Jubilarne 20. Sarajevske večeri muzike (SVEM), od 6. do 10. maja, donose pet vrsnih koncerata - od horske do instrumentalne muzike sakralnog i svjetovnog karaktera. Posebnu pažnju privlači solistički koncert maestra Ive Pogorelića, čija je estetika sviranja na klaviru zaista posebna. Na programu su djela Frédérica Chopina i Franza Liszta.
Pogorelić: Slušajte, ciljevi uglavnom mogu biti određeni. Međutim, put vodi po, većinom, neistraženom terenu, barem bi tako trebalo biti kod umjetnika koji je to u suštini, a ne samo po nazivu. Smatram da ono što se zove „izazov u umjetnosti“ jeste upravo to sučeljavanje. Konkretno, i kada govorim o djelima koja izvodim na SVEM-u, to su danas istaknuta i utjecajna djela pijanističkog repertoara. Zapravo, riječ je o pristupu. Okolnosti se mijenjaju, teritorij se mijenja, epoha se mijenja, pa tako i politika, svjetonazor i ideologije. Međutim, ono što se ne smije promijeniti u životu jeste pristup, jer on uvijek mora početi i završiti sa poštovanjem. U onom trenutku kada se čovjek udalji od principa i koncepta poštovanja - on se udaljava od umjetnosti.
Pogorelić: Ne pada mi napamet - jer onaj koji se upušta u razgledanje takvih atrakcija troši svoje vrijeme i gubi ga zauvijek - i, naprosto, biva prikovan. Ja mislim da nije vrijedno razgovarati o tome jer svatko zna da se vraća samo ono što je uloženo. Ono što nije uloženo se ne vraća - jer nema se od čega, nema se što vratiti. Dakle, vrijeme i trud koji se ulažu se vraćaju, i vraća se onima koji su, moram i želim to naglasiti, ispunjeni poštovanjem, poštovanjem prema autorima, poštovanjem prema instrumentu, poštovanjem prema svojoj profesiji i prema onome šta publika i slušatelji očekuju od umjetnika. Dakle, to je recept - a sve ostalo je prolazno i nije interesantno. Spomenuli ste Youtube - pa on više od decenije nije ni postojao, a život se vodio.
Djela koja su napisana, napisana su prije te epohe. Apsolutno ništa ne može zamijeniti izravni kontakt i iskustvo koje se doživljava u izravnoj situaciji. Ja pripadam onima koji smatraju da je snimljena muzika ograničenog kapaciteta, to je ipak konzerva. Da li ćete pojesti svježu ribu ili ćete pojesti tu istu rubu iz konzerve - su različite stvari. Mikrofon ne prima sve. Traka ne hvata sve. Ona hvata 40-50 procenata, a postoje i trikovi i načini. I kao što se iz mlijeka u prahu izuzima voda, pa se ono pretvara u prah i onda mu se ponovo dodaje voda - ista takva stvar je sa mikrofonom, dakle, akustika se prvo poništava i onda se dodaje akustika. Ploča, kako god dobro napravljena, nije ništa drugo nego konzerva. Jače ploče su veoma slušane svugdje u svijetu, ali ja ne držim do njih jer smatram da je živo iskustvo, iskustvo koje je doživljeno u neposrednom trenutku, za vrijeme akta, bitno. Upravo se pripremam i imam u planu, jer smatram da je to vrlo bitno, da neke stvari kojima se bavim i u koje ulažem trud i napor dokumentiram. Svjestan sam ograničenjâ i toga da je dokumentirani materijal, zapravo, vrlo ograničen po svom sadržaju.
Pogorelić: Ne. Ja smatram da u instrumentalnom umijeću, dakle u instrumentalnoj vještini, onaj koji se bavi instrumentom mora se, zapravo, stalno približavati instrumentu. Ako je jedna metoda savladana do izvjesnog stupnja - pa neko to bude vrlo visoki ili stupanj razvoja kolega, što se dogodilo meni - on se ne može na tome zaustaviti, on mora istraživati dalje i nastojati približiti se ponovno instrumentu na novi način, kao da se ne radi o istoj osobi. U tom smislu životni put je samo jedan segment nečega ili, kako bi rekla stara mudrost Leonarda da Vincia: „Voda koju dotičemo u rijeci je prva od one koja nailazi i posljednja od one koja je otekla.“
Pogorelić: Rekao bih da treba uživati u ovom predivnom vremenu, koje je tu zaista kao nagrada - i inače uživati, okrenuti se prema stvarima u kojima svatko nalazi materijal za uživanje, a to je, vjerovatno, za većinu ljudi različito. Ali, siguran sam da postoje i nekakve sličnosti i podudarnosti u tome. Prema tome - poruka je vrlo jasna.
RSE: Posmatrano sa sadašnje pozicije, da li ste ostvarili ciljeve i ideale kojima težite?
