Završeno suđenje po tužbama Srbije i Hrvatske za genocid

Na Međunarodnom sudu pravde, ICJ-u, u nizozemskom gradu Den Haagu završeno je cjelomjesečno suđenje za genocid međusobnih tužbi Hrvatske i Srbije.

Zadnji dan suđenja hrvatski pravni tim je tijekom završnih riječi odgovarao na prošlotjednu argumentaciju srbijanskog, baveći se najviše pitanjem odgovornosti za rat u Hrvatskoj u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća.

Voditeljica hrvatskog pravnog tima, profesorica Vesna Crnić Grotić podsjetila je pri tom međunarodne suce na knjigu o bivšem srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću (Slobodan Milosevic on Trial: A Companion), čiji je koautor bio profesor William Schabas (Vilijam Šabas), član pravnog tima Srbije.

U knjizi je naime odgovornost za rat i bujanje nacionalizma upravo pripisana srbijanskom vodstvu, a ne hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, kojeg je Šabas pred sudom označio - kao krivca za sukob.

Citirajući knjigu o suđenju Miloševiću iz 2002.godine, profesorica Crnić-Grotić je željela prikazati kako je tada - današnji član tima države Srbije profesor Šabas – razmišljao jednako kao i hrvatski pravni tim.

„Profesor Šabas je izravno naveo – kako je Milošević osobno počeo rat – kada je poslao Jugoslavensku narodnu armiju, JNA – prvo u Sloveniju, a potom u Hrvatsku u ljeto 1991.godine. Profesor Šabas piše da je uzdizanje nacionalističke, tvrdolinijaške vlade u Srbiji - isprovociralo antisrpski nacionalizam u Sloveniji i Hrvatskoj. A ne obrnuto – kako je srbijanski tim želio prikazati pred sudom.“, navela je.

Protiv izjednačavanja krivnje Protutužbu Srbije za genocid nad krajinskim stanovništvom srpske nacionalnosti tijekom akcije Oluja 1995.godine – Crnić-Grotić je povezala s politikom izjednačavanja i poricanja zločina za koje je odgovoran srbijanski državni vrh. Pri tom je ustvrdila kako bi se kažnjavanjem Srbije za genocid – zaustavila ta uobičajena praksa i lažne tvrdnje.

„Bilo je uobičajeno u Srbiji tvrditi da je srebrenički masakr mit, stvoren od strane stranih tajnih službi. Ili da je Vukovar bio oslobođen od strane srpskih snaga 1991.godine, ili da su masakri sarajevskih civila tijekom granatiranja bili namješteni, kako bi se demonizirali Srbi. Mogli ste čuti neke odjeke takvih tvrdnji na ovom sudu“, usporedila je profesorica, navodeći kako su sudu predočeni valjani podaci o još 1663 nestalih osoba (1991-1995) u koje su uključeni i Hrvati i Srbi, kao i građani drugih nacionalnosti.

Suce Međunarodnog suda pravde, gdje se sudi državama, Crnić-Grotić je podsjetila na presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, gdje se pak sudi pojedincima za ratne zločine, a za koje je utvrđeno – da su proizvod namjerne politike srbijanskog vodstva i stvaranja etnički čistih područja Velike Srbije.

S druge strane u odnosu na protutužbu Srbije za genocid nad srpskim stanovništvom na pobunjenom području Hrvatske, tzv.Republici Srpskoj Krajini – Crnić-Grotić se pozvala na oslobađajuću presudu hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.

„Kako srbijanski tim tumači – jednoglasni nalaz Međunarodnog suda za Jugoslaviju – da predsjednik Tuđman i hrvatsko vodstvo nisu željeli ubiti ili povrijediti Srbe, ili uništiti njihovu imovinu. To je misterija. Misterija na koju srbijanski tim nije odgovorio u drugom krugu argumentacije. Hrvatska ustvrđuje – da šutnja korespondenta o ovom ključnom pitanju – je praktično priznanje Srbije da njezina protutužba nema nikakvih osnova“, konstatirala je na kraju završnih riječi.

Nakon dovršetka zadnjeg dana suđenja, sudsko vijeće, sastavljeno od 17 međunarodnih sudaca, se povuklo - kako bi utvrdilo - je li prilikom vojnih operacija u Hrvatskoj u prvoj polovici devedesetih godina počinjen genocid i je li za njega odgovorno srbijansko ili hrvatsko vojno-političko vodstvo. Na presudu koja se očekuje unutar godine dana – ne postoji mogućnost žalbe.

Podsjetimo, Srbija je na suđenju zatražila kažnjavanje za genocid Hrvatske, omogućavanje povratka prognanog stanovništva tzv.Krajine, kompenziranje odštete spomenutom stanovništvu, kažnjavanje počinitelja ratnih zločina i prestanak obilježavanja praznika vezanih uz proslavu akcije Oluja te hrvatske branitelje.

Hrvatska je pak zatražila osudu Srbije za genocid, nakon čega bi joj bila dužna isplatiti odštetu, vratiti otete umjetnine (25 tisuća), kazniti počinitelje (pogotovo oficirski vrh Jugoslavenske narodne armije, JNA) te pomoći u pronalasku još preko 850 nestalih osoba s područja Hrvatske.