Polemika: Vodi li Turska neoosmansku politiku na Balkanu

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa vođena je polemika o ulozi Turske na Balkanu. Učesnici dijaloga bili su Darko Tanasković, profesor Filološkog fakuleta iz Beograda i bivši jugoslovenski ambasador u Turskoj, i Nerzuk Ćurak, profesor Fakuleta političkih nauka iz Sarajeva.

Polemisalo se o tome da li se politika današnje Turske prema Balkanu može nazvati neoosmanskom, da li se angažman Turske u Bosni i Hercegovini razlikuje od angažmana Sjedinjenih Americkih Država, Nemačke i Rusije, koliko prošlost određuje odnos Srbije prema Turskoj i kakav je značaj trilateralnih susreta na najvišem nivou između Srbije, Bosne i Hercegovine i Turske.

Omer Karabeg: Turska je poslednjih godina sve aktivnija na Balkanu. Zašto se Turska vraća na Balkan?

Darko Tanasković: Turska se intenzivnije vraća na Balkan počev od devedesetih godina prošlog veka. Kroz politiku, koju ja nazivam neoosmanizmom, a u čemu se danas mnogi slažu, Turska kao makroregionalna sila nastoji da obnovi svoj uticaj u oblastima koje su za nju prioritetne, a to su za Balkan, Bliski istok i Kavkaz.

Omer Karabeg: Vi tvrdite da je snažno angažovanje Turske na Balkanu deo njene neoosmanske politike?

Darko Tanasković: Da. To je naziv koji osim mene upotrebljavaju i mnogi drugi koji se bave Turskom. Neki taj naziv kritikuju i ja ne bih imao ništa protiv da se pronađe neki drugi termin, ali ono što je bitno jeste da Turska nastoji da obnovi svoj uticaj upravo u zonama koje su nekad bile u sastavu Osmanskog carstva.

Omer Karabeg: Šta podrazumevate pod neoosmanskom politikom?

Darko Tanasković: Podrazumevam nastojanje Turske - kao što je to u svojoj programskoj knjizi ”Strategijska dubina” objasnio arhitekta te politike Ahmet Davutoglu, ministar inostranih poslova Turske i ugledni profesor međunarodnih odnosa - da na određen način kapitalizuje to što on naziva istorijskom dubinom i da danas u novim uslovima, savremenim sredstvima i veoma pragmatično obnovi svoj uticaj na Balkanu, Kavkazu i Bliskom istoku polazeći od činjenice da je Turska sve do Prvog svetskog rata vladala velikim delom tih prostora.

Omer Karabeg: Gospodine Ćurak, po vama, da li se povratak Turske na Balkan može objašnjavati neoosmanskom politikom?

Nerzuk Ćurak: Mislim da ne. Prvo, Turska nema šta da se vraća na Balkan, jer i geografski, i povijesno, i kulturno pripada Balkanu. A kad je riječ o terminu neoosmanizam, pojmovi vrlo često odslikavaju ideološku poziciju autora, tako da i u ovom slučaju sadržaj ovog pojma zavisi od autora, to jeste od toga šta on želi da postigne tim terminom. Smatram da taj pojam, kao geopolitički termin, ima smisla samo u komparativnoj perspektivi. Naime, on je valjan, ako bismo na sličan način uveli termine kao što su neogermanizam, neorusizam i slično. Budući da za druge zemlje, koje snažno utječu na međunarodne odnose, nemamo tu vrstu neologizama, smatram da je upoteba termina neoosmanizam pretjerana, jer ciljano asocira na neka imperijalna vremena i na pokušaj da se sadašnjost iščitava kroz neke prošle istorijske dionice. Naravno da je Turska, kao balkanska zemlja, s obzirom da je ekonomski ojačala, iskazala određene ekonomske i političke ideje kao što to rade i druge zemlje. Pogledajmo koliko je samo zemalja involvirano u Bosnu i Hercegovini i to uglavnom negativno, tako da ne vidim razloga da se samo jedna zemlja titulira vrlo agresivnim terminom, a da druge budu pošteđene.

