Samo u prošloj godini umrlo je oko 530 ljudi koji su čekali posao na Zavodu za zapošljavanje Republike Srpske. Ovaj zastrašujući podatak svjedoči da se institucije ne brinu o nezaposlenima i njihovim porodicama, koje se svakodnevno suočavaju sa tragedijama - apeluju iz udruženja koja okupljaju tu populaciju. Psiholozi tumače da permanentna, dvadesetogodišnja kriza u BiH uveliko uzima svoj danak.
Pedesetdevetogodišnji Jovan Knežević iz Banjaluke ostao je bez posla prije pet godina kada je FAM Jelšingrad otišao u stečaj. U fabrici je proveo 33 godine, a danas je na birou. Neuljepšanim rječnikom rečeno, Jovan Knežević danas je na ulici:„Istjeran faktički iz Jelšingrada. Od četiri člana porodice samo mi supruga radi. Podstanar sam. I šta ja imam očekivati od ovakve države i od ovakve vlast?“
Da su nezaposleni prepušteni sami sebi, mišljenja je i Slavko Čamber, predsjednik Udruženja nezaposlenih u Banjaluci:
„Zato što se ništa ne poduzima konkretno. Ne znam zašto ovaj narod spava toliko. Mi se trudimo u udruženju i ne možemo sami. Mislim da bi građani trebali već jednom da kažu:’Dosta je!’ Četvoročlana, petočlana, devetočlana porodica nema kruha da jede, niko od njih ne radi, a ovamo se vlast hvali kako će ona zaposliti, kako ovo, kako ono. Od toga nema ništa, ja mislim da bi to svakome trebalo biti jasno.“
Surova statistika kaže da je sa evidencije entitetskog biroa samo prošle godine brisano 530 lica po osnovu smrti. Ono čega u statistici nema, a što je postalo svakodnevnica, jesu cijele porodice razorene zbog nezaposlenosti i neimaštine. Jovan Knežević priča da oko 400 radnika Jelšingrada nije uspjelo riješiti svoj status. Nezaposleni nisu mogli izmirivati kredite, plaćati režije i hranu, a posljedice su bile tragične: raspadali su se brakovi, pucale porodice, ljudi obolijevali. Mnogi od njih, kaže Jovan, nisu uspjeli naplatiti ni osnovna potraživanja garantovana zakonom:
„Čak znam i kolege koji su na sebe sami ruke digli. Veliki broj ljudi koji se nadao da će potraživanjima riješiti probleme, nije ih uspio dočekati - umrli su prije, a sve zbog naše kriminalne vlasti i sudstva i tužilaštva. Ljudi su jednostavno zatečeni i ni na koga se u državi nemaju osloniti.“ Socijalni psiholog Srđan Puhalo podsjeća da je cijela BiH u permanentnoj krizi već 20 godina, a u takvim okolnostima, napominje, veoma je teško sačuvati mentalno zdravlje:
„Ljudi koji nemaju posao su u mnogo težoj situaciji zato što zbog neodostatka novca ne mogu sebi da priušte osnovne stvari, od toga da školuju djecu, do toga da mirno naveče legnu znajući da će sutra imati šta da jedu, tako da ta stresna situacija prosto uzima danak.“
Iz izvršne vlasti, međutim, uvjeravaju da mnogo čine na rješavanju problema nezaposlenosti u RS. Ministar rada i boračko-invalidske zaštite Petar Đokić tvrdi da je stopa nezaposlenosti u RS prošle godine smanjena za 2,7 odsto:
„Oko 6.700 radnika je manje nezaposleno u RS nego ranije. To smatramo rezultatom rada koji je ostvarila ova vlada provodeći akcioni plan i aktivne mjere podsticanja na novo zapošljavanje.“
Analitičari sa sajta istinomjer.ba koji prate ispunjavanje predizbornih obećanja, kažu da se vladajuća koalicija u Republici Srpskoj, generalno, bazirala na obećanja o revitalizaciji ekonomije, čime bi se stvorila nova radna mjesta, a u čemu, danas je sasvim jasno - nisu postignuti rezultati. Tijana Cvjetićanin, koordinatorica istraživanja na Istinomjeru, kaže da je jedno od konkretnijih obećanja bilo ono o zapošljavanju pripravnika, ali riječ je o privremenom rješenju jer nakon pripavničkog staža mladima se ne obezbjeđuje posao. Istovremeno, napominje, broj zaposlenih je u stalnom padu u RS:
„Od 250.000 u 2009. godini, on je pao na 240.000 u septembru, i to je jedan mali porast zabilježen prošle godine. Čak i sa tim porastom, vi imate 18.000 ljudi manje koji su zaposleni u RS.“
Uvjeravanja izvršne vlasti u RS padaju u vodu kada se analizira zvanična statistika. Tijana Cvjetićanin napominje da je u januaru ove godine s evidencije entitetskog zavoda izbrisano više od 4.000 ljudi, od čega je zaposleno samo njih 1.700. Generalni podaci takođe su neumoljivi: u Republici Srpskoj danas je više od 150.000 nezaposlenih, od čega samo u Banjaluci njih oko 45.000.
