U Banjaluci je nedavno održana prva radna skupština Udruženja žena žrtava rata RS, koje broji oko 200 članica koje su preživjele razne oblike fizičke i psihičke torture i silovanja. U Udruženju upozoravaju kako u RS ni 20 godina poslije rata nema evidencije žena žrtava rata, te da su žene koje su preživjele ratne strahote danas najčešće prepuštene same sebi.
Udruženje žena žrtava rata Republike Srpske uveliko priprema materijale koji će biti dostavljani pravosudnim institucijama radi procesuiranja slučajeva ratnih zločina nad ženama.
Predsjednica Udruženja Božica Railić kaže da među preživjelim ženama i porodicama žrtava vlada veliko nezadovoljstvo jer je, po njenoj tvrdnji, u 20 godina, ozbiljno procesuiran tek jedan slučaj ratnog zločina nad ženama srpske nacionalnosti i to na području Odžaka. Railićeva kaže kako postoje mnogi neriješeni slučajevi, te da bi priroritet svakako trebalo dati da se istraže oni zločini nad ženama koje nisu preživjele ratne torture.
„Na području Broda ima kod svojih kuća ubijeno preko 45 žena. Imam podatke kako postoji naredba da se žene privode za seksualno zlostavljanje, većina tih žena, od šest naveče do ujutro, u neke podrume, i ako se bude bunila i pružala otpor, da se primijeni fizička sila. Da se ubije. Imaju tamo načini, ima oružje i načini kako su te žene mučene. Jedna, u toj svojoj borbi, dok se branila, ispečena na rešou. Ima i drugih priča. Posebna priča je sarajevsko-romanijska regija, zatvori na tom terenu, žene u kućama, u podrumima. Područje Podrinja, koje je možda jedno od najgorih na području Republike Srpske, i po broju ubijenih civila, u cijeloj Republici Srpskoj, samo područje nosi oko 48-49 posto ubijenih. Znači, većina tih žena je stradala u Podrinju, platila životom, nije dočekala nikakvu pravdu.“, naglašava Božica Railić.
No najprije se zahtijeva od vlasti entiteta Republika Srpska da se konačno sprovede postupak evidentiranja svake žene koja je preživjela ratne strahote, kao i onih koje su poginule. Ne postoji niti jedan zvaničan podatak o kolikom broju stradalih žena se radi, kaže Railićeva.
„Postoje procjene na osnovu prijava republičkoj organizaciji žena koje su tokom prošlih 15-20 godina pitale za svoja prava, žena koje su tražile načina gdje bi se okupile, postoji procjena da postoji nekoliko hiljada žena. E, sad tu evidenciju treba precizno da se uradi, imenom i prezimenom. Ja sam tu već unaprijed frustrirana, jer je jedan broj žena koji je prošao torturu već završio ovozemaljski život. Za neke za koje sam čula, ili koje su kratko bile, 15-20 dana, nakon toga su umrle, već sada, a koliko ih je prije toga, nigdje se nisu ni prijavljivale i nigdje nisu bile, koliko je prije toga okončalo svoj život. Znači, ta evidencija, i ako se i kad završi, neće biti tačna u odnosu na brojno stanje u ratu. Biće onih koje su još žive.“
Božica Railić i sama je bila zatočena u Srebreniku tokom 1992. i 1993. godine. U više od 300 dana zatočeništva preživjela je razna maltretiranja. Priča kako ne postoji centimetar njenog tijela koji na sebi nije osjetio udar čizme.
„Oni su mene dovezli u Srebrenik, u osnovnu školu 'Mehmed Ibrahimović', i to je bila vojna komanda. Tu sam preuzeta na ispitivanje. Efendija tamo otišao dati neku izjavu da ja nemam radiostanicu, i nisam ga više vidjela, a mene je preuzela vojna policija i tamo ti njihovi komandanti, prvo po dva, po tri, po pet, i tu su me tukli, od jedanaest do četiri popodne. I onda poslije u fiskulturnu salu, iz te sale u nekakvu fabriku Interplet, i na kraju iz fabrike Interplet kod te braće Žarka i Rajka Raičevića, gdje sam ostala do same razmjene.“, priseća se dana koje je provela u zatočeništvu.
U Centru za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih Republike Srpske kažu da su u toku ove godine ostvarili tješnju saradnju i sa Udruženjem žena žrtava rata. Direktor Centra Milorad Kojić navodi da se trenutno radi na prikupljanju dokumentacione građe o stradanju žena.
„Zajedno sa njima, u ovoj godini planiramo izradu i popunjavanje upitnika o ženama žrtvama rata. Predstavnici Centra su također učestvovali na više sastanaka na kojima su sugestijama i komentarima pomogli da se ovom pitanju posveti veća pažnja. To je veoma važno i s aspekta prezentovanja istine, kako bi žene žrtve rata iz Republike Srpske našle svoje mjesto u programima domaćih i međunarodnih organizacija. Moram da kažem da je zadovoljenje pravde, naravno, veoma važno, ali ne treba zaboraviti da je psihosocijalna pomoć i podrška isto tako od velikog značaja, kako bi žene, žrtve silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja, mogle da žive normalnim životom, što je preduslov za ostvarivanje prava na pravdu, istinu i reparaciju.“, objašnjava Kojić.
Osim istrage ratnih zločina i evidentiranja žrtava i preživjelih žena, Božica Railić ističe da će se Udruženje aktivirati i na tome da se svim ženama koje su preživjele bilo koji oblik ratnog zlostavljanja prizna status civilne žrtve rata, te da im se u tom kontekstu omoguće i naknade. Istovremeno će se, prema njenim riječima raditi i na podnošenju tužbi protiv Bosne i Hercegovine i Federacije BiH, kako bi preživjele žene, te porodice ubijenih žena, mogle ostvariti i pravo na odštetu.