Darko Tanasković: Način na koji kolega Ćurak kritikuje pojam neoosmanizam je prilično rasprostranjen kod onih koji ne žele da prihvate činjenicu da se Turska u svom nastupu na Balkanu u neprimereno visokoj meri koristi simboličkim potencijalom činjenice da je ovde vekovima bila okupator, nastojeći da taj period prikaže kao zlatno doba za narode Balkana. Kad je reč o drugim državama, koje takođe imaju svoje interese na Balkanu, one ne nastupaju kao obnoviteljke nekih ranijih carstava, što je izrazito prisutno i naglašeno u retorici visokih zvaničnika Turske, već nastoje da realizuju svoje savremene interese na Balkanu. Ja sam u svojoj knjizi “Neoosmanizam: doktrina i spoljnopolitička praksa” - ne znam da li je gospodin Ćurak imao prilike da je čita - rekao da neoosmanizam sam po sebi nije ni dobar ni loš i da je on čak legitiman sa stanovništa neke utilitarne legitimnosti. Ali smatram da dovođenje u pitanje ovog termina nikakako ne bi smelo da vodi ka tome da se negira činjenica da Turska na nešto drugačiji način nastupa na Balkanu od, recimo, Nemačke, Rusije ili Sjedinjenih Američkih Država. Ja uopšte ne odričem legitimnost turskog angažmana u ekonomskoj sferi, ali na nivou simbolike i retorike visoki zvaničnici Turske stalno se pozivaju na potrebu obnove nekakvog muslimanskog ili osmanskog jedinstva, naročito kada odlaze u sredine gde živi muslimanska populacija - Bošnjaci i Albanci. Nedavno se u Prizrenu proslavio premijer Erdogan izjavom da je Kosovo Turska, a Turska Kosovo. Ahmed Davutoglu je 2011. godine u Sarajevu govorio o obnovi zlatnog vremena osmanskog Balkana. Nijedna druga država koja je ovde prisutna - a Nemačka i Sjedinjene Američke Države su itekako prisutne i možda i uticajnije od Turske - ne poseže za savremenošću polazeći od reminiscencija na prošlost, koju veliki deo balkanskih naroda ne doživljava baš kao zlatno doba.

Nerzuk Ćurak: Čitao sam knjigu gospodina Tanaskovića i ne mislim da termin neoosmanizam, koji on upotebljava, ima išta pozitivno u sebi. Kada bi turska politika bila ispunjena tim sadržajem to bi bilo negativno, jer bi to bio eho nekih imperijalnih vremena. Imam dojam da je islam difernetia specifica zbog koje pojedini autori na politiku Turske gledaju drugačijim očima nego na politiku drugih zemalja. Jedan religiski momenat a priori se učitava kao ključni element koji služi za tumačenje politike neke zemlje i njene geopolitičke pozicije. Pošto živim u Bosni i Hercegovini, znam s kakvom je agresivnom retorikom predsjednik Republike Srpske svih ovih godina nastojao da suvremenu Tursku i njenu ulogu u Bosni i Hercegovini boji bojama 15,16. i 17. vijeka kao da smo u nekoj vremenskoj rupi, dok u isto vrijeme Srbija ima izvanredne ekonomske odnose sa Turskom i to mnogo bolje nego što ih ima Bosna i Hercegovina. S druge strane, rijetke su zemlje u svijetu koje priznaju svoje istorijske greške, prošlost se uvijek boji zlatnim bojama. Njemačka je usamljeni primjer zemlje koja je priznala strašni zločin, zločin holokausta u Drugom svjetskom ratu, dok sve druge zemlje nisu spremne da vide bilo šta negativno u svojoj povijesti. Zvanična politika Srbije svoju agresivnu i negativnu politiku prema Bosni i Hercegovini ne prihvata kao takvu, nego će uvijek pronalaziti nešto pozitivno.

Omer Karabeg: Gospodin Ćurak je pomenuo predsednika Republike Srpske Milorada Dodika. Koliko znam, gospodin Dodik tvrdi da Turska nastoji da od Bosne i Hercegovine napravi islamsku državu. Slažete li s tim, gospodine Tanaskoviću?

Darko Tanasković: Ne. Svakako se ne mogu složiti da ona ima nameru da napravi islamsku državu, jer je to jednostavno nemoguće. Gospodin Dodik, kao političar, ima određenu retoriku kojom se služi i koja u svim sredinama baš i ne nailazi na simpatije. Naravno da to što misli gospodin Dodik nije reč nauke i znanstveno zasnovanog predviđanja. Međutim, Turska je u svim konflikatima na bivšem jugoslovenskom prostoru jednostrano podržavala jednu stranu, to su bili Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i Albanci na Kosovu i Metohiji. To je bilo u toj meri izraženo da se nije mogla ne primetiti takva vrsta pristrasnosti. S druge strane, moram primetiti da gospodin Ćurak, koji je sklon da u nekim terminima pronalazi izvestan vannaučni naboj, nije propustio da pomene politiku Srbije prema Bosni i Hercegovini i gospodina Dodika. Kada govori o kleptokratskom etnokapitalizmu - čitao sam njegove radove - on misli na gotovo čitavu političku klasu u Bosni i Hercegovini, ali izričito pominje samo gospodina Dodika. Gospodin Ćurak je, takođe, poredio politiku Srbije prema Bosni i Hercegovini sa turskim podsećanjem na zlatno vreme Osmanskog carstva. To poređenje je u horizontu koji nije sasvim objektivan.