Pedesetdevetogodišnji Jovan Knežević iz Banjaluke ostao je bez posla prije pet godina kada je FAM Jelšingrad otišao u stečaj. U fabrici je proveo 33 godine, a danas je na birou. Neuljepšanim rječnikom rečeno, Jovan Knežević danas je na ulici:„Istjeran faktički iz Jelšingrada. Od četiri člana porodice samo mi supruga radi. Podstanar sam. I šta ja imam očekivati od ovakve države i od ovakve vlast?“
Da su nezaposleni prepušteni sami sebi, mišljenja je i Slavko Čamber, predsjednik Udruženja nezaposlenih u Banjaluci:
„Zato što se ništa ne poduzima konkretno. Ne znam zašto ovaj narod spava toliko. Mi se trudimo u udruženju i ne možemo sami. Mislim da bi građani trebali već jednom da kažu:’Dosta je!’ Četvoročlana, petočlana, devetočlana porodica nema kruha da jede, niko od njih ne radi, a ovamo se vlast hvali kako će ona zaposliti, kako ovo, kako ono. Od toga nema ništa, ja mislim da bi to svakome trebalo biti jasno.“
Surova statistika kaže da je sa evidencije entitetskog biroa samo prošle godine brisano 530 lica po osnovu smrti. Ono čega u statistici nema, a što je postalo svakodnevnica, jesu cijele porodice razorene zbog nezaposlenosti i neimaštine. Jovan Knežević priča da oko 400 radnika Jelšingrada nije uspjelo riješiti svoj status. Nezaposleni nisu mogli izmirivati kredite, plaćati režije i hranu, a posljedice su bile tragične: raspadali su se brakovi, pucale porodice, ljudi obolijevali. Mnogi od njih, kaže Jovan, nisu uspjeli naplatiti ni osnovna potraživanja garantovana zakonom:
„Čak znam i kolege koji su na sebe sami ruke digli. Veliki broj ljudi koji se nadao da će potraživanjima riješiti probleme, nije ih uspio dočekati - umrli su prije, a sve zbog naše kriminalne vlasti i sudstva i tužilaštva. Ljudi su jednostavno zatečeni i ni na koga se u državi nemaju osloniti.“ Socijalni psiholog Srđan Puhalo podsjeća da je cijela BiH u permanentnoj krizi već 20 godina, a u takvim okolnostima, napominje, veoma je teško sačuvati mentalno zdravlje:
„Ljudi koji nemaju posao su u mnogo težoj situaciji zato što zbog neodostatka novca ne mogu sebi da priušte osnovne stvari, od toga da školuju djecu, do toga da mirno naveče legnu znajući da će sutra imati šta da jedu, tako da ta stresna situacija prosto uzima danak.“
Iz izvršne vlasti, međutim, uvjeravaju da mnogo čine na rješavanju problema nezaposlenosti u RS. Ministar rada i boračko-invalidske zaštite Petar Đokić tvrdi da je stopa nezaposlenosti u RS prošle godine smanjena za 2,7 odsto:
„Oko 6.700 radnika je manje nezaposleno u RS nego ranije. To smatramo rezultatom rada koji je ostvarila ova vlada provodeći akcioni plan i aktivne mjere podsticanja na novo zapošljavanje.“
Analitičari sa sajta istinomjer.ba koji prate ispunjavanje predizbornih obećanja, kažu da se vladajuća koalicija u Republici Srpskoj, generalno, bazirala na obećanja o revitalizaciji ekonomije, čime bi se stvorila nova radna mjesta, a u čemu, danas je sasvim jasno - nisu postignuti rezultati. Tijana Cvjetićanin, koordinatorica istraživanja na Istinomjeru, kaže da je jedno od konkretnijih obećanja bilo ono o zapošljavanju pripravnika, ali riječ je o privremenom rješenju jer nakon pripavničkog staža mladima se ne obezbjeđuje posao. Istovremeno, napominje, broj zaposlenih je u stalnom padu u RS:
„Od 250.000 u 2009. godini, on je pao na 240.000 u septembru, i to je jedan mali porast zabilježen prošle godine. Čak i sa tim porastom, vi imate 18.000 ljudi manje koji su zaposleni u RS.“
Uvjeravanja izvršne vlasti u RS padaju u vodu kada se analizira zvanična statistika. Tijana Cvjetićanin napominje da je u januaru ove godine s evidencije entitetskog zavoda izbrisano više od 4.000 ljudi, od čega je zaposleno samo njih 1.700. Generalni podaci takođe su neumoljivi: u Republici Srpskoj danas je više od 150.000 nezaposlenih, od čega samo u Banjaluci njih oko 45.000.