U Bosni i Hercegovini nekoliko tisuća osoba čeka povratak na rodna ognjišta. Nitko ne zna točan broj. Oni se nalaze u prognaničkim kolektivnim centrima koji su toliko neuvjetni za normalan život da jedno kupatilo u Tasovčićima koristi čak 40 prognanika. Upravo u ovom centru upoznali smo prognanike koji su žrtve birokracije i korumpiranog sustava.
U kolektivnom centru Tasovčići kod Čapljine žive Hrvati iz Kaknja, Travnika, Zenice i Konjica. Njih pedeset, bez ikakvih uvjeta za normalan život. Njihove priče su tužne, ali svatko od njih prošao je svoju kalvariju s općinskim i državnim institucijama da bi dobio samo ono što mu pripada.
Dragica Jenko iz Kaknja izgubila je stan i sa 80 godina živi u straćari koju dijeli sa još jednom prognanicom:
„Ja sam sve dokumente prikupila dok sam bila na Domanovićima. Predala sam na prijemnom. Gospođa mi nije dala kad sam predala.To je bila greška njena, a ne moja. Međutim, odrazilo se - ja sam izgubila stan, koji je moj muž zaradio za 43 godine rada. Imamo stanarsko pravo. Ovako mi je svaki dan. Ne izlazim, pala sam u depresiju.“
Dragica je pokušala i putem odvjetnika vratiti svoj stan, ali općinska birokracija Kaknja bila je neumoljiva. Za njih je ona zakasnila sa predajom dokumenata za povrat stana. Međutim,
Dragica nije usamljen primjer. Sličnu priču čuli smo i od Franje Subašića. Da bi podnio zahtjev za obnovu porušene kuće, prvo je morao promijeniti osobnu iskaznicu:
„Kažem ja:’Gospođo, ima li išta od one moje renovacije kuće?’ Kaže ona: A, moj Subašiću, nema, nema sredstava, nema materijala.’ Kažem ja: ’Meni se čini da je to ono ujeo vuk magarca.’ Ona se samo nasmijala, pa kaže: ’Pa tako nešto.’ Onda sam se opet morao vraćati, pa odavde novu osobnu napraviti.“
U ovom indijanskom rezervatu, kako ga zovu prognanici, svaki je čovjek posebna priča. Govore Slavko Mijatović i Pavo Tunji, prognanici iz Kaknja:
„Da imam igdje bolje, ja bih išao, ali nemam. Evo, ranjen sam, pa mi niko ništa ne daje. Sad sam namazao masti. Evo išao u bolnicu, ne mogu ni bolnicu platiti, ne mogu ništa. Nemaš se kome žaliti. Ovdje, što kažu, pomaže nekom previše,a uopće nije u kampu. Ni djeca neće da čuju za mene. Kao da sam ja ratni zločinac, bogati. A nisam ni mačku zgazio, ni mrava, ali eto šta ćeš."
„Danas je 21 godina puna otkako sam od kuće otišao. Izgubio sam sve nade. Znaš šta bih volio? Da nešto pogodi zemaljsku kuglu, pa da se sva raspadne. Toliko mi je dodijao život. Stari mi je poginuo, pregršt kostiju ostalo, zapaljen u kući.Tako da mi je ta ružna slika od rata. Da je svako, bogdo, izbjeglica. Da smo svi izbjeglice, onda bi svi sviju razumjeli.“
Pored prognanika iz Kaknja, u kampu žive i prognanici iz Konjica. Mato Bušić je 19 godina u baraci koja jako prokišnjava. Problem povratka u njegovo selo je, tvrdi on, što općinski birokrati traže da se prognanici kolektivno vrate na svoja ognjišta:
„U kompjuteru smo ja i pokojna majka. Da hoćemo povratak. Ali mi kaže što je tamo, neki Lijić: ’Vi nećete kolektivno da se selo vraća i teško, morate čekati.’ Evo ja i dan-danas u kompjuteru, majka umrla. Braća, nismo raspodijelili tu zemlju - čekam, invalid sam 90 posto. Imam nešto socijale.“
Zoran Kožul iz Konjica ima druge probleme ss birokracijom:
„Bio sam u Gardijskoj vojsci. Otišo sam sa 16 godina dobrovoljno. U ratu sam bio ranjen. Ratni sam invalid. Izgubio sam pravo na penziju iz Hrvatske. Nisam u ovome roku imao domovnicu koju su tražili da imam. A sve uvjete sam imao, ranjavan sam. Tako da sam sado ovdje na ovoj invalidnini BiH. Ovu sad što imam invalidninu, svu dajem za lijekove.“
U prognaničkom kampu u Tasovčićima bude i ljubomore. Ali ne one ljubavne - nego materijalne prirode. Govore Mato Bušić i Pavo Tunjić:
„Nekako kao da su ljudi postali nervozni. Ima jedna časna sestra iz Engleske. Ona donese. Nekome napravila kuću, znate koju - dvospratnu kuću. Onda mi kad ona dođe isto kao vukovi - e Đoza napravila onome, nije meni, pa se tako tu trzamo. Naiđe momak, molim vas, kupi mu auto, evo ti za vozačku, položi... Pa ima i ljubomore ’vako.“
„Ovdje smo mi napušteni isto kao kad čoban napusti ovce. Nemamo niko ništa, živiš napamet.“
Europska unija je iz pretpristupnih fondova za povratak izbjeglih i raseljenih u BiH od 1996. godine izdvojila 500 milijuna eura. Uz novac koji se trošio iz kantonalnih, entitetskih i državnog proračuna na rješavanje problema izbjeglih i raseljenih nije li se moglo učiniti više za te ljude? Ili je veliki dio novca završio u privatnim džepovima, kod bogatih mešetara koji su postali još bogatiji?
