Epidemija razvoda danas pogađa veliki broj bračnih zajednica. Kojem roditelju će, ako par ima zajedničku djecu, ona pripasti i kakvi će bitni daljnji obiteljski odnos, najbolnije je i najznačajnije pitanje nakon što bračne ljubavi nestane.
Sudovi tradicionalno smatraju majke privrženijim djeci i tako većinom one i dobivaju skrbništvo. Očevi u većini slučajeva moraju dokazivati da su bolji roditelji od majke, dok majke dokazuju koliko su očevi lošiji roditelji.
Adnan Pirić je otac šestogodišnje djevojčice. Borba za skrbništvo u njegovom slučaju bila je dugotrajna i mukotrpna. Majku, koja je dijete ranije napustila, sud je na kraju odabrao za skrbnika. Adnan smatra da suđenje nije bilo korektno i da mu je, kao ocu, bilo mnogo teže da je dobar roditelj svom djetetu:
„Samo želim fer i pošteno. Na sudu sam diskriminisan po svim osnovama, a njoj se čitavo suđenje vjerovalo na rekla-kazala, dok sam ja morao daonositi dokaze i dokaze, i nijedan od dokaza mi nije uvažen. Ja nisam podoban da budem roditelj. Čak sam se i ombudsmenu za ljudska prava žalio na rad suda i Centra za socijalni rad.“
Prije postupka za razvod braka partneri moraju obaviti postupak posredovanja kao mogućnost dogovora. Ukoliko u tome ne uspiju, i ako dođe do tužbi, majka je gotovo neprikosnovena, pogotovo ako je riječ o maloj djeci, kaže ombudsman za ljudska prava BiH Ljubomir Sandić:
„Malu djecu najčešće sudovi i dodjeljuju na čuvanje i vaspitanje majkama, a vrlo rijetko očevima, zbog biološke i psihološke vezanosti djeteta maloga uzrasta za majku i njezine biološke obaveze prema djetetu.“
Potrebno ukljuiti Centar za socijalni rad
Prema obiteljskom zakonu, o tome kome će se povjeriti djeca odlučuje sud, koji u svoju odluku treba uključiti i mišljenje Centra za socijalni rad.
„Centar za socijalni rad obrađuje kompletnu sliku porodice i uzme u obzir sve prilike kod oca i prilike kod majke i, naravno, ono što oni žele“, kaže odvjetnica Mirjana Šarkinović.
Šarković smatra da u slučajevima borbe nad skrbništvom nema naklonjenosti nijednom roditelju, ali naglašava da majke češće izražavaju želju da zadrže dijete:
„Ja sam imala u praksi da se jednom dijete povjerilo majci, pa sam po žalbenom postupku preinačila, išlo je ocu. A drugi puta mi je, recimo, odmah u prvostepenom postupku sud dodijelio dijete ocu, ili dao ga na dalje vaspitanje ocu. Nije baš da se to jednostrano cijeni, međutim, većinom su majke više vezane za djecu i one većinom i traže da djeca ostanu s njima.“
Ahmed Pjano, iz organizacije Save the children, mišljenja je da bi se centri za socijalni rad trebali upustiti u dublju analizu kada donose prijedlog o tome kome dijete treba pripasti:
„U tom postupku donošenja procjene, mislimo da bi centri za socijalni rad kao organ starateljstva trebali da imaju aktivniju ulogu, pogotovo u izradi socijalne anamneze, pa čak i davanja preporuke oko toga koji je roditelj podobniji.“
Dijete na prvom mjestu
Umjesto tradicionalne naklonjenosti sudova majkama, oni bi se više trebali pozabaviti djetetom i gledati ono što je najbolje za njega, naglašava Pjano:
„Da li tu ima odnos tradicija? Vjerovatno da. Da li je i pitanje predrasuda? Vrlo moguće. Ali bi sud u brakorazvodnim postupcima, pogotovo kod donošenja odluke o dodjeljivanju starateljstva, trebao voditi računa o najboljem interesu djeteta.“
Ombudsman Sandić kaže da se zbog kršenja prava na viđanje djece nakon razvoda najčešće žale upravo očevi:
„Iz našeg iskustva je evidentno da se u najvećem broju slučajeva za zaštitu svojih prava obraćaju očevi, koji zahtijevaju održavanje neposrednih, ličnih kontakata sa djetetom i koji imaju i određene alimentacione obaveze.“
Majke se u određenim situacijama ipak ne smatraju boljim izborom za skrbništvo, naglašava Sandić:
„Ako majka svojim ponašanjem, ili svojim zdravstvenim stanjem, ili nekim drugim specifičnim okolnostima njezinog načina života neće doprinijeti pravilnom vaspitanju i odgoju djeteta, a ako je to priličnije i veća garancija da će interes djeteta biti zastupljen kod oca, u tom slučaju će se dijete dodijeliti ocu, pa makar se radilo i o onom najnižem uzrast djeteta. Dakle, moraju postojati određeni razlozi.“
Otvorene borbe između bivših supružnika ponekad ostave dijete po strani, ili ga čak čine sredstvom za poravnanje računa. Djetetovo dobro trebalo bi biti centar interesa i roditelja i sudova i centara za socijalni rad. Nisu sve majke dobri roditelji, niti očevi manje dobri. Ono što je sigurno jest da će o objektivnoj odluci suda uveliko ovisiti budućnost ovih malih ljudi, razapetih između vlastitih emocija i ljubavi prema oba roditelja.
