su slučajevi međupartijskih porodičnih veza. Ja pratim političku scenu Bosne i Hercegovine cijelu jednu deceniju i ne znam primjere istaknutih političkih ličnosti koje su u srodstvu, a da su u različitim političkim strankama.

Omer Karabeg: Ili da pripadaju različitim nacijama.

Adis Arapović: E, to je još teže. Šta to u stvari znači? To znači da su političke stranke u Bosni i Hercegovini iz faze političkih pokreta došle u fazu prostih interesnih grupa čiji je ključni zadatak ovladavanje javnim dobrom - prije svega budžetima i radnim mjestima u državnim instuticijama i javnim preduzećima.

Ivana Korajlić: Mislim da je to prije svega interesna povezanost i, naravno, i porodična. Sve institucije u Bosni i Hercegovini su apsolutno zarobljene interesima takozvane bh. elite, iako mislim da ti ljudi ne zaslužuju da se zovu elitom. Ovom zemljom vlada nekoliko interesnih grupa koje su međusobno povezane i koje utiču na donošenje svih važnih odluka - od raspoređivanja javnih sredstava i zapošljavanja u javnim službama do kreiranja zakona po mjeri njihovih interesa.

Omer Karabeg: Ako nema mogućnosti da se zakonima spreči nepotizam i ako ljudi stalno na izborima biraju političare koji su međusobno povezani porodičnim vezama, znači li to da nema nikakve šanse da se bilo šta promeni, da će nepotizam i dalje carevati u Bosni i Hercegovini?

Adis Arapović: Ne mislim da nema šanse. Ono što ćemo mi, kao Centar civilnih inicijativa, uraditi - jeste da ćemo vrlo brzo, u jeku predizborne kampanje, ponuditi političkim strankama jednu političku izjavu u kojoj će oni obećati glasačima da će, ukoliko budu participirali u vlasti, uraditi sve da se u prvoj godini njihovog mandata donesu pravne norme koje će onemogućiti nepotizam.

Omer Karabeg: Oni će sve to obećati u predizbornoj kampanji, kao što su i do sada obećavali, i onda, kad dođu na vlast, nastaviće po starom. Ja vam to tvrdim.

Adis Arapović: Pred nama je dilema - da li pustiti da stvari idu kako idu, to jeste da li da pristanemo na zlo, ili da pokušamo nešto popraviti. Ja mislim da ne treba odustati. Mi ćemo izjavu, koju sam pomenuo, definitivno ponuditi i ubijeđen sam da će se naći političkih stranaka koje će u smanjenju nepotizma i ukidanju partijskog zapošljavanja u javnoj sferi prepoznati krupan politički kapital. Vjerujem da će biti onih koji će imati političke mudrosti da to shvate.

Omer Karabeg: Gospođo Korajlić, mislite li da će nakon ovih izbora biti manje nepotizma?

Ivana Korajlić: Vidjećemo. Sve zavisi od odnosa snaga. Tamo gdje nakon izbora samo jedna politička opcija bude imala monopol nad donošenjem odluka - sve će ostati po starom. Tamo gdje bude ravnoteža između više političkih opcija, mislim da možemo očekivati smanjenje nepotizma. Ali nepotizam neće nestati niti će se smanjiti sve dok ne donesemo zakone koji će ga učiniti kažnjivim i, naravno, dok se građani ne probude i ne počnu na izborima kažnjavati funkcionere koji su državne institcije i javne službe pretvorili u porodična preduzeća.