Udruženje žena žrtava rata Republike Srpske uveliko priprema materijale koji će biti dostavljani pravosudnim institucijama radi procesuiranja slučajeva ratnih zločina nad ženama.
Predsjednica Udruženja Božica Railić kaže da među preživjelim ženama i porodicama žrtava vlada veliko nezadovoljstvo jer je, po njenoj tvrdnji, u 20 godina, ozbiljno procesuiran tek jedan slučaj ratnog zločina nad ženama srpske nacionalnosti i to na području Odžaka. Railićeva kaže kako postoje mnogi neriješeni slučajevi, te da bi priroritet svakako trebalo dati da se istraže oni zločini nad ženama koje nisu preživjele ratne torture.
„Na području Broda ima kod svojih kuća ubijeno preko 45 žena. Imam podatke kako postoji naredba da se žene privode za seksualno zlostavljanje, većina tih žena, od šest naveče do ujutro, u neke podrume, i ako se bude bunila i pružala otpor, da se primijeni fizička sila. Da se ubije. Imaju tamo načini, ima oružje i načini kako su te žene mučene. Jedna, u toj svojoj borbi, dok se branila, ispečena na rešou. Ima i drugih priča. Posebna priča je sarajevsko-romanijska regija, zatvori na tom terenu, žene u kućama, u podrumima. Područje Podrinja, koje je možda jedno od najgorih na području Republike Srpske, i po broju ubijenih civila, u cijeloj Republici Srpskoj, samo područje nosi oko 48-49 posto ubijenih. Znači, većina tih žena je stradala u Podrinju, platila životom, nije dočekala nikakvu pravdu.“, naglašava Božica Railić.
No najprije se zahtijeva od vlasti entiteta Republika Srpska da se konačno sprovede postupak evidentiranja svake žene koja je preživjela ratne strahote, kao i onih koje su poginule. Ne postoji niti jedan zvaničan podatak o kolikom broju stradalih žena se radi, kaže Railićeva.
„Postoje procjene na osnovu prijava republičkoj organizaciji žena koje su tokom prošlih 15-20 godina pitale za svoja prava, žena koje su tražile načina gdje bi se okupile, postoji procjena da postoji nekoliko hiljada žena. E, sad tu evidenciju treba precizno da se uradi, imenom i prezimenom. Ja sam tu već unaprijed frustrirana, jer je jedan broj žena koji je prošao torturu već završio ovozemaljski život. Za neke za koje sam čula, ili koje su kratko bile, 15-20 dana, nakon toga su umrle, već sada, a koliko ih je prije toga, nigdje se nisu ni prijavljivale i nigdje nisu bile, koliko je prije toga okončalo svoj život. Znači, ta evidencija, i ako se i kad završi, neće biti tačna u odnosu na brojno stanje u ratu. Biće onih koje su još žive.“
Božica Railić i sama je bila zatočena u Srebreniku tokom 1992. i 1993. godine. U više od 300 dana zatočeništva preživjela je razna maltretiranja. Priča kako ne postoji centimetar njenog tijela koji na sebi nije osjetio udar čizme.
„Oni su mene dovezli u Srebrenik, u osnovnu školu 'Mehmed Ibrahimović', i to je bila vojna komanda. Tu sam preuzeta na ispitivanje. Efendija tamo otišao dati neku izjavu da ja nemam radiostanicu, i nisam ga više vidjela, a mene je preuzela vojna policija i tamo ti njihovi komandanti, prvo po dva, po tri, po pet, i tu su me tukli, od jedanaest do četiri popodne. I onda poslije u fiskulturnu salu, iz te sale u nekakvu fabriku Interplet, i na kraju iz fabrike Interplet kod te braće Žarka i Rajka Raičevića, gdje sam ostala do same razmjene.“, priseća se dana koje je provela u zatočeništvu.
U Centru za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih Republike Srpske kažu da su u toku ove godine ostvarili tješnju saradnju i sa Udruženjem žena žrtava rata. Direktor Centra Milorad Kojić navodi da se trenutno radi na prikupljanju dokumentacione građe o stradanju žena.
„Zajedno sa njima, u ovoj godini planiramo izradu i popunjavanje upitnika o ženama žrtvama rata. Predstavnici Centra su također učestvovali na više sastanaka na kojima su sugestijama i komentarima pomogli da se ovom pitanju posveti veća pažnja. To je veoma važno i s aspekta prezentovanja istine, kako bi žene žrtve rata iz Republike Srpske našle svoje mjesto u programima domaćih i međunarodnih organizacija. Moram da kažem da je zadovoljenje pravde, naravno, veoma važno, ali ne treba zaboraviti da je psihosocijalna pomoć i podrška isto tako od velikog značaja, kako bi žene, žrtve silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja, mogle da žive normalnim životom, što je preduslov za ostvarivanje prava na pravdu, istinu i reparaciju.“, objašnjava Kojić.
Osim istrage ratnih zločina i evidentiranja žrtava i preživjelih žena, Božica Railić ističe da će se Udruženje aktivirati i na tome da se svim ženama koje su preživjele bilo koji oblik ratnog zlostavljanja prizna status civilne žrtve rata, te da im se u tom kontekstu omoguće i naknade. Istovremeno će se, prema njenim riječima raditi i na podnošenju tužbi protiv Bosne i Hercegovine i Federacije BiH, kako bi preživjele žene, te porodice ubijenih žena, mogle ostvariti i pravo na odštetu.