Nerzuk Ćurak: Prije nego što se vratim na predmet ove debate, htio bih da naglasim da je moja pozicija vrlo rezolutna kritika svih nacionalističkih koncepata u Bosni i Hercegovini, pa tako i bošnjačkog koji destruira ovu zemlju, kao što to rade i drugi nacionalizmi. A kad je riječ o objektivnosti, nisam za objektivnost one vrste koju su tokom rata u Bosni i Hercegovini primjenjivali neki strani novinari, koji su svojim očima gledali kako ubijaju ljude u Sarajevu, a onda bi, da bi ispali neutralni, rekli da to možda baš i nije bilo tako. Kada je u pitanju Turska, sa čijom se novom političkom elitom u velikoj mjeri ne slažem, jer njihove ideje, koje su dominantno desne, ne odgovaraju mom habitusu, želio bih da u našem razgovoru svi akteri savremenih međunarodnih odnosa budu tretirani na isti način. A to znači da, ako ministar vanjskih poslova Turske, Ahmet Davutoglu, napiše knjigu ”Strateška dubina”, hajde da nju iščitamo na isti način na koji ćemo iščitati i knjige drugih intelektualaca koji su involvirani u politiku u nekim drugim zemljama, a ne da se to izdvaja kao neki slučaj sui generis.

Darko Tanasković: Kada komentarišem knjigu gospodina Davutoglua, ja to činim na osnovu njenog sadržaja i onoga što gospodin Davutoglu piše, a ne na osnovu toga što je on musliman i što on piše o strategijskoj dubini koju vezuje za Osmansko carstvo. Smatram da je to značajna knjiga, međutim, to je jedna vrsta projekcije koja ravnopravno ne uzima u obzir sve subjekte na Balkanu. Recimo, u toj knjizi koja daje veoma preciznu projekciju turske spoljne politike u odnosu na čitav niz zemalja u svetu, nema ni reči o strategiji prema dve zemlje - Srbiji i Grčkoj. Gospodin Davutoglu objašnjava da su Srbi i Grci per definitionem činioci koji su suprotstavljeni turskoj strategiji, odnosno njenom strategijskom interesu i da zato ne elaborira politiku prema srpskom i grčkom nacionalnom korpusu. To uopšte ne govorim sa stanovništa nekakve ostrašćenosti. Ja se celog života bavim islamom i muslimanima, mada su mene neodgovorni ljudi proglasili antimuslimanom. Imam izuzetno visoko uvažavanje za ono što su, na žalost, preživeli mnogi moji prijatelji i kolege u Sarajevu i nikada nijednu reč nisam napisao kritikujući nečije ponašanje, ko god da je prošao kroz sarajevski pakao. Dosta kasnije smo mi malo kraće bili pod NATO bombama. Svi mi imamo nekakava iskustva. Ali, recimo, u knjizi Dina Abazovića, profesora Ćurka, Zarije Feizovića, Nermine Šačić i Seada Turčala “Ethnic mobilisation in Bosnia and Herzegovina”, objavljenoj u Bolcanu 2007. godine, moje ime se nabraja kao ime jednog od srpskih intelektualaca koji su učestvovali u intelektualnoj pripremi atmosfere za genocid nad muslimanima i to na osnovu jednog pamfleta, koji neki nazivaju studijom, bivšeg obaveštajca Normana Cigara.

