Tokom dočeka osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića na zagrebačkom aerodromu, dugogodišnji mirovni aktivista Zoran Ivančić povikao je "Sotono, ubojico”. Reagovao je, kaže, ljudski jer nije mogao gledati veličanje nacionalizma i vrijeđanje žrtava. U razgovoru za emisiju Pred licem pravde, Ivančić govori o svojim motivima da se bori protiv veličanja ratnih zločinaca, te poricanja prošlosti i ratnih zločina.
Ivančić: Moj motiv je to što sam se zatekao u Zagrebu kada se to dešavalo i nisam htio to propustiti. Htio sam se priključiti, imao sam neku pretpostavku da će tamo biti neki kontra prosvjedi. Kad smo došli tamo, nije bilo nikoga i onda sam odlučio djelovati na svoju ruku, tj. moja kolegica i ja koji smo tamo bili. Motiva je puno. Ja i sam sebe pitam to svaki dan, ali osnovni motiv je to što sam cijelo vrijeme tog rata od 1991. do 1995. boravio po ratištima, po ratnim bolnicama radeći za Liječnike bez granica i bio sam svjedok tih svih dešavanja. Poslije sam radio d ugo godina neke projekte za djecu - žrtve rata, pa sam ušao u lične sudbine ljudi koji su stradali u ratu, tako da jednostavno moj prag tolerancije za ratne zločince je vrlo nizak.
Ivančić: To je zastrašujuće. To je, ustvari, perpetuiranje, znači glorificiranje ratnih zločina je prva faza sljedećeg. Ja nisam neki teoretičar, znam da postoji nekih sedam, osam faza genocida - i mi smo time već u drugoj, trećoj fazi sljedećeg genocida. Dakle, nepriznavanje, nesuočavanje sa prošlošću je prvi korak sljedeće tragedije.
Ivančić: Slučaj Kordić mi je dobro poznat jer sam u to vrijeme 1992. i 1993. bio u srednjoj Bosni. Zaboravio sam sad imena – znam da je prije dvije godine u Višegradu bila nekakva ulična fešta, pleh muzika je svirala kad je neko od ratnih zločinaca tamo došao nakon odsluženja zatvorske kazne. Ono što je posebno iritantno u slučaju Kordić je što, manje-više, svi ti ostali ljudi su se pritajili, dok je on već u zatvoru, uz pomoć nekih dijelova političke elite Hrvatske i uz veliku podršku Katoličke crkve u Hrvatskoj i Bosni, promoviran u nekakvog mistika i nekakvog dušebrižnika - što je travestija. To je izrugivanje sa moralnim vrijednostima. Teško je o tome govoriti koliko je to nakazno. Meni je potpuno razumljivo da je on odslužio to što mu je bilo propisano i da dobiva nazad svoja građanska prava, i sve mi je sasvim normalno da on živi sa svojom obitelji i ide na more i ne znam šta radi, ali da se promovira opet u nekog vjerskog ili političkog vođu – to je nedopustivo.
Ivančić: Mehanizama nema zato što vrlo uspješno, prvenstveno u BiH, ali ne puno manje u Srbiji i u Hrvatskoj, političke elite i opstaju na tom održavanju konflikta i neprovođenju procesa pomirenja ili pomirbe. Radi se o tome da se društvo ne može promijeniti sa margina. Neki pojedinci, neke nevladine organizacije mogu biti nekakvav podsjetnik da se ne zaboravi to, ali da bi se promijenilo društvo, da bi se društvena svijest promijenila, to se ne može napraviti sa margina, to mora biti organiziran, sustavan napor države, državnih vlasti, prosvjetnog sistema, akademske zajednice, umjetnika, poznatih ličnosti itd.. To su te stvari koje se rade u Sjevernoj Irskoj, u Ruandi, u postkonfliktnim društvima, ali kod nas ne. I to izostaje sa nekim predumišljajem, sa namjerom – nije to slučajno. Tog procesa kod nas namjerno nema.
Ivančić: Da, i to, i zabrana organizacija i fašističkih obilježja - i puno još toga. Nažalost, primjera ima puno.
Gospodine Ivančiću, ono što se uradili u Zagrebu prilikom dočeka Dariju Kordiću na Zagrebačkom aerodromu odjeknulo je regijom. Šta je bio baš motiv?
