Dvadeset godina nakon rata u BiH milijuni četvornih metara pod minama ove zemlje podsjećaju upravo na to krvavo razdoblje. BiH se ubraja među zemlje koje su najzagađenije minama u svijetu. Teške posljedice snose uglavnom građani BiH, i to nerijetko životima. Najčešće su to povratnici u čijim selima i obližnjim šumama mine nikada nisu otklonjene. Najteže stanje je u Tuzlanskom kantonu gdje su samo u ovoj godini smrtno stradale tri osobe, među kojima i desetogodišnji dječak. Na odlazak u minsko polje nagnala ih je jedino puka potreba za preživljavanjem.
Devedest milijuna četvornih metara u Tuzlanskom kantonu prekriveno je minama. Šume i livade koje kriju brojne prirodne blagodeti, spas su ljudima za preživljavanje.
Skoro 20 godina je prošlo od rata, pa mnoga područja više nisu obilježena kao minirana, zbog čega je nedavno nedaleko od Gračanice stradao desetegodišnji dječak. Njegov stric Emir Šiko kaže da već godinama u tu šumu dolaze skupljati željezo.
„Moralo se. Ne radi se. Sezonski su poslovi. Gdje god da radiš, to je sezonski. Sjedi kod kuće, ne radi. Onaj će reć ne radi, malo ako šta - reći će ukr’o, a otiđi, ukradi, valja ti u zatvor. Nikad nismo bili lopovi, niko nam od familije, pa ne bi’ dozvolili ni to dijete naše da bude. Borba za život - tako nam je. A da smo lopovi, ne bi se to vjerovatno desilo. Otiš’o bi’, sanš’o se. Znam đe sam dijete izgubio i zadnje riječi djeteta što su bile:’Ago, odoh, odoh, drži me, ne daj me’,“ priča Šiko.
Mještani Hajvaza pričaju da ljudi u njihovo selo često dolaze ili brati gljive ili skupljati drva. Nerijetko dovode i stoku:
„U mene je sin otišao da siječe u mojoj šumi, dole, koja je isječena za vrijeme rata - da odsiječe sebi drvo, i unuče mi je naišlo na jednu veliku minu, tromobolku. Izišli su i javili, pa su je odnijeli - kuda su, ne znam ni ja. I više nisu dolazili nikako. Sve je to rizično. Nikome život nije zagrantovan ovdje.“
Profesor Izudin Kešetović, ekonomski analitičar, kaže:
„Preko 70 posto je na granici socijalne izdržljivosti. To je objektivna slika stanja BiH koja bilježi jedan paradoks, a to je jedan, jedan, jedan, znači jedan zaposleni, jedan penzioner, jedan na birou, sa ciframa koje će se približiti 600 hiljada, 600 hiljada, 600 hiljada. To je demografska, socijalna i ekonomska slika stanja u BiH.“
Manjak finansija i odlazak deminera
Mine su jedan od ogromnih problema BiH, o čijem se rješavnju najmanje priča. Jer rješenje ovog problema državu bi trebalo koštati 600 milijuna maraka. BiH se obvezala godišnje izdvajati 40 milijuna maraka, a do sada nije izdvojila ništa. Cilj BH MAC-a bio je da do 2019. godine BiH bude očišćena od mina, međutim, dosadašnjim tempom deminiranja narednih stotinu godina BiH će biti pod minama.
„Plan BH MAC-a je maksimalno nerealan. Strategija deminiranja do 2019. godine je projekat koji nisu pravili ljudi sa terena, operativci. Ja se nadam da ćemo u ovoj godini uspjeti animirati i pokrenuti ovaj projekat Fondacije za deminiranje Tuzlanskog kantona koji bi trebao donijeti puno sredstava i da postanemo u nekom dijelu manje ovisni od donatorskih sredstava – jer ako svaki građanin TK izdvoji dvije marke, to će značiti da se može deminirati pola miliona kvadratnih metara“, navodi Zdenko Tadić, direktor Kantonalne uprave CZ Tuzla.
Ključni je problem taj što država ne izdvaja novac za deminiranje, pa demineri odlaze u druge zemlje raditi svoj posao, iako bi u svojoj zemlji imali posla cijeli radni vijek.
„Zbog složene situacije i stanja u kome se nalaze minsko-eksplozivna sredstva u prirodi počinju da ginu intenzivnije i demineri, tako da smo u proteklom periodu imali smrtno stradavanje velikog broja deminera. U 115 deminerskih nesreća smrtno je stradalo 46 deminera, znači ljudi koji znaju šta rade i koji su osposobljeni za to. Plašim se da će vrijeme koje dolazi zbog hitnosti poslova, posebno u profesionalnim kompanijama koje angažiraju deminere po ugovoru o djelu za određene projekte, donijeti puno više nesreća i stradavnja deminera“, kaže Zdenko Tadić.