Nerzuk Ćurak: Mene ne nervira kritika Turske. Ja sam jedan od ljudi koji snažno kritikuje Tursku unutrašnju politiku. Ovo što je Erdogan radio sa demonstrantima je strašno, deprimirajuće i za svaku osudu, ali, kada je u pitanju generalni vanjskopolitički i geopolitički kontekst Turske, postoji u srpskoj konzervativnoj, nazadnjačkoj društvenoj svijesti jedna vrsta mitske predstave kojom se pothranjuje negativno sjećanje na daleko vrijeme turske okupacije, kao da se ta okupacija dešava danas. Dozvolite mi na tom tragu jednu paralelu. Ne znam da li će me budućnost demantirati, ali NATO savez je prije samo četrnaest godina bombardirao Srbiju. Neću navoditi razloge zašto i kako, nego samo želim navesti da je to bio jedan povijesni događaj koji je snažno negativno uticao na većinu građana Srbije. Ipak, bez obzira na to bombardiranje, ne treba isključiti mogućnost da u nekom razumnom periodu, u narednih nekoliko godina ili decenija, Srbija možda i postane članica NATO-a. Zamislite da se to desi - da Srbija uđe u jedan savez koji ju je bombardirao prije samo četrnaest godina i da taj ulazak ne prati proizvodnja krajnje iritantne retorike koja je i 500 godina nakon turskog povlačenja, još uvijek krucijalni sadržaj srpske nacionalističke svijesti u kojoj su, primjera radi, bosanski muslimani još uvijek Turci. Mislim da je to moguće, moguć je, mada nije izvjestan, ulazak Srbije u neprijateljski tabor, a da to u nacionalističkoj svijesti ne bude praćeno apriornom omrazom zbog gadnog historijskog sjećanja. Sasvim suprotno od odnosa prema Turskoj na čiji se navodni povratak na Balkan nakon 500 godina apriori motri negativno. A što se tiče geopolitičke filozofije Ahmeta Davutoglua, ona, kada je u pitanju područje bivše Jugoslavije, ima ambiciju da se u tom regionu uspostavi neka vrsta geoekonomske unije kako bi turski kapital ostvario što veći uticaj.

Omer Karabeg: Zašto Turska insistira na trilateralnim sastancima između najviših predstavnika Srbije, Bosne i Hercegovine i Turske?

Darko Tanasković: Kad je reč o trilaterali meni je u potpunosti jasno zašto Turska insistira na toj, po meni, nesrećnoj kombinaciji i na tom formatu okupljanja najviših dužnosnika Turske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Turska želi da bude posrednik u prevazilaženju problema koji još uvek postoje između Bošnjaka i Srba, bilo u Srbiji ili u Bosni i Hercegovini. Sa stanovišta nekoga ko živi u Srbiji ja ne vidim šta su Srbiji donela i što bi u budućnosti mogla doneti takva trilateralna okupljanja. Ako se želelo pomoći sređivanju prilika u regionu i normalizaciji odnosa sa Bosnom i Hercegovinom, onda bi tu trebalo da učestvuje i predsednik Hrvatske. To bi možda moglo imati nekoga smisla, mada je pitanje kakva je u tome uloga Turske, jer ona nastupa kao advokat Bošnjaka. Uvek se kaže da su bosanskohercegovački Hrvati i Srbi u boljem položaju, jer imaju Srbiju i Hrvatsku. To je sasvim tačno, ali to je jedna vrsta simetrije koja proizilazi iz strukture bivše Jugoslavije. Smatram da se delovanjem i pritiscima sa strane ne mogu pronaći rešenja za odnose među balkanskim narodima, posebno ne na prostoru bivše Jugoslavije. Format okupljanja u trilaterali je sterilan i ne donosi ništa. Naš predsednik Boris Tadić je svojevremeno prilično neoprezno potpisao takozvanu Istambulsku deklaraciju koja nije donela ništa konkretno, ali je Turcima dala u ruke adut i mogućnost da se pohvale kako su uspeli da dobiju taj papir. Tadić je potpisao Istambulsku deklaraciju sa članom Predsedništva Bosne i Hercegovine, inače mojim kolegom orijentalistom, Harisom Silajdžićem, što je politički bilo nepromišljeno, jer u tom trenutku Haris Silajdžić nije imao saglasnost Predsedništva da bude potpisnik te deklaracije, a s druge strane, on je praktično već bio politički mrtav. Naš predsednik je našao za shodno da mu daje kiseonik kroz tu Istambulsku deklaraciju. Uostalom, nakon Erdoganove izjave u Prizrenu izgleda da ta forma okupljanja neće biti aktuelna jedno izvesno vreme. Možda će se kasnije obnoviti. Razumem zašto Turska na tome insistira, ali smatram da ostale dve strane - Bosna i Hercegovina i Srbija nemaju naročiti interes da se takva okupljanja nastave.