Ivančić: Moj motiv je to što sam se zatekao u Zagrebu kada se to dešavalo i nisam htio to propustiti. Htio sam se priključiti, imao sam neku pretpostavku da će tamo biti neki kontra prosvjedi. Kad smo došli tamo, nije bilo nikoga i onda sam odlučio djelovati na svoju ruku, tj. moja kolegica i ja koji smo tamo bili. Motiva je puno. Ja i sam sebe pitam to svaki dan, ali osnovni motiv je to što sam cijelo vrijeme tog rata od 1991. do 1995. boravio po ratištima, po ratnim bolnicama radeći za Liječnike bez granica i bio sam svjedok tih svih dešavanja. Poslije sam radio d ugo godina neke projekte za djecu - žrtve rata, pa sam ušao u lične sudbine ljudi koji su stradali u ratu, tako da jednostavno moj prag tolerancije za ratne zločince je vrlo nizak.
Koliko, između ostalog, upravo dočeci osuđenim ratnim zločincima koče proces pomirenja u regiji?
Ivančić: To je zastrašujuće. To je, ustvari, perpetuiranje, znači glorificiranje ratnih zločina je prva faza sljedećeg. Ja nisam neki teoretičar, znam da postoji nekih sedam, osam faza genocida - i mi smo time već u drugoj, trećoj fazi sljedećeg genocida. Dakle, nepriznavanje, nesuočavanje sa prošlošću je prvi korak sljedeće tragedije.
Mi se svakodnevno u BiH suočavamo sa poricanjem ratnih zločina. Doček Dariju Kordiću je samo jedan u nizu. Mi smo svjedočili u BiH sličnim stvarima.
Ivančić: Slučaj Kordić mi je dobro poznat jer sam u to vrijeme 1992. i 1993. bio u srednjoj Bosni. Zaboravio sam sad imena – znam da je prije dvije godine u Višegradu bila nekakva ulična fešta, pleh muzika je svirala kad je neko od ratnih zločinaca tamo došao nakon odsluženja zatvorske kazne. Ono što je posebno iritantno u slučaju Kordić je što, manje-više, svi ti ostali ljudi su se pritajili, dok je on već u zatvoru, uz pomoć nekih dijelova političke elite Hrvatske i uz veliku podršku Katoličke crkve u Hrvatskoj i Bosni, promoviran u nekakvog mistika i nekakvog dušebrižnika - što je travestija. To je izrugivanje sa moralnim vrijednostima. Teško je o tome govoriti koliko je to nakazno. Meni je potpuno razumljivo da je on odslužio to što mu je bilo propisano i da dobiva nazad svoja građanska prava, i sve mi je sasvim normalno da on živi sa svojom obitelji i ide na more i ne znam šta radi, ali da se promovira opet u nekog vjerskog ili političkog vođu – to je nedopustivo.
Koliko, po vašem mišljenju, može da uradi civilno društvo u sprječavanju ovakvih događaja, budući da nijedna država u regiji, koliko ja imam informaciju, nema mehanizme da se odbrani od ovoga?
Ivančić: Mehanizama nema zato što vrlo uspješno, prvenstveno u BiH, ali ne puno manje u Srbiji i u Hrvatskoj, političke elite i opstaju na tom održavanju konflikta i neprovođenju procesa pomirenja ili pomirbe. Radi se o tome da se društvo ne može promijeniti sa margina. Neki pojedinci, neke nevladine organizacije mogu biti nekakvav podsjetnik da se ne zaboravi to, ali da bi se promijenilo društvo, da bi se društvena svijest promijenila, to se ne može napraviti sa margina, to mora biti organiziran, sustavan napor države, državnih vlasti, prosvjetnog sistema, akademske zajednice, umjetnika, poznatih ličnosti itd.. To su te stvari koje se rade u Sjevernoj Irskoj, u Ruandi, u postkonfliktnim društvima, ali kod nas ne. I to izostaje sa nekim predumišljajem, sa namjerom – nije to slučajno. Tog procesa kod nas namjerno nema.
Dobar primjer za to što govorite je svakako neusvajanje zakona o negiranju genocida u BiH.
Ivančić: Da, i to, i zabrana organizacija i fašističkih obilježja - i puno još toga. Nažalost, primjera ima puno.