Uz minska polja živi na tiusće ljudi u BiH, najvećim dijelom povratnika. U brojnim selima uz minska polja su i škole, pa nerijetko djeca prolaze upravo uz table “Pazi mine”.
Devedest milijuna četvornih metara u Tuzlanskom kantonu prekriveno je minama. Šume i livade koje kriju brojne prirodne blagodeti, spas su ljudima za preživljavanje.
Skoro 20 godina je prošlo od rata, pa mnoga područja više nisu obilježena kao minirana, zbog čega je nedavno nedaleko od Gračanice stradao desetegodišnji dječak. Njegov stric Emir Šiko kaže da već godinama u tu šumu dolaze skupljati željezo.
„Moralo se. Ne radi se. Sezonski su poslovi. Gdje god da radiš, to je sezonski. Sjedi kod kuće, ne radi. Onaj će reć ne radi, malo ako šta - reći će ukr’o, a otiđi, ukradi, valja ti u zatvor. Nikad nismo bili lopovi, niko nam od familije, pa ne bi’ dozvolili ni to dijete naše da bude. Borba za život - tako nam je. A da smo lopovi, ne bi se to vjerovatno desilo. Otiš’o bi’, sanš’o se. Znam đe sam dijete izgubio i zadnje riječi djeteta što su bile:’Ago, odoh, odoh, drži me, ne daj me’,“ priča Šiko.
Mještani Hajvaza pričaju da ljudi u njihovo selo često dolaze ili brati gljive ili skupljati drva. Nerijetko dovode i stoku:
„U mene je sin otišao da siječe u mojoj šumi, dole, koja je isječena za vrijeme rata - da odsiječe sebi drvo, i unuče mi je naišlo na jednu veliku minu, tromobolku. Izišli su i javili, pa su je odnijeli - kuda su, ne znam ni ja. I više nisu dolazili nikako. Sve je to rizično. Nikome život nije zagrantovan ovdje.“
Profesor Izudin Kešetović, ekonomski analitičar, kaže:
„Preko 70 posto je na granici socijalne izdržljivosti. To je objektivna slika stanja BiH koja bilježi jedan paradoks, a to je jedan, jedan, jedan, znači jedan zaposleni, jedan penzioner, jedan na birou, sa ciframa koje će se približiti 600 hiljada, 600 hiljada, 600 hiljada. To je demografska, socijalna i ekonomska slika stanja u BiH.“
Manjak finansija i odlazak deminera
Mine su jedan od ogromnih problema BiH, o čijem se rješavnju najmanje priča. Jer rješenje ovog problema državu bi trebalo koštati 600 milijuna maraka. BiH se obvezala godišnje izdvajati 40 milijuna maraka, a do sada nije izdvojila ništa. Cilj BH MAC-a bio je da do 2019. godine BiH bude očišćena od mina, međutim, dosadašnjim tempom deminiranja narednih stotinu godina BiH će biti pod minama.
„Plan BH MAC-a je maksimalno nerealan. Strategija deminiranja do 2019. godine je projekat koji nisu pravili ljudi sa terena, operativci. Ja se nadam da ćemo u ovoj godini uspjeti animirati i pokrenuti ovaj projekat Fondacije za deminiranje Tuzlanskog kantona koji bi trebao donijeti puno sredstava i da postanemo u nekom dijelu manje ovisni od donatorskih sredstava – jer ako svaki građanin TK izdvoji dvije marke, to će značiti da se može deminirati pola miliona kvadratnih metara“, navodi Zdenko Tadić, direktor Kantonalne uprave CZ Tuzla.
Ključni je problem taj što država ne izdvaja novac za deminiranje, pa demineri odlaze u druge zemlje raditi svoj posao, iako bi u svojoj zemlji imali posla cijeli radni vijek.
„Zbog složene situacije i stanja u kome se nalaze minsko-eksplozivna sredstva u prirodi počinju da ginu intenzivnije i demineri, tako da smo u proteklom periodu imali smrtno stradavanje velikog broja deminera. U 115 deminerskih nesreća smrtno je stradalo 46 deminera, znači ljudi koji znaju šta rade i koji su osposobljeni za to. Plašim se da će vrijeme koje dolazi zbog hitnosti poslova, posebno u profesionalnim kompanijama koje angažiraju deminere po ugovoru o djelu za određene projekte, donijeti puno više nesreća i stradavnja deminera“, kaže Zdenko Tadić.
Uz minska polja živi na tiusće ljudi u BiH, najvećim dijelom povratnika. U brojnim selima uz minska polja su i škole, pa nerijetko djeca prolaze upravo uz table “Pazi mine”.