Nerzuk Ćurak: Koliko je meni poznato, ambicija Turske je da se trilaterala proširi i da bude uključena i Hrvatska. Budući da je Hrvatska sada članica Evropske unije, to bi bilo jako dobro radi rješavanja otvorenih pitanja i poboljšanja ekonomske saradnje. Inače, slažem sa gospodinom Tanaskovićem daTurska ne treba da bude ničiji advokat. To je jedno. Drugo, o uticaju sa strane. Dejtonskim sporazumom date su značajne, iracionalne ovlasti susjednim zemljama u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i jedan od konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini se de facto našao na vjetrometini. Ja sam prvi za to da se domaći političari dogovore i da se u Bosni i Hercegovini uspostavi politički poredak kao i u drugim zemljama regije, ali postoji prethodni uvjet, uvjet svih uvjeta. Ne može se međunarodna zajednica povući i ostaviti Bosnu i Hercegovinu sa političkim sistemom koji zahtijeva međunarodnu upravu. Uvjet da međunarodna zajednica ode iz Bosne i Hercegovine je da ostavi samoodrživu političku zajednicu, a ne mehanički zbir dva entiteta, od kojih je jedan potpuno unitaran, a drugi potupno nefunkcionalan. To je stvar koja apsolutno frustrira. Ne može Bosna i Hercegovina sama od sebe postati samoodrživa politička zajednica, kad je toliko vanjskih faktora uticalo i još uvijek utiče na to da ona ne bude samoodrživa. Zato je prisustvo vanjskog faktora bitno. Ja bih jako volio da su Sjedinjene Američke države ovdje intenzivnije prisutne i više bih volio da ovu ulogu, koju kolega Tanasković pripisuje Turskoj, imaju Sjedinjene Američke Države, jer su one ključni kreator ovakvog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. Ali šta ćemo, stanje je takvo kakvo je.

Omer Karabeg: I na kraju, gospodine Tanaskoviću, vaš zaključak o ulozi Turske na području bivše Jugoslavije?

Darko Tanasković: Poći ću od ovoga što je sada rekao gospodin Ćurak. Ja bih radije prihvatio posredovanje Turske, nego aktivniju ulogu Sjedinjenih Američkih Država, zato što je takva uloga Vašingtona, bar tako je pokazalo vreme, uglavnom bila na štetu moje države i mog naroda, pa je nama teško zamisliti intenzivnije američko angažovanje, koje bi uvažavalo interese Srbije i srpskog naroda na isti način kao i interese drugih naroda na Balkanu. To je jedna prespektiva koja je verovatno krajnje subjektivna, ali je ona takva i nju deli većina u Srbiji. Što se tiče Turske, ja mislim da bi ona jako dobro učinila kada bi ovde bila prisutna ekonomski i kulturno. To je država koju ja veoma uvažavam, koja je makroregionalna sila, ali bi dobro bilo kada bi malo manje bila pristrasna i kada bi se turski zvaničnici mogli suzdržati da toliko ne evociraju zlatno doba Osmanskog carstva. To bi prisustvo Turske i njenu ulogu učinilo mnogo prihvatljivijim za sve na Balkanu, uključujući i srpski faktor.

Omer Karabeg: Vaš zaključak, gospodine Ćurak?

Nerzuk Ćurak: Smatram da pojam neoosmanizma pripada registru dovršene historije, jer Turska nije ovde prisutna ni sa kakvim snažnim vojnim konitigentima spremnim na nasilje, nego s političkim i ekonomskim potencijalom i pragmatičnom namjerom da u poznatim joj krajevima svijeta osnaži svoju poziciju zahvaljujući prije svega ekonomiji. Turska je danas 17. ekonomska sila svijeta i, kada razvijete snažan geoekonomski potencijal, htjeli ili ne htjeli, ne možete izbjeći da taj potencijal ne prati i onaj geopolitički. Ako pogledate Njemačku, koja se toliko čuva da njeno angažovanje ima geopolitičku dimenziju, njena snažna geoekonomska moć, koja se prostrla duljinom svijeta, utiče na to se ona sve više javlja kao snažan svjetski igrač, jer drugi od nje to zahtijevaju, čak i onda kada ona to ne želi. Ista je priča i sa Turskom, ali generalno - i kada je riječ o Turskoj, a i o svim drugim zemljama - ja mislim da bi bilo jako dobro da prevaziđemo tradicionalne realpolitičke pristupe koji podrazumijevaju balans moći i favorizaciju određenih zemalja. Kada je u pitanju zapadni Balkan - protiv toga sam, a takvih ideja ima, da ovo područje postane teritorija pravoslavno-islamskoga svijeta. Taj eho imeperijalizma treba prevladati izgradnjom evropske geopolitike mira, rekao bih kantovskog doma mira koji će se prostrti cjelinom evropskog konitinenta.