U kolektivnom centru Tasovčići kod Čapljine žive Hrvati iz Kaknja, Travnika, Zenice i Konjica. Njih pedeset, bez ikakvih uvjeta za normalan život. Njihove priče su tužne, ali svatko od njih prošao je svoju kalvariju s općinskim i državnim institucijama da bi dobio samo ono što mu pripada.
Dragica Jenko iz Kaknja izgubila je stan i sa 80 godina živi u straćari koju dijeli sa još jednom prognanicom:
„Ja sam sve dokumente prikupila dok sam bila na Domanovićima. Predala sam na prijemnom. Gospođa mi nije dala kad sam predala.To je bila greška njena, a ne moja. Međutim, odrazilo se - ja sam izgubila stan, koji je moj muž zaradio za 43 godine rada. Imamo stanarsko pravo. Ovako mi je svaki dan. Ne izlazim, pala sam u depresiju.“
Dragica je pokušala i putem odvjetnika vratiti svoj stan, ali općinska birokracija Kaknja bila je neumoljiva. Za njih je ona zakasnila sa predajom dokumenata za povrat stana. Međutim,
Dragica nije usamljen primjer. Sličnu priču čuli smo i od Franje Subašića. Da bi podnio zahtjev za obnovu porušene kuće, prvo je morao promijeniti osobnu iskaznicu:
„Kažem ja:’Gospođo, ima li išta od one moje renovacije kuće?’ Kaže ona: A, moj Subašiću, nema, nema sredstava, nema materijala.’ Kažem ja: ’Meni se čini da je to ono ujeo vuk magarca.’ Ona se samo nasmijala, pa kaže: ’Pa tako nešto.’ Onda sam se opet morao vraćati, pa odavde novu osobnu napraviti.“
U ovom indijanskom rezervatu, kako ga zovu prognanici, svaki je čovjek posebna priča. Govore Slavko Mijatović i Pavo Tunji, prognanici iz Kaknja:
„Da imam igdje bolje, ja bih išao, ali nemam. Evo, ranjen sam, pa mi niko ništa ne daje. Sad sam namazao masti. Evo išao u bolnicu, ne mogu ni bolnicu platiti, ne mogu ništa. Nemaš se kome žaliti. Ovdje, što kažu, pomaže nekom previše,a uopće nije u kampu. Ni djeca neće da čuju za mene. Kao da sam ja ratni zločinac, bogati. A nisam ni mačku zgazio, ni mrava, ali eto šta ćeš."
„Danas je 21 godina puna otkako sam od kuće otišao. Izgubio sam sve nade. Znaš šta bih volio? Da nešto pogodi zemaljsku kuglu, pa da se sva raspadne. Toliko mi je dodijao život. Stari mi je poginuo, pregršt kostiju ostalo, zapaljen u kući.Tako da mi je ta ružna slika od rata. Da je svako, bogdo, izbjeglica. Da smo svi izbjeglice, onda bi svi sviju razumjeli.“
Pored prognanika iz Kaknja, u kampu žive i prognanici iz Konjica. Mato Bušić je 19 godina u baraci koja jako prokišnjava. Problem povratka u njegovo selo je, tvrdi on, što općinski birokrati traže da se prognanici kolektivno vrate na svoja ognjišta:
„U kompjuteru smo ja i pokojna majka. Da hoćemo povratak. Ali mi kaže što je tamo, neki Lijić: ’Vi nećete kolektivno da se selo vraća i teško, morate čekati.’ Evo ja i dan-danas u kompjuteru, majka umrla. Braća, nismo raspodijelili tu zemlju - čekam, invalid sam 90 posto. Imam nešto socijale.“
Zoran Kožul iz Konjica ima druge probleme ss birokracijom:
„Bio sam u Gardijskoj vojsci. Otišo sam sa 16 godina dobrovoljno. U ratu sam bio ranjen. Ratni sam invalid. Izgubio sam pravo na penziju iz Hrvatske. Nisam u ovome roku imao domovnicu koju su tražili da imam. A sve uvjete sam imao, ranjavan sam. Tako da sam sado ovdje na ovoj invalidnini BiH. Ovu sad što imam invalidninu, svu dajem za lijekove.“
U prognaničkom kampu u Tasovčićima bude i ljubomore. Ali ne one ljubavne - nego materijalne prirode. Govore Mato Bušić i Pavo Tunjić:
„Nekako kao da su ljudi postali nervozni. Ima jedna časna sestra iz Engleske. Ona donese. Nekome napravila kuću, znate koju - dvospratnu kuću. Onda mi kad ona dođe isto kao vukovi - e Đoza napravila onome, nije meni, pa se tako tu trzamo. Naiđe momak, molim vas, kupi mu auto, evo ti za vozačku, položi... Pa ima i ljubomore ’vako.“
„Ovdje smo mi napušteni isto kao kad čoban napusti ovce. Nemamo niko ništa, živiš napamet.“
Europska unija je iz pretpristupnih fondova za povratak izbjeglih i raseljenih u BiH od 1996. godine izdvojila 500 milijuna eura. Uz novac koji se trošio iz kantonalnih, entitetskih i državnog proračuna na rješavanje problema izbjeglih i raseljenih nije li se moglo učiniti više za te ljude? Ili je veliki dio novca završio u privatnim džepovima, kod bogatih mešetara koji su postali još bogatiji?
