Mostarski "Soko": Od dvije privatizacije do praznih hala

Mostar je mogao da bude sjedište i uzdanice nekadašnje jugoslovenske vojne industrije. Međutim, od "Sokola", koji je osim sjedišta u Mostaru površine od 450.000 metara kvadratnih imao brojne pogone u Hercegovini, danas su ostale samo ruine.
Nekada je u "Sokolu" radilo 8.000 radnika, ali sada u rascjepkanim, malim firmama nastalim u objektima "Sokola", radi njih oko 300 i uglavnom vode bitku za svoja prava iz Zakona o radu.

U maloj privatizaciji do 2003. godine, 19 ljudi je kupilo 33 posto firme uz obavezu zapošljavanja novih 138 radnika i ulaganje oko 800 hiljada eura, što se nikada nije desilo. U velikoj privatizaciji tri godine kasnije prodano je preostalih 67 posto kapitala vojnog dijela "Sokola", sa stambenim objektima, hotelima i ostalim popratnim sadržajima - u sindikatu tvrde, u bescijenje.

„Obaveze vlasnika su bile: ulaganje, zadržati postojeću proizvodnju, ulaganje u proizvodnju, zadržati radnike i primiti nove radnike“, kaže Zdravko Čorić, predstavnik sindikata "Sokola".

Da bi se shvatile razmjere propale privatizacije treba podsjetiti kako je "Soko" bio ponos vazduhoplovne industrije bivše Jugoslavije. Osnovana 1950. godine, Vazduhoplovna industrija "Soko" već 1961. izlazi sa prvim vojnim modelom iz samostalnog razvoja "Soko Galeb", nakon čega slijede daljnji modeli, te proizvodnja licenciranog helikoptera pod imenom Gazela.

Uz vazduhoplovnu, paralelno se razvijala i rashladana i klima tehnika, prozvodnja montažanih hala, prijenosnih mehanizama i mjenjača za automobilsku industrija, što se izvozilo za nekoliko evropskih zemalja. Uz glavnu tvornicu, postojali su pogoni u Čitluku, Grudama, Ljubuškom i Nevesinju, sa ukupno 8.000 radnika.

Uloga Dragana Čovića

Tokom rata većina strojeva je sačuvana. Kako tvrde u sindikatu, 1995. godine stigle su garanciju od ino partnera da su prijeratni ugovori važeći, no rukovodstvo Sokola na čelu sa Draganom Čovićem, danas aktuelnim predsjednikom HDZ-a BiH, imalo je druge planove. Zdravko Čorić dodaje:

„Sve su te informacije tačne. Kad je došao čovjek iz Amerike - čovjek je imao firmu u Holandiji i tražio je za jugoistočnu Evropu da se prave antene. Došao je kod Čovića, organiziran sastanak, i trebao je uposliti 200 ljudi i 20 ljudi u razvoj. Na tom sastanku Čović je rekao:’Može, samo vi dajte pare, mi ćemo raditi.’ Ali je tu najveći problem bio jer je ovaj iz Amerike već imenovao ljude koji će biti potpisnici računa u Beču. To su bili ljudi koji nisu bili odani Čoviću. I taj posao je propao. To je samo šta smo mogli raditi. Odjeljenja radila, sve radilo. Ne kažem ja, nismo mogli raditi avione, ali ino programe koje smo radili i za koje su ljudi bili zainteresovani, smo mogli raditi. Ali to nije odgovaralo koncepciji jer tajno, sad se vidi, koncepcija je bila sve treba da se uništi, samo da se izdaju prostori i od toga da se živi, a proizvodnja nam ne treba. I dovedeno je do toga.“

Iako radnici godinama prozivaju Agenciju za privatizaciju HNK, Ismet Čampara, koji zastupa Agenciju od njenog početka, kaže sve je provedeno u skladu sa zakonom:

„Da li je to sve tačno? Da li smo možda i mi pogriješili? Da li neko smatra da treba dodatno vrši revizija? Nemamo mi s tim nikakvih problema, niti ćemo nekome kazati nemojte. Ja upućujem svakoga radnika: ko ima potraživanja od preduzeća, ima mogućnost i da tuži.“

Vlasnici "Sokola" danas zarađuju uglavnom izdavanjem nekadašnjih hala, dok se za ono malo radnika koji su zaposleni penziono i zdravstveno osiguranje ne uplaćuje od 2003. godine. Unutar preduzeća formirane su nove firme, u koje se radnici pozivaju da pređu ukoliko pristanu da im se ranija dugovanja brišu.

Rijetki se, poput Mire Vidović, odlučuju na tužbu. Njen predmet na sudu se nalazi već pet godina:

„Kad danas ljudi pođu u mirovinu, njima je zadnji uplaćen doprinos 2004. godine. Tužbu sam podigla ima pet godina. Oni to odugovlače. I ide koliko mogu odugovlačiti, a kada dođe vrijeme da se više ne može odugovlačiti, onda kao nema njihovog odvjetnika, pa se to odlaže još pola godine. Pa kad su napokon našli adresu odvjetnika, promijenili su odvjetnika, pa sad da se novi odvjetnik upozna sa spisom i to se još više produžava na sudu. Ja kad pitam, kažu mi sve je to po zakonu.“

Problemi prijeratnih radnika

Poseban problem predstavljaju prijeratni radnici - Bošnjaci i Srbi koji se također ne mogu prijaviti na biro, iako su mnogi trebali biti penzionisani. Njih je, ističe nekadašnji radnik Salko Đoklo, preko 2.000:

„Svi su radnici podnijeli zahtjev za regulisanje radno-pravnog statusa. Do dana današnjega nikakva odgovora nismo dobili. Radnici su na ulici.“

Nikada nije formalno dokazana eventualna odgovornost Dragana Čovića za sudbinu "Sokola" iako je bio na čelu kompanije i kada je agencija Euroconsultig posredovala u prodaji objekata preduzeća.

Čović, danas na čelu najjače hrvatske političke partije u BiH, do 1998. godine bio je direktor "Sokola", a potom je do 2001. godine bio ministar finansija u Vladi FBiH, odnosno član UO "Sokola". Ako se pogleda vlasnička struktura, nije teško uočiti da su osobe odgovorne za sudbinu "Sokola" upravo članovi rodbine, prijatelji i bliski suradnici Dragana Čovića.

„Kad su mu postavili pitanje:’Ovdje je bila jedna firma, sad četrdeset jedna’, on je rekao: ’Pa pod vedrim nebom ima mjesta za sve.’ On je osmislio svu tu privatizaciju i preko njega je sve odrađeno. Drežnjak kupuje jedan dio "Sokola" u maloj privatizaciji, a tada nema registrovane privatne firme, nema računa, nema nijednoga uposlenoga. Tad su radili u Agenciji direktorica Mila Gadžić, zamjenik Ljubović, uzeo njen brat pola "Sokola", dato mu je u tome svemu. I ta mala privatizacija je završila kako su oni naumili. Odmah poslije toga Mila završava tu mandat i ide u Centralnu banku, a Ljubović ide za ministra u federalnu vladu“, kaže Zdravko Čorić.

Posljednje optužene za kriminalnu privatizaciju mostarskog "Sokola", Valeriju Čuljak, te Branka Kolobarića, iz Ureda za reviziju institucija FBiH, i Milu Gadžić, nekadašnju direktoricu Agencije za privatizaciju HNK danas revizora u Centralnoj banci BiH, Ustavni sud Federacije BiH je početkom prošle godine pravomoćno oslobodio svih optužbi. Teretilo ih se za privredni kriminal i nezakonitu privatizaciju dijela "Sokola". Četvrti optuženi, Josip Gojak pobjegao je u Hrvatsku.