Pogorelić: Slušajte, ciljevi uglavnom mogu biti određeni. Međutim, put vodi po, većinom, neistraženom terenu, barem bi tako trebalo biti kod umjetnika koji je to u suštini, a ne samo po nazivu. Smatram da ono što se zove „izazov u umjetnosti“ jeste upravo to sučeljavanje. Konkretno, i kada govorim o djelima koja izvodim na SVEM-u, to su danas istaknuta i utjecajna djela pijanističkog repertoara. Zapravo, riječ je o pristupu. Okolnosti se mijenjaju, teritorij se mijenja, epoha se mijenja, pa tako i politika, svjetonazor i ideologije. Međutim, ono što se ne smije promijeniti u životu jeste pristup, jer on uvijek mora početi i završiti sa poštovanjem. U onom trenutku kada se čovjek udalji od principa i koncepta poštovanja - on se udaljava od umjetnosti.
RSE: Na internetu, pogotovo na Youtubeu, možete pogledati bezbroj video sadržaja u kojima sve više djece virtuozno svira instrumente. Kako komentarišete hiperprodukcije talenata? Strahujete li od ovog fenomena?
Pogorelić: Ne pada mi napamet - jer onaj koji se upušta u razgledanje takvih atrakcija troši svoje vrijeme i gubi ga zauvijek - i, naprosto, biva prikovan. Ja mislim da nije vrijedno razgovarati o tome jer svatko zna da se vraća samo ono što je uloženo. Ono što nije uloženo se ne vraća - jer nema se od čega, nema se što vratiti. Dakle, vrijeme i trud koji se ulažu se vraćaju, i vraća se onima koji su, moram i želim to naglasiti, ispunjeni poštovanjem, poštovanjem prema autorima, poštovanjem prema instrumentu, poštovanjem prema svojoj profesiji i prema onome šta publika i slušatelji očekuju od umjetnika. Dakle, to je recept - a sve ostalo je prolazno i nije interesantno. Spomenuli ste Youtube - pa on više od decenije nije ni postojao, a život se vodio.
Djela koja su napisana, napisana su prije te epohe. Apsolutno ništa ne može zamijeniti izravni kontakt i iskustvo koje se doživljava u izravnoj situaciji. Ja pripadam onima koji smatraju da je snimljena muzika ograničenog kapaciteta, to je ipak konzerva. Da li ćete pojesti svježu ribu ili ćete pojesti tu istu rubu iz konzerve - su različite stvari. Mikrofon ne prima sve. Traka ne hvata sve. Ona hvata 40-50 procenata, a postoje i trikovi i načini. I kao što se iz mlijeka u prahu izuzima voda, pa se ono pretvara u prah i onda mu se ponovo dodaje voda - ista takva stvar je sa mikrofonom, dakle, akustika se prvo poništava i onda se dodaje akustika. Ploča, kako god dobro napravljena, nije ništa drugo nego konzerva. Jače ploče su veoma slušane svugdje u svijetu, ali ja ne držim do njih jer smatram da je živo iskustvo, iskustvo koje je doživljeno u neposrednom trenutku, za vrijeme akta, bitno. Upravo se pripremam i imam u planu, jer smatram da je to vrlo bitno, da neke stvari kojima se bavim i u koje ulažem trud i napor dokumentiram. Svjestan sam ograničenjâ i toga da je dokumentirani materijal, zapravo, vrlo ograničen po svom sadržaju.
RSE: Vjerujete li da je formula dugovječnosti umjetnika u tome da bude naklonjen samo jednom tipu repertoara, odnosno određenoj epohi koju želi izvući do vrhunca?
Pogorelić: Ne. Ja smatram da u instrumentalnom umijeću, dakle u instrumentalnoj vještini, onaj koji se bavi instrumentom mora se, zapravo, stalno približavati instrumentu. Ako je jedna metoda savladana do izvjesnog stupnja - pa neko to bude vrlo visoki ili stupanj razvoja kolega, što se dogodilo meni - on se ne može na tome zaustaviti, on mora istraživati dalje i nastojati približiti se ponovno instrumentu na novi način, kao da se ne radi o istoj osobi. U tom smislu životni put je samo jedan segment nečega ili, kako bi rekla stara mudrost Leonarda da Vincia: „Voda koju dotičemo u rijeci je prva od one koja nailazi i posljednja od one koja je otekla.“
RSE: Poslije 2005. godine, ponovo ste pred bh. publikom u okviru 20. Sarajevskih večeri muzike. Šta želite poručiti Sarajlijama?
Pogorelić: Rekao bih da treba uživati u ovom predivnom vremenu, koje je tu zaista kao nagrada - i inače uživati, okrenuti se prema stvarima u kojima svatko nalazi materijal za uživanje, a to je, vjerovatno, za većinu ljudi različito. Ali, siguran sam da postoje i nekakve sličnosti i podudarnosti u tome. Prema tome - poruka je vrlo jasna.