Sudovi tradicionalno smatraju majke privrženijim djeci i tako većinom one i dobivaju skrbništvo. Očevi u većini slučajeva moraju dokazivati da su bolji roditelji od majke, dok majke dokazuju koliko su očevi lošiji roditelji.
Adnan Pirić je otac šestogodišnje djevojčice. Borba za skrbništvo u njegovom slučaju bila je dugotrajna i mukotrpna. Majku, koja je dijete ranije napustila, sud je na kraju odabrao za skrbnika. Adnan smatra da suđenje nije bilo korektno i da mu je, kao ocu, bilo mnogo teže da je dobar roditelj svom djetetu:
„Samo želim fer i pošteno. Na sudu sam diskriminisan po svim osnovama, a njoj se čitavo suđenje vjerovalo na rekla-kazala, dok sam ja morao daonositi dokaze i dokaze, i nijedan od dokaza mi nije uvažen. Ja nisam podoban da budem roditelj. Čak sam se i ombudsmenu za ljudska prava žalio na rad suda i Centra za socijalni rad.“
Prije postupka za razvod braka partneri moraju obaviti postupak posredovanja kao mogućnost dogovora. Ukoliko u tome ne uspiju, i ako dođe do tužbi, majka je gotovo neprikosnovena, pogotovo ako je riječ o maloj djeci, kaže ombudsman za ljudska prava BiH Ljubomir Sandić:
„Malu djecu najčešće sudovi i dodjeljuju na čuvanje i vaspitanje majkama, a vrlo rijetko očevima, zbog biološke i psihološke vezanosti djeteta maloga uzrasta za majku i njezine biološke obaveze prema djetetu.“
Potrebno ukljuiti Centar za socijalni rad
Prema obiteljskom zakonu, o tome kome će se povjeriti djeca odlučuje sud, koji u svoju odluku treba uključiti i mišljenje Centra za socijalni rad.
„Centar za socijalni rad obrađuje kompletnu sliku porodice i uzme u obzir sve prilike kod oca i prilike kod majke i, naravno, ono što oni žele“, kaže odvjetnica Mirjana Šarkinović.
Šarković smatra da u slučajevima borbe nad skrbništvom nema naklonjenosti nijednom roditelju, ali naglašava da majke češće izražavaju želju da zadrže dijete:
„Ja sam imala u praksi da se jednom dijete povjerilo majci, pa sam po žalbenom postupku preinačila, išlo je ocu. A drugi puta mi je, recimo, odmah u prvostepenom postupku sud dodijelio dijete ocu, ili dao ga na dalje vaspitanje ocu. Nije baš da se to jednostrano cijeni, međutim, većinom su majke više vezane za djecu i one većinom i traže da djeca ostanu s njima.“
Ahmed Pjano, iz organizacije Save the children, mišljenja je da bi se centri za socijalni rad trebali upustiti u dublju analizu kada donose prijedlog o tome kome dijete treba pripasti:
„U tom postupku donošenja procjene, mislimo da bi centri za socijalni rad kao organ starateljstva trebali da imaju aktivniju ulogu, pogotovo u izradi socijalne anamneze, pa čak i davanja preporuke oko toga koji je roditelj podobniji.“
Dijete na prvom mjestu
Umjesto tradicionalne naklonjenosti sudova majkama, oni bi se više trebali pozabaviti djetetom i gledati ono što je najbolje za njega, naglašava Pjano:
„Da li tu ima odnos tradicija? Vjerovatno da. Da li je i pitanje predrasuda? Vrlo moguće. Ali bi sud u brakorazvodnim postupcima, pogotovo kod donošenja odluke o dodjeljivanju starateljstva, trebao voditi računa o najboljem interesu djeteta.“
Ombudsman Sandić kaže da se zbog kršenja prava na viđanje djece nakon razvoda najčešće žale upravo očevi:
„Iz našeg iskustva je evidentno da se u najvećem broju slučajeva za zaštitu svojih prava obraćaju očevi, koji zahtijevaju održavanje neposrednih, ličnih kontakata sa djetetom i koji imaju i određene alimentacione obaveze.“
Majke se u određenim situacijama ipak ne smatraju boljim izborom za skrbništvo, naglašava Sandić:
„Ako majka svojim ponašanjem, ili svojim zdravstvenim stanjem, ili nekim drugim specifičnim okolnostima njezinog načina života neće doprinijeti pravilnom vaspitanju i odgoju djeteta, a ako je to priličnije i veća garancija da će interes djeteta biti zastupljen kod oca, u tom slučaju će se dijete dodijeliti ocu, pa makar se radilo i o onom najnižem uzrast djeteta. Dakle, moraju postojati određeni razlozi.“
Otvorene borbe između bivših supružnika ponekad ostave dijete po strani, ili ga čak čine sredstvom za poravnanje računa. Djetetovo dobro trebalo bi biti centar interesa i roditelja i sudova i centara za socijalni rad. Nisu sve majke dobri roditelji, niti očevi manje dobri. Ono što je sigurno jest da će o objektivnoj odluci suda uveliko ovisiti budućnost ovih malih ljudi, razapetih između vlastitih emocija i ljubavi prema oba roditelja.
